Edeb je toliko važan i značajan da su arifi rekli da on predstavlja razliku između čovjeka i životinje. Edeb oplemenjuje čovjeka i ukrašava ga svojstvima meleka. Jedan od Allahovih prijatelja, Dželal El-Basri, kuddise sirruhu, je naglasio da onaj ko nema edeba, ustvari, nema ispravnog vjerovanja (iman), znanja i prave pokornosti.
Prevashodni cilj tesavvufa jeste da odgoji čovjeka kako bi posjedovao edeb naspram Uzvišenog Hakka i Njegovih stvorenja. Veliki arif, Ebu Ali Ed-Dekkak, kuddise sirruhu, ovako objašnjava keramet edeba: “Rob će sa pokomošću (ita’t) ući u Džennet, a sa edebom u svojoj pokornosti će stići do Uzvišenog Hakka.”
Enes ibni Malik, radijallahu ’anhu, koji je odrastao pored Allahovog Poslanika, sallallahu ’alejhi ve sellem, i odgojen njegovim svijetlim edebom, kaže: “Postojanje edeba u nekom djelu (poslu) je znak da je to djelo primljeno.”
Abdullah ibni Mubarek, radijallahu ’anhu, kaže: “Edeb u hizmetu je iznad samog hizmeta”, a jedan drugi velijj upozorava putnike ovog puta i kaže: “Prigrli edeb i svojom vanjštinom (zahir) i nutrinom (batin). Onaj ko napusti jedan edeb koji se odnosi na vanjštinu, biće kažnjen preko svoje vanjštine, dok onaj ko napusti jedan edeb koji se odnosi na nutrinu (batin), biće duhovno kažnjen – uskraćen fejza i hudura.”
Svaki gubitak čovjeka je u osnovi posljedica napuštanja edeba, a ta realna činjenica se ne mijenja. Svaki dunjalučki posao i ibadet je lijep sa edebom, međutim, ako nema edeba, ni jedan posao ne može biti lijep.
Arif Billah, Hudžviri, kuddise sirruhu, kaže: “Edeb koji se treba čuvati među svijetom je ljudskost, a u Vjeri je to slijeđenje sunneta. Edeb u ljubavi je čuvanje poštovanja. Ovo troje su u međusobnoj povezanosti, onaj ko nema pameti i ljudskosti ne može slijediti sunnet, a onaj ko ne slijedi sunnet ne može čuvati poštovanje. Poštivanje arifa, koji su svjedoci Allahovog Zata, Njegovih naredbi i tevhida, posljedica je bogobojaznosti (takva) u srcu. Onaj ko ne čuva edeb naspram njih nema nikakvog udjela na ovom putu.”
Slast ibadeta je u iskrenosti i edebu. Ukoliko ne uzimamo slast od ibadeta ili ako godinama stojimo na jednom mjestu i ne možemo baciti niti jedan korak naprijed, greška je u nama. Dobro se preispitajmo pa ćemo vidjeti da smo napustili edeb.
Ukoliko namaz za kojeg Resulullah, sallallahu ’alejhi ve sellem, kaže da je radost i nur njegovog oka, zadaje nam umor i teret, onda je to pokazatelj da ga ne klanjamo u skladu njegovog edeba.
Bez čuvanja vanjskog i nutarnjeg edeba nije moguće uzeti slast od ibadeta, zijareta, sohbeta i slično, te nije moguće postići njihovo stvarno značenje (hakikat). Arifi su rekli: “Prvo usul pa onda vusul”. Nije dovoljno puko opnašanje (taklid) i prakticiranje forme nekog posla ili ibadeta. Ukoliko se neki posao ili ibadet godinama čini, a nema nikakvog pomaka niti promjene, tako mi Allaha, nije se pazilo na edeb tog posla ili ibadeta.
Ešref Rumi, kuddise sirruhu, prenosi jedan događaj koji nam može poslužiti kao primjer u svakom našem poslu ukoliko iz njega uzmemo pouku. Naime, jedan čovjek je došao kod jednog velikog ashaba, Ebu Derda’a, radijallahu ’anhu, i rekao mu: “Ja imam jednu veliku bolest, bolestan sam!” Ebu Derda, radijallahu ’anhu ga upita: “Šta ti je? Kakva je to bolest?” Čovjek reče: “Ljubav prema dunjaluku je obavila moje srce, a moju nutrinu je toliko prekrila tama da je nestalo svakog traga od nura mog abdesta i namaza. Ja ne mogu uzeti slasti ni od zikra, ni tesbiha, niti ibadeta.” Ebu Derda, radijallahu ’anhu mu reče: “Tebe je zadesila strašna bolest. Ukoliko se na vrijeme ne počneš liječiti, da Allah sačuva, ona će početi uticati i na tvoje vjerovanje (iman).” Nakon što ga je čovjek upitao šta da čini, Ebu Derda, radijallahu anhu, mu odgovori: “Često posjećuj bolesnike, prisustvuj dženazama i posjećuj često kaburove. Ukoliko to budeš istinski činio tvoje srce će se smekšati, duša prosvijetliti a srčani vid se otvoriti.” Čovjek je otišao i radio po njegovim savjetima, ali njegova bolest nije prestala. Ponovo dođe kod Ebu Derda’a, radijallahu ’anhu i reče: “Radio sam sve ono što si mi rekao, međutim, ljubav prema dunjaluku nije napustila moje srce i bolest se nastavila..” Ebu Derda, radijallahu ’anhu, ga upita: “Jesi li obilazio bolesnike? Jesi li prisustvovao dženazama? Jesi li dugo sjedio pored kaburova?” Čovjek odgovori: “Danima sam sve to radio, ali nema nikakvog učinka.” Ebu Derda, radijallahu anhu reče: “Znači, kada si išao na dženaze, išao si kao da se radi o nekoj uginuloj životinji i nisi to činio onako kako to priliči dženazi. Slušaj me dobro:
Kada posjećuješ jednog bolesnika zamisli da si na njegovom mjestu. Zamisli da si oslabio poput njega i da ne možeš sa slašću popiti niti jedan gutljaj, zamisli da si potpuno nemoćan po pitanju bilo čega. Onda se okreni svome nefsu i reci: ’O moj nefsu, uzmi pouku od ovog čovjeka i njegovog stanja! Kloni svoje srce od ovog prolaznog dunjaluka kome će doći kraj! Vrati se svom Gospodaru!’
Na svakoj dženazi koju posjetiš, bilo da poznaješ umrlog ili ne, zamisli da si ti na njegovom mjestu i da tebe nose na svojim ramenima! Okreni se svom nefsu i reci mu: ’O, mojnefsu, i ti ćeš isto ovako ostaviti svoj imetak, svoju porodicu, prijatelje svoje, i sam ćeš krenuti na putovanje ka Ahiretu! Okreni se Prijatelju koji te neće ostaviti! Allahu se vrati, Njega voli i nađi smiraj!’
Kada uđeš u neki mezarluk nemoj samo selam nazvati, dovu proučiti i proći. Sjedi i razmisli. Zamisli da ne ležiš u svojoj kući, nego da ležiš tu, u mezaru. Zamisli da je tvoje tijelo hrana crvima i razmisli kako su svi oni koji su u mezaru isto kao i ti jeli, pili, smijali se i veselili se. Razmisli kako su i oni proveli jedan dio vremena na ovom dunjaluku i vlast stekli, a sada su umotani u jedno parče tkanine i ostavljeni da truhnu. Zamisli da si već s njima! Učini ovako kako ti kažem, nastavlja Ebu Derda, (r.a.) – pa ćeš vidjeti da će ljubav prema dunjaluku nestati iz tvog srca i da će biti osvijetljeno nurom!” Nakon toga, čovjek poče raditi sve ispočetka na način kako mu je objašnjeno, te za kratko vrijeme ponovo dođe kod Ebu Derda’a, radijallahu ’anhu, i reče: “O Ebu Derda, neka je Allah s tobom zadovoljan, oživio si moje srce!”
O vi koji ste razumom obdareni, uzmimo pouku. Ovako je sa i svim ibadetima i zaduženjima. U svakom ibadetu ili zijaretu je veoma važno kakvi su vjerovanje srca, stremljenje, ljubav i poštovanje. Ukoliko srce ne vjeruje, ne pridaje pažnju i u potpunosti se ne usmjeri prema onome što treba činiti, sve ono što oponašanjem čine drugi organi mimo srca ne može dati nikakvu slast, naprotiv, pruzrokovat će samo umor.
