“Kad je Gospodaru svome došao iskrena i odana srca.“ (Saffat, 84)
U Kur’anu se sintagma kalb selim (iskreno i odano srce) spominje u dva ajeta sa prijedlogom “bi”: bi kalbin selim, dok se sintagma bi kalbin munib, spominje samo u jednom ajetu.
Kalb-i selim
Glagol “selime” u arapskome jeziku ima značenja poput: biti zdrav, biti ispravan, biti spašen. Riječ islam je također izvedena iz istog glagola, a ima značenje predanosti (teslimijjet) Allahu, dž.š. Stoga, kalbi selim označava ispravno srce; srce koje je predano Allahu, dž.š. Posjednik kalb-i selima umire sa iskrenim imanom koji nije pomiješan sa zulmom.
Allah, dž.š, kaže:
“Biće sigurni samo oni koji vjeruju i vjerovanje svoje sa zulmom ne miješaju; oni će biti na Pravome putu.” (En’am, 82)
Allahov poslanik Muhammed, s.a.v.s., je riječ zulm (nepravda, tmina) koja se spominje u prethodnome ajetu, protumačio trinaestim ajetom sure Lukman, i ukazao da se ta riječ javlja u značenju širka, mnogoboštva. (Muslim, 107)
1. Sintagma bi kalbin selim se u Kur’anu javlja u kontekstu Ibrahima, a.s., i dove koju je učio. U suri “Pjesnici”, u 83. ajetu se navodi dova Ibrahima, a.s., a završava sa spominjanjem iskrenog i odanog srca:
“Gospodaru moj, podari mi znanje i uvrsti me među one koji su dobri, i učini da me po lijepom spominju oni što će poslije mene doći, i učini me jednim od onih kojima ćeš džennetske blagodati darovati – i ocu mome oprosti, on je jedan od zalutalih – i ne osramoti me na Dan kad će ljudi oživljeni biti, na Dan kada neće nikakvo blago, a ni sinovi od koristi biti, samo će onaj koji Allahu srca čista (bi kalbin selim) dođe spašen biti.” (Šu’ara, 83-89)
Dakle, kao što se da razumjeti iz ajeta, na Sudnjem danu će jedino korist imati onaj ko donese iskreno i čisto srce. Navedeno je jako lijepo protumačio divanski pjesnik Ruhi: Sanma ey hace ki zer ü sîm isterler Yevme lâ yenfeu’da kalb-i selîm isterler Da će sutra, na Danu suda, od tebe zlato i srebro tražiti, nemoj tako misliti Toga dana kada ni bogatstvo ni sinovi od koristi neće biti, čisto i odano srce će tražit.
2. Sintagma bi kalbin selim se, također, spominje i u suri “Redovi”, vezano za Nuha, a.s.: “A kada Nas je Nuh zovnuo, Mi smo se lijepo odazvali: njega i porodicu njegovu nevolje teške smo spasili i samo potomke njegove u životu ostavili, i u naraštajima kasnijim mu spomen sačuvali: “Mir Nuhu od svjetova svih!” Eto tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine, on je bio rob Naš, vjernik, a ostale smo poslije potopili. Iste vjere kao i on bio je i Ibrahim, kad je Gospodaru svome iskrena i čista srca (bi kalbin selim) došao.” (Saffat, 75-84)
Neki, sintagmu bi kalbin selim prevode kao čisto, dok neki kao iskreno srce. Dobro, a šta to u suštini znači? U djelu Kur’an-ı Kerim Lugatı to je objašnjeno na sljedeći način: To je srce koje je daleko od svih opasnosti mnogoboštva – širka i grijeha; iskreno i čisto srce. No međutim, neki kažu da je to srce koje je čisto od svake vrste širka. Vječna sreća i vječito spasenje su pohranjeni u tome da čovjek preseli sa ovoga svijeta u iskrenosti (ihlas), kao iskren rob (muhlis).
U Kur’anu se govori da je prokleti Iblis tražio dopuštenje od Uzvišenog Allaha da zavodi ljude sa Pravoga puta, sve do Dana sudnjega: “E tako mi dostojanstva Tvoga,” – reče – “sigurno ću ih sve na stranputicu navesti, osim Tvojih među njima robova iskrenih (muhlas)!” (Sad, 82-83) U dvadesetome ajetu sure Sebe’ se veli: “I Iblis se uvjerio da je o njima ispravno mislio, i oni su se poveli za njim, osim nekolicine vjernika.” Svi mi se trebamo nadnijeti nad ovaj ajet i podobro o njemu razmisliti, jer jedini spas je u iskrenosti, u ispovijedanju vjere jedino Allahu, dž.š. Danas postoje ljudi koji za sebe tvrde da su muslimani, a kojima se dešava da, na razne načine, pripisuju Allahu, dž.š., sudruga. Štaviše, oni to i ne primjećuju!
Zbog navedenoga, treba podrobno sagledati sljedeće riječi Uzvišenog Allaha: “Onome ko se bude slijepim pravio da ne bi Milostivog veličao, Mi ćemo šejtana natovariti, pa će mu on nerazdvojni drug postati; oni će ih od Pravoga puta odvraćati, a ljudi će misliti da su na Pravome putu.” (Zuhruf, 36-37) Naprimjer, da neko neprestano, danonoćno ibadeti, svakodnevno udjeljuje sadaku, svake godine obavlja hadždž, ali da, uprkos tome, ima u svojim riječima ili u sebi nešto što sluti na pripisivanje sudruga Allahu, dž.š., sve navedeno što čini biva uzaludno!
Kalb-i munib
S “Munib” je particip aktivni od glagola “enabe”, koji ima značenje vraćanja. U ajetima se ova riječ koristi za imenovanje onoga koji se vraća – kaje Uzvišenome Allahu. U 27. ajetu sure Ra’d (Grom) stoji: “Nevjernici govore: “Zašto mu Gospodar njegov ne pošalje čudo?” Reci: “Allah ostavlja u zabludi onoga koga On hoće, a k Sebi upućuje onoga ko Mu se pokajnički obraća (munib).” Ragib Isfahani glagol “enabe” definiše kao glagol koji označava povratak Allahu, dž.š., koji se realizuje preko tevbe i iskrenog činjenja dobrih djela.
Uzvišeni Allah veli: “‘Učinio ti je, doista, krivo!’ – reče Davud – ‘time što je tražio da tvoju ovcu doda ovcama svojim; mnogi ortaci čine nepravdu jedni drugima, ne čine jedino oni koji vjeruju i rade dobra djela; a takvih je malo.’ I Davud se uvjeri da smo Mi baš njega na kušnju stavili, pa oprost od Gospodara svoga zamoli, pade licem na tle i pokaja se (ve enabe).” (Sa’d, 24) Kalb-i munib se spominje u 33. ajetu sure Kaf. Od 31. do 33. ajeta iste sure, Uzvišeni Allah govori o onima koji su čestiti, koji se Allahu, dž.š., kaju, bivaju Njemu odani; o tome da će Džennet nastanjivati: “A Džennet će biti primaknut čestitima (mutteki), neće biti ni od jednog daleko – Ovo je ono što vam je obećano, svakome onome koji se kajao (evvab) i čuvao (hafiz), koji se Milostivoga bojao, iako Ga nije vidio, i koji je srce odano donio (munib).” İsmail Karagoz je te ajete protumačio na sljedeći način: “Prema tim ajetima, vjernici koji će ući u Džennet, su oni koji su čisti i koji se čuvaju od nevjerstva (kufra), pripisivanja Allahu, dž.š., sudruga (širk), licemjerstva (nifak) i griješenja (‘isjan); oni koji se u svim postupcima ravnaju prema naredbama Uzvišenog Allaha (evvab); predano bdiju nad propisima Allaha, dž.š., te se boje Allaha, dž.š., i iskreno Mu ibadete (munib).” (Guahlar Tovbe ve İstiğfar, DİB Yay., str. 287)
Dužnost nas robova jeste da se Njemu obraćamo, samo na Njega oslanjamo i da jedino kod Njega tražimo utočište. Trebamo da pazimo i pokažemo krajnji oprez da ne prekoračujemo granice koje je Allah, dž.š., postavio! Da nas Allah, dž.š., učini posjednicima srcā koja su Njemu odana i usmjerena Njegovome zadovoljstvu!
Časopis Semerkand, br. 104, Riječnik Kur’ana
