Čovjek je biće koje zaboravlja. Zaborav mu je svojstven i neodvojivi je dio njegove biti. Na tu njegovu primordijalnu osobinu se upućuje u 286. ajetu sure Bekare: “Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ili što nehotice učinimo!” Ponekad zaborav predstavlja Allahovu, dž.š., milost, jer bismo vjerovatno pali u mnoge poteškoće, kada bismo se sjećali svega što zaboravimo. Naprimjer, dok je zaborav preživljenih teškoća i belaja koji su “pretureni preko glave” milost; zaborav na cilj zbog koga smo stvoreni, Ahireta i samoga Gospodara predstavlja razlog zbog kojeg će čovjek biti izložen kazni i patnji. Gaflet ili nemar je naziv za zaborav koji uzrokuje vječitu patnju i propast. Zikr ili spominjanje Uzvišenog Allaha je sredstvo i lijek kojim se otklanja gaflet iz srca. Zikr, i samo zikr! Sve ono što nas odvraća od spominjanja Gospodara i zaborava Njega jeste gaflet, dok je zikr sve ono što nas podsjeća na Njega Uzvišenog.
Zikr je prisjećanje i podsjećanje. Zikr odvraća čovjeka od svega onoga što ga odvraća od Allaha, dž.š. Zikr je stil života kojem nas poziva Allah, dž.š., i kojeg je živio Allahov vjerovjesnik Muhammed Mustafa, s.a.v.s. Kada uzmemo u ruke tespih da zikrimo ili učimo vird, mi nastojimo da postignemo navedeno. Jedan od velikana iz generacije tabi’ina, Hasan Basri, r.a., je rekao: “Zikr se dijeli na dvije vrste. Prva vrsta je onaj zikr koji rob uči u sebi. Kako je samo lijep i veličanstven taj zikr! Kakvu samo nagradu donosi! Druga vrsta zikra je veličanstvenija i vrjednija od spomenute: okretati leđa svemu onome što je Allah, dž.š., učinio haramom, sjećajući Ga se pri tome.” (Gazali: Ihja’)
ONI KOJI NEPRESTANO SPOMINJU ALLAHA, DŽ.Š.,
Vjernik koji nastoji da živi vjeru Uzvišenog Allaha može se u toku svoga puta Allahu, dž.š., susresti sa mnogim poteškoćama i situacijama koje ga nastoje odvratiti od spominjanja i prisjećanja Uzvišenog Allaha. Šejtan je jedna od tih poteškoća. U Kur’anu Časnome se spominje nastojanje šejtana da zavede čovjeka s Pravog puta: “‘Daj mi vremena do Dana njihova oživljenja!’ – zamoli on. ‘Daje ti se vremena!’ – reče On. ‘E zašto si odredio pa sam u zabludu pao’ – reče – ‘kunem se da ću ih na Tvom Pravom putu presretati, pa ću im sprijeda, i straga, i zdesna i slijeva prilaziti, i Ti ćeš ustanoviti da većina njih neće zahvalna biti!’” (A’raf, 14-17)
No, u drugim ajetima se spominje da šejtan neće moći zavesti one koji su iskreni i koji nastoje iskreno da žive Allahovu, dž.š., vjeru. On nad takvima neće imati ovlasti nikakve: “‘Gospodaru moj,’ – reče – ‘zato što si me u zabludu doveo, ja ću njima na Zemlji poroke lijepim predstaviti i potrudiću se da ih sve zavedem, osim među njima Tvojih robova iskrenih.’” (Hidžr, 39-40) Jedno od sredstava kojim šejtan želi čovjeka odvratiti od sjećanja i spominjanja Allaha, dž.š., jesu alkohol i kocka, koje šejtan ljudima uljepšava. U Kur’anu Časnom se veli: “Šejtan želi da pomoću vina i kocke unese među vas neprijateljstvo i mržnju i da vas od sjećanja na Allaha i od obavljanja namaza odvrati. Pa hoćete li se okaniti?” (Ma’ida, 91) Među osobine munafika, Kur’an Časni ubraja i to da oni malo, ili skoro nikako Allaha, dž.š., spominju. Njima su draži porod njihov i imeci njihovi od spominjanja Allaha, dž.š.: “O vjernici, neka vas imanja vaša i djeca vaša ne zabave od sjećanja na Allaha. A oni koji to učine, biće izgubljeni.” (Munafikun, 9) U citiranim ajetima se pod zikrom ili zikrullahom podrazumijevaju pet dnevnih namaza, zekat, hadždž, učenje Kur’ana Časnog, pokornost Uzvišenome Allahu, te svi oni ibadeti i postupci koji čovjeka podsjećaju na Uzvišenog Gospodara. (Razi: Mefatihu ‘l-gajb, XXX, 18; Kurtubi: el-Džami’u, XVIII, 125; Ebussuud: Iršad, VIII, 152)
U mnogim ajetima se spominje da porod i imetak mogu predstavljati sredstvo koje čovjeka odovodi od zikra i prisjećanja na Allaha, dž.š. (Enfal, 28; Sebe’, 37; Tegabun, 14). No, te ajete ne treba sad shvatiti na način da nas Uzvišeni Allah odvraća od zasnivanja porodice i stjecanja imetka. Čovjek je zadužen da se brine o svojoj čeljadi, odgovoran je za njih, ali ta briga ga ne smije odvratiti od spominjanja i sjećanja Allaha, dž.š.
ALLAHOVI, DŽ.Š., ISTINSKI ROBOVI
“Ljudima se čini da je lijepo samo ono za čim žude: žene, sinovi, gomile zlata i srebra, divni konji, stoka i usjevi. To su blagodati u životu na ovome svijetu; a najljepše mjesto povratka je u Allaha.” (Al-i ‘Imran, 14) Iz ajeta vidimo šta se sve čovjeku sviđa i za čime žudi. Uistinu nije lahko, pored svega toga, biti istinski Allahov, dž.š., rob. Oni koji uspiju uspostaviti ravnotežu između spominjanja i sjećanja na Allaha, dž.š., i ljubavi prema spomenutome su, uistinu, istinski robovi Uzvišenog Allaha. U Kur’anu Časnom, Uzvišeni Allah veli: “Ima ljudi (ridžal) koje kupovina i prodaja ne ometaju da Allaha spominju i koji namaz obavljaju i sadaku udjeljuju, i koji strepe od Dana u kom će srca i pogledi biti uznemireni.” (Nur, 37) Pod pojmom “ljudi” (ridžal) se podrazumijevaju sljedeće osobe:
• Pod ljudima se podrazumijevaju muškarci, jer oni obavljaju poslove oko trgovine i kupoprodaje, a i klanjanju namaze u džematu. (Razi: Mefatihu ‘l-gajb, XXIV, 5)
• Pod ljudima se podrazumijevaju i žene, jer pripadaju ljudskome rodu.
Pod spominjanjem Uzvišenog Allaha i obavljanju namaza se u citiranome ajetu prvenstveno misli na to da ti robovi ostavljaju kuporodaju čim čuju ezan, te teže da namaz klanjaju u njegovom prvom vremenu. U ajetu se zajedno spominju zikr i namaz, što upućuje na to da ti ljudi spominju i zikre Allaha, dž.š., prije i poslije svojih namaza; iskazuju Mu zahvalu i veličaju Ga. Nije li to smisao na koji se želi ukazati u ajetu? Uprkos svemu onome što se priječi između vjernika i zikra, vjernik uspijeva da živi neprestano imajući na umu Uzvišenog Gospodara, stalno Ga se sjećajući.
Vjernik Ga se prisjeća obavljajući pet dnevnih namaza u njihovom vremenu, i to pri tome ne zanemarujući ništa od sunneta i pohvalnih djela. U 190. i 191. ajetu sure Al-i ‘Imran se veli: “U stvaranju nebesa i Zemlje i u izmjeni noći i dana su, zaista, znamenja za razumom obdarene, za one koje i stojeći i sjedeći i ležeći Allaha spominju i o stvaranju nebesa i Zemlje razmišljaju. ‘Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio; hvaljen Ti budi i sačuvaj nas patnje u vatri!’” U ajetu se ističe bitnost permanentnog spominjanja Uzvišenog Allaha. Kada se kaže da spominju Allaha, dž.š., stojeći i sjedeći i ležeći, želi se naglasiti da su neprestano vezani za zikr.
Zikr ne treba ograničavati samo na namaz, post, zekat i sl. Pogledajmo sljedeći hadis: Jedan od ashaba, r.anhum, je došao Allahovome Poslaniku, s.a.v.s., pitajući ga: “Allahov Poslaniče, koji je džihad najbolji; za koji slijedi najveća nagrada?” Resulullah, s.a.v.s., je odgovorio: “Onaj u kome se najviše Allah, dž.š., spominje.” Ponovo je upitao: “A koji je post najvrjedniji?” “Onaj u kome se najviše Allah, dž.š., spominje”, odgovorio je Resulullah, s.a.v.s. Nakon toga je upitao i za namaz, hadždž i sadaku, a Resulullah, s.a.v.s., mu je identično odgovorio. Čuvši to, Ebu Bekr, r.a., se obrati Omeru, r.a.: “Ebu Hafse, zakiri (oni koji Allaha, dž.š., mnogo spominju – op.prev.) pokupiše sve nagrade!” Na to Resulullah, s.a.v.s., reče: “Tako je Ebu Bekre!” (Ahmed bin Hanbel: Musned, III/438) U tesavvufu postoji jedan princip “huš der dem”, koji podrazumijeva budnost i svjesnost u svakome trenutku. Prilikom svakog udisaja i izdisaja vjernik treba biti svjestan Uzvišenog Allaha, a ne biti u nemaru. Kako su samo sretni oni koji neprestano misle na Njega, te Ga spominju!
Časopis Semerkand, br. 107, Riječnik Kur’ana
