“Tako mi vremena, ljudi su uistinu na gubitku” (‘Asr, 1-2)
Sura ‘Asr je objavljena u Mekki. Sastoji se od tri ajeta i naziv je dobila po prvom ajetu u kojem se spominje riječ „'asr“. U njoj je sadržan putokaz za spas od vječne propasti i gubitka.
Prenosi se da su ashabi, r.anhum, običavali učiti suru ‘Asr kada bi se pozdravljali prilikom rastanka. Povod objave sure bio je sljedeći događaj:
Kada je Ebu Bekr, r.a., primio islam, nevjernicima Mekke je to veoma teško palo. Nisu mogli to da prihvate, te mu se obratiše riječima:
„O Ebu Bekr! Ti ostavljaš vjeru svojih predaka! Zbog toga ćeš biti na velikoj šteti!“ On, r.a., im odgovori:
„Šteta nije u prihvatanju Istine. Vi ste zapravo oni koji su na šteti. Klanjate se kipovima koji niti vide niti čuju, niti vam mogu kakvu korist ili štetu pribaviti!“
Nakon tog događaja Džibril, a.s., dostavlja suru ‘Asr, u kojoj Allah, dž.š., obznanjuje da su nevjernici ti koji su na gubitku. (Bejheki, Šu'abu ‘l-Iman; Ebu ‘l-Lejs Semerkandi, Tefsiru ‘l-Kur'an)
U suri Tekasur, suri koja prethodi spomenutoj, Gospodar svjetova pojašnjava da je okupiranost dunjalukom i hvalisanje mnoštvom imetka upropaštavanje života, gubitak i šteta očigledna. Potom, u suri ‘Asr Allah, dž.š., ponovo govori o gubitku čovjeka i kune se:
„Tako Mi vremena, ljudi, doista, gube, samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju sabur (strpljenje).“
Na samom početku časne sure ‘Asr, Gospodar svjetova nas obavještava o općem stanju ljudi koje je uistinu zastrašujuće. Zatim nagovještava radosnu vijest u kojoj kaže da su od tog stanja izuzeti vjernici koji izvršavaju dužnost robovanja, i dobronamjerni su jedni prema drugima.
Uzvišeni Allah se kune vremenom zbog toga što sve što se dešava, dešava se unutar vremena – i dobro i zlo, i lijepo i ružno, i korisno i štetno, kako za dunjaluk tako i za Ahiret. (Ibn ‘Adžibe el-Haseni, Bahru ‘l-Medid; Omer Nasuhi Bilmen, Kur'an-i Kerimin Türkçe Meal-i Alisi ve Tefsiri; Konyalı Mehmed Vehbi Efendi, Hulasatu ‘l-Bejan)
Šta je ‘asr?
Riječ „'asr“ sadrži mnogo različitih značenja, a budući da u ajetu nije nevedeno ništa što bi ukazalo na to koje značenje nosi u pomenutom slučaju, prilikom tumačenja najispravnije je uzeti u obzir sva značenja.
Islamski učenjaci su o terminu „'asr“ rekli sljedeće:
Prema prvom stanovištu ‘asr je vrijeme. Vrijeme, kao nešto najveće i najopsežnije od svega što je Allah, dž.š., stvorio. Obuhvata prostor i sve sadržano u čovjekovom životu – blagostanje, teškoće, zdravlje, bolest, bogatstvo, siromaštvo – sve što biva, biva unutar vremena.
Vrijeme je postojanje slično nepostojanju… i nepostojanje slično postojanju. Razumom se ne može okarakterisati kao nepostojanje, jer ono postoji, podijeljeno je na godine, mjesece, dane, sate…; može ga biti više, manje, jednako; može biti prošlo i buduće… S druge strane, ne može se reći ni da je postojanje, jer sadašnji trenutak je jedan, nedjeljiv, a prošli i budući nisu tu. Za ono što nije tu ne možemo reći da postoji.
Život je čovjekov najvrjedniji kapital, sve što postiže, postiže unutar života. A život je djelić vremena. Protiče s vremenom. Za čovjeka je vrijeme ograničeno na njegov život, štaviše, na trenutak života u kojem se trenutno nalazi. Stoga je svaki uzaludno proveden trenutak šteta i propast za njega.
Iako je tako, moguće je da čovjek cijeli svoj život provede uprazno, a zatim da u posljednjim trenucima učini tevbu i iskreno se okrene Allahu, dž.š., te tako izbriše svu štetu koju je sebi nanio do tada. Za takvu osobu, svo njeno vrijeme – ono najvrjednije što ima – je taj čas.
Na taj način može da nadomjesti svaki do tada neiskorišteni trenutak.
I ukoliko preostalo vrijeme života potroši na Pravom putu, ustrajno, to će ga odvesti u Džennet, gdje će vječno uživati. Zbog toga se Uzvišeni Allah kune vremenom. Ukazuje nam na činjenicu da je svakim uzalud potrošenim trenom izgubljena po jedna velika vrijednost.
Uzvišeni Gospodar o tome također govori u 62. ajetu sure Furkan:
„On čini da se dan i noć smjenjuju, to je pouka za onog koji hoće da razmisli i želi da bude blagodaran.“
U tesavvufskoj terminologiji postoji izraz „ibnu ‘l-vakt“ što znači: „sin vremena“. To je termin koji opisuje stanje onog ko zna vrijednost vremena i koristi ga pravilno. Putnik na Allahovom, dž.š., putu zna vrijednost života, naročito vrijednost sadašnjeg trenutka i u njemu pokušava ostvariti najveću moguću korist u pogledu Ahireta. Gledanje u prošlost i budućnost biva uzrokom propuštanja i gubljenja sadašnjeg trenutak. (Hasırızade Elif Efendi, en-Nuru ’l-Furkan; Abdulkerim el-Kušejri, Letaifu ’l-Išarat; Fahruddin Razi, Tefsir-i Kebir; Imam Nesefi, et-Tefsir; Hak Dini Kur’an Dili; Bahru ’l-Medid; Husalatu ’l-Bejan)
Prema drugom stanovištu, terminom „'asr“ se aludira na ikindijsko vrijeme. Uzvišeni Allah se u Časnom Kur'anu kune jutrom kao početkom dana i ikindijskim vremenom kao krajem dana, jer su i jedno i drugo dokazi Allahove, dž.š., moći.
Svaka noć podsjeća na smrt. Svako jutro podsjeća na buđenje – ustajanje iz kabura. Jutrom ljudi kao da ustaju iz svojih mezara i idu prema mjestu suđenja. Oba stanja svjedoče i nagovještavaju buđenje poslije smrti. Svaki čovjek koji živi u nemaru naspram ta dva svjedoka, neminovno je na šteti.
Uzvišeni Gospodar je Adema, a.s. – praoca ljudi – stvorio u ikindijsko vrijeme, te zbog toga to vrijeme za čovjeka ima posebnu vrijednost.
Dio mufessira zastupa stav da Uzvišeni Allah, zaklinjući se „'asrom“, kazuje robu da još uvijek nije prošao dan te da još ima vremena za tevbu.
Jedan od alima prvog vremena, kaže:
„Ja sam značenje sure ‘Asr naučio od prodavača leda. Prodavač je vikao: ‘Smilujte se onome čiji se kapital topi i nestaje!’ Na te njegove riječi ja povikah: ‘To je značenje ajeta: ‘Tako mi vremena, ljudi uistinu gube‘, jer, vrijeme prolazi, i život završava, a čovjek ništa nije zaradio, što znači da doista gubi.'“ (Nedžmeddin Kubra, Fevaihu ’l-Džemal; Ebu ’l-Lejs Semerkandi, Tefsiru ’l-Kur’an; Ismail Hakkı Bursevi, Ruhu ’l-Bejan; Hak Dini Kur’an Dili; Hulasatu ’l-Bejan; Bahru ’l-Medid; Tefsir-i Kebir)
Prema trećem mišljenju riječ „'asr“ aludira na ikindija-namaz. Dio uleme je stanovišta da se Uzvišeni Allah u suri ‘Asr kune ikindija-namazom. U 238. ajetu sure Bekara, Gospodar svjetova kaže:
„Redovno namaz obavljajte, naročito onaj krajem dana.“
Prema velikoj većini mufessira namaz „krajem dana“ je ikindija-namaz. I zbog toga ikindija-namaz ima iznimno veliku vrijednost.
To je namaz koji važi za jednu od najtežih obaveza, iz razloga što je to period dana koji je zbog hladovine najpogodniji za rad i stjecanje opskrbe, naročito u predjelima Hidžaza.
A u opskrbi koja zabavi čovjeka od ikindija-namaza je velika šteta za njega. (Nuru ‘l-Furkan; Hak Dini Kur'an Dili; Bahru ‘l-Medid; Letaifu ‘l-Išarat; Ruhu ‘l-Bejan; Tefsir-i Kebir; Tefsiru ‘n-Nesefi)
U jednom hadisu Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao:
„Onaj ko propusti ikindija-namaz je poput onoga ko je izgubio članove porodice i cjelokupnu imovinu.“ (Muslim, Mesadžid, 201; Buhari, Menakib, 25)
Prema četvrtom mišljenju „'asr“ je aluzija na Asr-i Saadet/period sreće – Poslanikovo, s.a.v.s., vrijeme. Dio uleme je mišljenja da se Uzvišeni Allah u suri ‘Asr zaklinje vremenom Svoga Poslanika, s.a.v.s.
Potpuno je jasno da je period u kojem je živio naš Poslanik, s.a.v.s., vrijeme uzvišenije i bolje od svakog drugog vremena.
To je vrijeme najboljeg od svih nebija i resula, a.s.; vrijeme najboljeg od svih ummeta; i vrijeme nejbolje od svih knjiga. U tom vremenu se u potpunosti manifestovalo Allahovo, dž.š., savršenstvo.
Zbog toga dio mufessira tvrdi da u prvom ajetu navedene sure Gospodar svjetova kaže: „Poslaniče moj, tako Mi vremena u kojem se ti nalaziš…“ Ako se Allah, dž.š., kune vremenom u kojem živi časni Poslanik, s.a.v.s., kolika je onda Poslanikova, s.a.v.s., vrijednost kod Njega, možemo samo zamisliti.
Prema tom tumačenju, u nastavku sure Allah, dž.š., kaže: „Ti si ih pozvao, ali oni su glave okrenuli, zbog toga će njihova propast biti ogromna.“ (Nuru ‘l-Furkan; Hak Dini Kur'an Dili; Bahru ‘l-Medid; Tefsiru ‘l-Kur'an; Tefsir-i Kebir; Ruhu ‘l-Bejan)
Gubitak u svakom trenutku
Veliki mufessir Fahruddin Razi, rah., u tefsiru „Tefsir-i Kebir“ kazuje da ajet „Čovjek je doista na gubitku“ (‘Asr, 2) implicira na tačno određene ljude.
Ibn Abbas, r.a., je rekao da Uzvišeni Allah navedenim ajetom ukazuje na Velid ibn Mugiru, As ibn Vaila, Esved ibn Abdulmuttaliba i druge mušrike. Mukatil, r.a., pak tvrdi da je povod objavljenog ajeta bio Ebu Leheb.
Prenosi se da su mekkanski mušrici govorili: „Muhammed je propao“ pa je Uzvišeni Allah objavio suru ‘Asr i ajet u kojem obznanjuje da su zapravo oni propali. (Tefsir-i Kebir; Hulasatu ‘l-Bejan)
„Husr“, što znači propast ili gubitak, označava stanje potpunog bankrota u kojem čovjek gubi ono najvrjednije što ima. Pod tim se prvenstveno misli na gubitak u pogledu Ahireta.
U ajetu je riječ „husr“ upotrijebljena bez određenog člana, što znači da ne govori o određenoj propasti ili gubitku, nego o općem stanju.
U arapskom jeziku, kada se spomenuta riječ pojavljuje u tom obliku, ona ukazuje na zastrašujuće stanje. Shodno tome, značenje ajeta je: „Čovjek uistinu gubi, gubitkom čiju veličinu i karakter zna samo Uzvišeni Allah.“
Veličina grijeha proporcionalna je veličini onoga prema kome se grijeh čini. Stoga, kada rob griješi prema Uzvišenom Gospodaru, težinu tog grijeha može znati i odrediti samo On Uzvišeni.
Najveći grijeh su zapravo drskost i nepoštovanje spram Gospodara, koje čovjek pokazuje dok čini grijeh. To je nešto tako veliko i strašno, da je i džehennemska kazna neznatna naspram toga. (Hulasatu ’l-Bejan; Ruhu ’l-Bejan; Letaifu ’l-Išarat; Tefsir-i Kebir)
Jedno od značenja riječi „Čovjek doista gubi“ jeste da čovjek sebe nikada ne može u potpunosti spasiti od štete. „Husr“ znači izgubiti, upropastiti kapital, a čovjekov najvrjedniji kapital je vrijeme. Trošenje života je neminovno. Sa svakim dahom, skraćuje se čovjekov život, i svaka minuta ga približava polaganju računa za tu blagodat. Minute kojim raspolaže nisu njegovo vlasništvo, da bi ih mogao trošiti kako mu je volja, nego mu ih Allah, dž.š. – Maliku ‘l-Mulk, daje kao emanet, u ograničenoj količini, da bi, koristeći ih u dobru, u Njegovo ime, ostvario dobit.
Čovjekova korist ovisi od dobra koje čini. O tome nam Gospodar svjetova kaže:
„Svaki čovjek je odgovoran za ono što sam čini.“ (Tur, 21)
Nakon što čovjek potroši blagodati koje mu je Gospodar dao, shodno onome što je zaradio, na Sudnjem danu bit će spašen i nagrađen, ili, proporcionalno gubitku, odgovoran odnosno kažnjen.
Svaki trenutak čovjekova života je, ili potrošen u neki posao ili djelo, ili protekao uprazno. Ako je protekao uprazno, nesumnjivo je na štetu čovjeka. Ako je potrošen u nekom poslu, taj posao je hajr ili šerr (zlo), ili je pak neko mubah djelo (dozvoljeno djelo od kojeg nema ni štete ni koristi).
Vrijeme potrošeno na mubah djela ne donosi nikakvu korist, i gledano sa tog aspekta, može se računati kao vrijeme potrošeno uprazno. Ako čovjek potroši vrijeme u činjenju grijeha, onda je to nesumnjivo propast za njega. A svaki taj trenutak mogao je iskoristiti na činjenje djelā čija je korist trajna.
Minute ili sate mogao je provesti u pokornosti ili činjenju djela koja pokornost i robovanje uzdižu na veći i ljepši nivo. Jer stepeni hušua tj. svijesti o Allahu, dž.š., strahopoštovanja i poniznosti su beskrajni. Svakim sljedećim trenutkom ne postizati veći i ljepši nivo, je jedna vrsta štete za čovjeka. Shodno tome, nameće se zaključak da čovjek ni u jednom času nije siguran od štete i gubitka. (Hak Dini Kur'an Dili; Hulasatu ‘l-Bejan; Tefsir-i Kebir)
Kratko rečeno, ajet ukazuje na to da su gubitak i kajanje u osnovi čovjekovih stanja. A kada se rob unatoč tome, zastrt od svoga Stvoritelja, zanese svojim nefsom, umisli i uzoholi, onda je to uistinu velika propast za njega. A sreća je u posvećenosti Ahiretu i ravnodušnosti naspram dunjaluka. Ono što vodi Ahiretu je nevidljivo, dok je ono što vodi dunjaluku očito i jasno, opipljivo za vanjska čula. Zbog toga je većina ljudi obuzeta ljubavlju prema dunjaluku i okupirana postizanjem dunjalučkih dobara. I iz tog razloga su na šteti i gubitku u svakom trenu. A čovjekova dužnost i obaveza je da prevaziđe prepreke nefsa, postigne Allahove, dž.š., dobrote i trudi se na putu postizanja dobra. (Hak Dini Kur'an Dili; Bahru ‘l-Medid; Tefsir-i Kebir)
Uspjeh u dobru i hajru je samo sa Allahom, dž.š., i On zna šta je najbolje.
Časopis Semerkand, br 109, Tefsir
