Aida Begić-Zubčević |KOLUMNA
Sjećam se dana kada sam sve svoje igračke, lutkice, skije, sanke i haljinice poklonila. Bilo je to neposredno nakon rata. Do tada sam skupljala i čuvala sve što mi je ikad iko dao. Moja soba je bila zatrpana suvenirima koji su me podsjećali na nekoga ili nešto. Međutim, rat mi je pokazao da sve materijalne stvari uključujući i samo tijelo mogu nestati preko noći, kao da ih nikada nije ni bilo. Taj trenutak odricanja od svega što mi je do tada mnogo značilo bio je trenutak spoznaje o prolaznosti, vjerovatno trenutak kada sam ozbiljno počela promišljati o smislu života.
Međutim, čovjek je satkan od zaborava, pa se i taj trenutak zaboravio. Zaborav je potreban da čovjek ne bi skrenuo s uma pamteći sve potrebne i nepotrebne stvari. Zaboraviti bol prilikom poroda je korisna stvar, jer da je se u punom intenzitetu uvijek sjećamo nikada ne bismo odlučili roditi više od jednog djeteta.
Pamćenje i sjećanje funkcioniše u fragmentima, slikama koje vremenom poprimaju oblik koji nije istovjetan sa stvarnim događajem. Ono što ostaje vjerno proš-losti je osjećaj koji se vraća u postojanje onoliko intenzivno koliko je bilo snažno samo iskustvo. Traume ostavljaju neizbrisiv trag i dugo, dugo smo ih u stanju ponovo emotivno proživjeti ukoliko ih u svijest potisne neki okidač…
