Teoba je dio Allahovog, dž.š., zakona, predodređenog još u Ezelu. I to je nešto što je nepromjenjivo. Svaki čovjek je u potrebi da čini teobu, bio on vjernik ili nevjernik. I ta obaveza traje sve do smrti. Ustvari, teoba je miraz koji nam je ostao od našeg oca hz. Adema, a.s.
Prvi čovjek i pejgamber, hz. Adem, a.s., je kajući se došao na ovaj svijet i to je činio do kraja života. Teoba je ahlak svih Poslanika, a.s. Nema Poslanika, a.s., koji nije plakao zbog svojih grijeha i zbog grijeha svoga ummeta. Pa ako su tako činili Poslanici, s.a.v.s., šta je onda sa običnim ljudima? Kako je moguće da običan čovjek napusti kajanje i ne čini teobu?
Teoba je kajanje roba za sve grijehe koje je počinio, a koji su perda između njega i njegovog Gospodara. Ona je svjesno i dobrovoljno okretanje svome Stvoritelju. Ona je vraćanje na pravi put, onog ko je skrenuo sa pravog puta. Takođe je popravljanje onog što je bilo u prošlosti i mijenjanje loših osobina u dobre. Ona je milost i Allahov, dž.š., poziv robovima. Ona je odaziv na Njegov poziv.
Ukratko rečeno, teoba je povratak. Povratak iz lošeg u dobro, iz ružnog u lijepo, iz pogrešnog u ispravno, iz štetnog u korisno, iz grijeha u sevape, iz Allahove, dž.š., srdžbe u Njegovo zadovoljstvo…
