Nažalost, naša djeca nisu uvijek izvor mira u našim kućama. U situacijama kada se supružniku ne sviđaju odgojne metode onog drugog, dijete prestaje biti izvor sreće, i sve više postaje izvor nesuglasica.
Kako postići dogovor?
- Raspravljanje pred djecom donosi samo razočarenje i uplitanje djece u svađu. Čak i ukoliko jedan od supružnika smatra da drugi nije u pravu, eventualne kritike treba uputiti iza zatvorenih vrata, dakle, nasamo.
- S ciljem pronalaženja ravnoteže i ispravnog, zajedničkog rješenja, roditelji trebaju u mirnom ambijentu i bez međusobnog okrivljivanja razgovarati o onome u čemu se njihovi stavovi kose.
- Može se formirati osnovna lista principa kojima roditelji žele podučiti svoju djecu. Većina roditelja složna je po pitanju generalnih vrijednosti poput poštenja i iskrenosti. Nakon toga, roditelji zajedno mogu donijeti odluku na koji način će svoju djecu podučiti tim vrijednostima. Lijepo je podijeliti zaduženja, jer tako, zbog toga što će oba roditelja imati svoja polja djelovanja, neće ostati prostora za svađu.
- Djeci su potrebna pravila i red. No, prirodno je da je majci teže postaviti pravila, pa taj dio treba prepustiti ocu. Naravno da u tome majka treba pružiti podršku ocu, ali vrlo je bitno da pri tome ne izgubi svoju majčinsku samilost i blagost.
- Treba promisliti i o tome da li svađa doista nastaje zbog različitih stavova u odgoju djece ili postoji neki drugi problem među supružnicima koji ih sprječava u pronalaženju rješenja. Često problemi u komunikaciji, istrošenost i razočarenja nastala iz različitih razloga, mogu dovesti do neslaganja supružnika po pitanju odgoja djece.
Kada pomislimo na brak, prvo što nam naumpada jeste zajednički život, odnosno veza između muža i žene. Međutim, postoje još mnoge halke koje okružuju tu bračnu vezu, a to su roditelji, komšije, rodbina i djeca. Svaka od tih halki, direktno ili indirektno, utječe na brak. Ponekad se radi o pozitivnom, a ponekad o negativnom utjecaju. Naprimjer, ukoliko se svekrva previše upliće u odnose među supružnicima, time prouzrokuje napetost u njihovom odnosu. S druge strane, ukoliko prikladno djeluje, onda kada je to doista potrebno, tada doprinosi umjerenijem ponašanju supružnika jednog prema drugome.
Još jedna halka koja okružuje bračne parove jesu djeca. Djeca su radost i sreća kuće. U jednu ruku, pomisao da je novo dijete novi početak za supružnike koji nisu u baš najboljim odnosima, vjerovatno proizilazi iz toga. Dječija iskrenost koja smekšava kruti svijet odraslih, roditelje uči da život posmatraju sa ljepše strane. Međutim, naša djeca nisu uvijek izvor mira u našim kućama. U situacijama kada se supružniku ne sviđaju odgojne metode onog drugog, dijete prestaje biti izvor sreće, i sve više postaje izvor nesuglasica.
Psihologinja Cemile Akdağ Çebi navodi da mnogi bračni drugovi često imaju različite stavove vezane za metode odgoja djece, te da jedni drugima pronalaze greške u roditeljskom pristupu. Uz to Dr. Çebi dodaje: „Često čujemo ovakve primjedbe od naših prijatelja: ‘Moj muž, u želji da disciplinovano odgoji našeg sina, ne pokazuje mu dovoljno samilosti i ljubavi.’ ili ‘Moja supruga je toliko blaga prema djeci da u kući ne mogu postaviti nikakvo pravilo.’ Istina je da ne možemo očekivati da roditelji imaju identične stavove, ali jako je bitno da ti stavovi ne budu potpuno oprečni i da budu u određenoj ravnoteži.“
Neka umor ne bude izgovor
Za žene je najveći problem u tome što njihovi muževi ne mogu posvetiti dovoljno vremena djeci. Većina žena koje smatraju da su njihova djeca željna očinske pažnje, te svojim muževima pokušaju ukazati na to, a oni ne pokažu razumijevanje, i same stiču osjećaj bezvrijednosti. Zbog toga, ma koliko otac bio umoran, on ne smije dozvoliti da mu umor postane stalni izgovor. Ne smije zaboraviti da je njegova pažnja djeci neophodna. Čak i ako je neprestano zauzet i umoran, otac mora pronaći način da se i u takvim uslovima pozabavi svojom djecom. Većina žena će pokazati iznimno zadovoljstvo kada vidi da se suprug, uprkos umoru, trudi da pola sata dnevno posveti djeci. Dovoljno je samo da mu umor ne bude izgovor da to ne čini.
I ja sam dio ove porodice
Još jedna stvar po pitanju koje se muškarci i žene razilaze jeste ravnoteža između ostvarivanja autoriteta i pružanja ljubavi. Dok majke naročito popuštaju muškoj djeci, očevi žele kod svojih sinova razviti nove osobine uz koje će se lakše suočiti sa životnim istinama. Ako se žena u takvim situacijama neopravdano žali na grubost ili nemilosrdnost oca, onda ona remeti mir u kući, jer djeci je istovremeno potrebna i majčinska samilost kao i očinski autoritet. Roditelji to ne smiju zaboraviti i svoje stavove trebaju ravnati prema tome.
Osoba koja misli da je ono što ona zna najbolje, budući da ne pridaje važnost stavovima svoga supružnika, takvim razmišljanjem kao da mu poručuje „ti nisi dio ove porodice“. Partner čiji su stavovi i postupci stalno izvrgnuti kritici, s vremenom postaje ili još grublji, ili postane potpuno indolentan, osjećajući se kao da nije dio porodice.
Prilikom nesuglasica djeca koriste nedostatak autoriteta
Nije rijedak slučaj da majka ili otac kojem se ne sviđaju odgojne metode supružnika, bez prezanja, pred djecom kritikuje te metode, upuštajući se u raspravu, i pokušavajući djecu pridobiti na svoju stranu. Na taj način majka suprotstavlja djecu ocu, a otac majci. Psiholog Cemile Akdağ Çebi, na sljedeći način objašnjava kakavi problemi se dešavaju u porodicama u kojima roditelji nemaju zajednički stav o odgoju djece: „Naročito svađe koje se dešavaju pred dječijim očima, dovode do toga da se obje strane osjete nedostatnim u ulozi roditelja. Tada djeca umjesto da budu tačka koja spaja supružnike, postaju uzrok svađama. S druge strane, djeca ostaju zbunjena i ne znaju šta mogu očekivati od roditelja. Zbog toga se sve češće počnu očitovati problemi u njihovom ponašanju. Ukoliko obje strane uporno odbijaju odgojne metode supružnika, djeca najčešće biraju stranu koja je njima bliža, odnosno, koja je manje autoritativna. A takva situacija biva uzrokom ljutnje među supružnicima. Povrh svega, svađe i napetost u kući dugoročno mogu prouzrokovati depresiju ili povlačenju u sebe.“
Supružnici nikako ne mogu biti identične ličnosti, stoga je i sasvim normalno da postoji razlika u onome što smatraju ispravnim ili pogrešnim. Međutim, nije normalno da te razlike vode u razdor i svađu, jer to je pokazatelj nedostatka komunikacije među njima. Bračni drugovi se trebaju potruditi da ostvare toliku bliskost da jedno drugome, bez prezanja, mogu ukazati na grešku. Na taj način oni čine bitan korak koji će doprinijeti kako njihovoj sreći tako i sreći u porodicama koje će kasnije formirati njihova djeca.
Časopis Semerkand, br. 113, Brak
