Danas su pokvarene misli koje kvare i pomračuju srca dostigle svoj vrhunac. U takvom svijetu najvažnije pitanje vjernika jeste dakako pitanje kako da sačuva svoju vjeru.
Postoje dva glavna načina za očuvanje vjere. Prvo: hraniti srce zikrom i duhovnom hranom i s ljubavlju prihvatiti sve Allahove naredbe i zabrane i implementirati ih. Drugo: postići dovoljnu mjeru znanja u vezi akaida i ibadeta, i koje je dovoljno da riješi probleme s kojima se vjernik susreće u svom svakodnevnom životu; odnosno naučiti u šta treba vjerovati i osnove akaida, te farzove, vadžibe i harame, i postupati u skladu s tim.
Obje ove dužnosti koje su spomenute jesu stroge obaveze, farzovi. Oni koji ih ne nauče, na taj način će zapasti u haram. Strahuje se da će ona osoba koja ne smatra to potrebnim i koja ne pridaje značaj dotičnim naukama – da Uzvišeni Allah sačuva! – postati nevjernik.
Oni koji nemaju potrebno znanje o principima vjere vjerovatno će se zapadati u kufr nekoliko puta u toku dana. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „ Požurite s činjenjem dobrih djela, jer će se pojaviti smutnje i neredi poput tmina u mrkloj noći; čovjek će osvanuti kao vjernik, a omrknuti kao nevjernik, ili će omrknuti kao vjernik, a osvanuti kao nevjernik, prodavat će svoju vjeru za neznatne dunjalučke koristi.” (Muslim, „Iman“, 186)
Kako se osoba koja ispravno ne poznaje Allahove osobine i svojstva može zaštiti od neprikladnih riječi i misli o Uzvišenom Allahu, Koji je lišen svih vrsta manjkavosti i nedostataka? Kako će osoba koja ne poznaje svojstva poslanikā, kada i kader, propise i šartove vjere, ili ne može otići dalje od njihova taksativnog navođenja, sačuvati svoju vjeru?
Međutim, vjera je navažnija stvar pod nebeskim svodom. Napuštanje vjere makar na jedan trenutak – da Uzvišeni Allah sačuva! – će učiniti da sva dotadašnja dobra djela dotične osobe propadnu i uzaludno budu anulirana, brak da joj se raspadne, itd… A ako umre u takvom stanju, trpit će vječne muke u džehennemu.
Uzvišeni Allah upozorava da to pitanje imati ozbiljne posljedice, te u vezi toga kaže: „Oni su riječi nevjere govorili i postali nevjernici nakon što su muslimani bili!“ (Et-Tevbe, 74)
Islamski učenjaci su napisali mnoga djela pod nazivom “Elfâz-ı kufr: Riječi koje odvode u kufr”. Na osnovu izraza “riječ nevjere” koje se spominju u ovom ajetu, načinili su listu u koju su stavili na hiljadu riječi koje mogu pasti na pamet osobi i koje je mogu odvestio ukufr, te su objasnili zašto te riječi odvode osobu koja ih izgovara u kufr.
Nažalost, danas među ljudima kruže mnoge riječi koje izvode osobu koja iz izgovara iz imana, i koje ih odvode u kufr. Ono što više zabrinjava jeste to što ih mnogi nesvjesno upotrebljavaju, i što je jako malo onih koji znaju da se radi o riječima i izjavama koje osobu izvode iz vjere.
Naročito su opasne šale i vicevi koji kolaju, a u kojima se spominju jako problematični izrazi poput: „Bogu iza leđa“, „Ni sam Bog ne zna gdje“, te vicevi u vezi s nekim cijenjenim i časnim osobama islama. Nažalost, često se spominju neke izjave, a koje smo poprimili od sljedbenika drugih vjera, a kao što su uslik „majko Božija!“, za kojem ljudi posežu u nekim situacijama. Također, jako su opasni vicevi u kojima se spominje proživljenje na ahiretu, te tome slično. Isto tako, u izjave koje su jako problematične spadaju i izjave kojima se ismijava brada muslimana, hidžab ili nikad muslimanke, te tome sl. Napominjemo da u izigravanje s vjerom spada i to da se poseže za učenjem bismille prilikom činjenja nekog harama.
Očekivati nagradu kada se siromašnima dadne sadaka koja potiče od imetka koji je stečen haram putem; smijati se, uživati i aplaudirati dok se gleda predstava koja ismijava propise islama ili slušajući takvu anegdotu; odobriti srcem ili jezikom nekoga ko govori protiv odredbi islama; takođet se smatra bogohuljenjem. Isto tako, voljeti i cijeniti djela mrtvih ili živih osoba ili institucija kojima se vrijeđa islam ili muslimani, jeste put u kufr!
Generalno, zadovoljstvo nekim djelom ili postupkom kojim se bogohuli smatra se isto tako bogohuljenjem. Iskazivati divljenje prema osobi koja se bavi haramima, reći da je haram halal i halal da je haram, nošenje simbola koji pripadaju vjerama nemuslimana čak i kada se šali, nuđenje hrane i pića u skladu sa njihovim običajima na njihove praznike, jesu putevi koji vide osobu u kufr.
Osim toga, naši učenjaci su istakli da mržnja prema osobi koju Uzvišeni Allah voli i ljubav prema osobi koju Uzvišeni Allah mrzi, može dovesti do nevjere, kufra, prilikom posljednjeg izdisaja, da nas Uzvišeni Allah toga sačuva!
Izigravanje namazom i potcjenjivanje klanjača, ignorisanje, poricanje mutevatir hadisa i poslaničkih mudžiza, ismijavanje propisa naše vjere, olahko shvaćanje istih, korištenje sarkastičnih izraza o islamskim učenjacima su također riječi i ponašanja koja dovode vjeru u opasnost.
Danas, od onoga što vjernike najviše izvodi iz okvira vjere jesu pjesme koje sadrže eksplicitne, nasilne i nepristojne psovke i uvredljive riječi, pa čak i same rijeli kufra! Nije ispravno čak ni navoditi takve primjere. Strahuje se da će izgubiti vjeru svako ko sluša takve pjesme, ponavlja ih pjevušeći, lajkuje ih i uživa u njima. Muškarci i žene koji izađu iz vjere moraju ponovo ući u vjeru, tražiti oprost, pokajati se i (prema hanefijama) muškarci moraju obnoviti brak!
Sljedeća stvar je veoma važna: Za osobu koja izgovori riječ kufra ne znajući šta će njene riječi izazvati, ne treba odmah da se kaže da je ona kafir, odnosno da je postala nevjernik. Optužiti nekoga za bogohuljenje i izlazak iz vjere je veoma ozbiljna i opasna stvar. Nije ispravno tekfiriti nikoga ko je od sljedbenika bible. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Ako neko kaže svome bratu da je kafir, u tom slučaju je jedan od njih uistinu kafir. Ako optužena osoba nije, onda je ona koja je iznijela optužbu“. (Buhari, „Edeb“, 73)
Većina islamskih učenjaka na ovom polju nije prihvatila neznanje kao izgovor. Neki naučnici su također uzeli u obzir namjeru. Ahmed Ziyâeddin Gümüşhanevî, rahmetullahi alejhm kaže sljedeće u svom djelu “Câmiu'l-Mutûn”:
„Oni koji izgovaraju riječi bogohuljenja namjerno i svjesno, ti izlaze iz vjere na osnovu jedinstvenog mišljenja učenjaka. Isti je i slučaj s onima koji to govore iz šale. Oni koji izgovore riječi koje su sporne i kojima se izlazi iz vjere, treba da se pokaju, da ne ponavljaju te riječi i da obnove svoj brak nakon što ih izgovore. Riječi izgovorene greškom ili pod prisilom ne dovode do izlazka iz vjere. Međutim, potrebno je pokajati se.
Ako riječ koju je neka osoba izgovorila zahtijeva po svojim mnogim aspektima da se ta osoba koja ju je izgovorila isključi iz okvira vjere, ali po jednom aspektu može da se toga spasi, učenjak koji izdaje fetvu mora dati fetvu usmjeravajući se po tom aspektu. Jer, neophodno je gajiti lijepo mišljenje o muslimanima. Međutim, ako namjera ovog čovjeka nije činjenje kufra, onda je i dalje musliman, ali ako je njegova namjera da počini kufr, muftijina fetva ga neće spasiti.”
Neka nas sve Uzvišeni Allah zaštiti.
Sa Allahovom, dželle ša'nuhu, pomoći i podrškom…
