„Onima koji u nevidljivi svijet (gajb) budu vjerovali i namaz obavljali i udjeljivali od onoga što im Mi budemo davali…“ (Bekara, 3)
Osoba koja ne vjeruje srcem, ali vjerovanje izražava jezikom, naziva se munafikom, dok se onaj ko vjeruje, ali ne živi shodno svome vjerovanju naziva fasikom tj. griješnikom koji je skrenuo s Pravog puta.
„Dođe mi da nekome od vas naredim da predvodi namaz, a potom da odem do kuća onih koji nisu došli u džemat, i naredim da ih zapale…“ (Muslim)
Udjeljivanje liči na uzimanje sjemena iz ambara i zasađivanje u zemlju. Iako ambar nakratko izgleda prazan, plodovi koji će uskoro doći od sjemena napunit će ga do vrha. A čuvanje sjemena u ambaru, daje izgled punog ambara, ali šteta i gubitak se razumiju kasnije.
Ko su muttekije tj. bogobojazni robovi? Koja su njihova svojstva? Odgovor na to pitanje nalazi se u trećem ajetu sure Bekara. To su oni koji su napustili loša, a prigrlili dobra djela. Njih, kako saznajemo iz ajeta, ukrašavaju tri vrline, i to:
- iman – djelo srca
- namaz – djelo tijela
- dijeljenje na Allahovom putu – djelo koje se čini imetkom.
Navedena djela, čine osnovu takvaluka. U tekstu koji slijedi, objasnit ćemo ih jedno po jedno, redoslijedom spomenutim u časnom ajetu. (Fahruddin er-Razi, Tefsir-i Kebir; Ibn ‘Adžibe el-Haseni, Bahru ‘l-medid; Omer Nasuhi Bilmen, Kur'an-i Kerim'in Turkçe Meal-i Alisi ve tefsiri)
Iman – djelo srca
Alusi, rah., u djelu „Ruhu ‘l-meani“ kazuje da je iman potvrda srcem, prihvatanje i priznavanje nečega kao istine. Onaj ko potvrdi i prihvati nešto, smatra to istinitim, čistim od laži. U Šerijatu, iman se realizira prihvatanjem tevhida (vjerovanje u jednog Boga), i drugih imanskih osnova kao što su vjerovanje u poslanike, vjerovanje u Ahiret, itd. Dakle, iman je potvrđivanje i prihvatanje svega što je Poslanik, s.a.v.s., dostavio od Uzvišenog Allaha.
Imam Begavi, rah., u velikom tefsiru „Mealimu ‘t-tenzile“ pojašnjava da je riječ iman izvedena iz riječi „eman“, što znači sigurnost. A osoba koja vjeruje je nazvana „mu'minom“ iz razloga što se vjerovanjem zaštitila od Allahove, dž.š., kazne. Istovremeno, El-Mu'min je jedno od Allahovih najljepših imena, jer je On Uzvišeni Taj Koji vjernike čini sigurnim od kazne.
Obzirom da se iman sastoji od potvrđivanja srcem i očitovanja jezikom, ta dva rukna (sastavni dio) treba da se nađu kod svakog mu'mina. Jedino u situacijama nužde, životne opasnosti, čovjeku je dozvoljeno da odustane od izgovora jezikom, mada je i tada vrjednije da posvjedoči iman, makar ga i života koštalo.
Osoba koja ne vjeruje srcem, ali vjerovanje izražava jezikom, naziva se munafikom, dok se onaj ko vjeruje, ali ne živi shodno svome vjerovanju naziva fasikom tj. griješnikom koji je skrenuo s Pravog puta.
Šta je gajb?
U časnom ajetu upotrijebljen je termin „gajb“, a on označava sve ono što se ne može spoznati razumom niti obuhvatiti čulima. Dakle, to su istine koje nadilaze ono što se razumom i čulima može dokučiti. U suštini, sve vjerske osnove spadaju u gajb, čak i one za koje postoje dokazi na razumskom i na znanstvenom nivou.
Postoje dvije vrste gajba:
- Apsolutni gajb, o kojem nema nikakvih dokaza; „U Njega su ključevi svih tajni, samo ih On zna (…).“ (En'am, 59)
- Gajb o kojem postoje dokazi; Postojanje Uzvišenog Allaha, Njegovi sifati, poslanstvo, Sudnji dan i stanja vezana za Ahiret kao što su ponovno proživljenje, obračun, kazna, i dr. Treći ajet sure Bekara govori o toj vrsti gajba. Obavještava nas o tome da bogobojazni robovi vjeruju u njega, kao da gledaju očima.
Opisujući muttekije Uzvišeni Allah kaže da „oni vjeruju u nevidljivo“, čime ukratko opisuje njihovu imansku dimenziju, a zatim spominje njihova djela i kaže: „i klanjaju namaz“. (Elmalılı Hamdi Yazır, Hak Dini Kur'an Dili; Ismail Hakki Bursevi, Ruhu ‘l-Bejan; Imam Nesefi, Medariku ‘t-Tenzil ve Hakaiku ‘t-Te'vil (Tefsir Nesefi); Konjali Mehmed Vehbi Efendi, Hulasatu ‘l-Bejan, Imam Kušejri, Letaifu ‘l-išarat; Ebu ‘l-Lejs Semerkandi, Tefsiru ‘l-Kur'an; Tefsir-i Kebir)
Obavljati namaz valjano
Klanjati namaz onako kako treba znači klanjati ga sa hušuom (skrušenost, strahopoštovanje), upotpunjavajući sve njegove farzove, sunnete i adabe, i ispunjavajući tadil-i erkan.
U tom dijelu ajeta upotrijebljen je termin „salat“, koji jezički gledano znači „dova“. U teološkoj terminologiji salat je naziv za ibadet sačinjen od tačno određenih radnji, zikrova i dova; naziv za farz namaz. Dakle, naziv za ibadet koji počinje iskrenim nijetom i tekbirom, sastoji se od kijama, kiraeta, rukua, sedžde i sjedenja, a završava se predavanjem selama.
U časnom ajetu nije upotrijebljena konstrukcija „jusallune“ nego „jukimune ‘s-salate“, što znači „obavljaju namaz potpuno ispravno“. To ukazuje na važnost namaza i potrebu istrajnosti u ispravnom obavljanju. „Jukimune ‘s-salate“ znači klanjati namaz ispravno, upotpunjavajući sve namaske ruknove i adabe, i ustrajavati u tome. To je izraz koji još znači klanjati namaz bez lijenosti, jer riječ „ikame“ je suprotna riječi „kuud“ koja znači „sjediti, biti nepokretan, pokazati lijenost u nečemu“.
Također, u arapskom jeziku se za ispravljanje krivog drveta koristi riječ ikame. Kada se koristi u konstrukciji sa namazom, implicira na klanjanje namaza poštujući tadil-i erkan, i ispunjavjaući sve namaske farzove, sunnete i adabe, tj. obavljanje namaza bez ikakvih nepravilnosti. To je zahirsko značenje. (Ruhu ‘l-Bejan)
Prenosi se da je veliki zahid Hatem-i Esam, rah., došao u posjetu Asimu bin Jusufu, Allah se smilovao obojici, pa mu je Asim bin Jusuf rekao:
„Hateme, reci mi kako klanjaš namaz!“ Hatem, rah., mu odgovori:
„Kada se približi vrijeme namaza, pažljivo uzmem abdest i odem na mjesto gdje ću klanjati. Smirim se, a potom ustanem. Ispred sebe zamislim Kabu, ispod sebe Sirat-ćupriju, sa desne strane Džennet, a sa lijeve Džehennem. Zamislim kako me Azrail, a.s., čeka, i razmišljajući kako je to moj posljednji namaz, klanjam ga sa strahom i nadom. Stojim pred Gospodarom svjetova, donosim tekbir svjestan hakikata tih riječi, učim Kur'an, polahko, razmišljajući o značenju. Na ruku i sedždu se spuštam ponizno. Na sjedenju desno stopalo držim uspravljeno, prstiju povijenih prema kibli, a lijevu nogu položenu na tlo. Trudim se da klanjam sa ihlasom, ali unatoč tome ne znam da li mi je namaz primljen ili ne. Strahujem da mi neće biti primljen.“
Čuvši to Asim, rah., se rasplaka i reče:
„Niti jedan namaz u životu nisam tako klanjao.“ (Imam Gazali, Ihjau Ulumi ‘d-Din; Ruhu ‘l-Bejan)
Namaz je stub vjere, suština svih ibadeta, izvor sreće za kojom čovjek traga tokom cijelog života. Čovjek koji vodi računa o namazu treba se potruditi da ga klanja u džematu. Jer, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Dođe mi da nekome od vas naredim da predvodi namaz, a potom da odem do kuća onih koji nisu došli u džemat, i naredim da ih zapale…“ (Muslim, Mesadžid, 251-254; Ebu Davud, Salat, 46) Časni hadis najbolje oslikava stanje onih koji ne dolaze na namaz u džemat. Klanjanje namaza u džematu je pritvrđeni sunnet, pa, ako je takvo stanje onoga ko napušta pritvrđeni sunnet, onda se treba zapitati o stanju onoga ko napušta farzove.
U prvom dijelu teksta spomenuta je prva odlika muttekija, a to je napuštanje loših djela. Prije nego što završimo sa poglavljem o namazu, bitno je napomenuti da je napuštanje loših djela usko povezano sa ustrajnošću u ispravnom klanjanju namaza, jer Uzvišeni Allah kaže: „Namaz zaista odvraća od razvrata i svega što je ružno (…).“ (‘Ankebut, 45)
Udjeljivanje i oni koji udjeljuju
Muttekije se ne zadovoljavaju samo ibadetima srca i tijela, kao što su iman i namaz, nego čine ibadet i svojim imecima. Udjeljuju od svoje opskrbe, kako materijalne tako i duhovne, troše je i dijele na Allahovom, dž.š., putu. Riječ „rizk: opskrba“ u jezičkom smislu znači davanje, dobročinstvo, udio i slično. U općem smislu rizk je opskrba kojom se okorištavaju stvorenja.
Udjeljivanje spomenuto u ajetu je davanje drugima od imetka koji se nalazi u našem posjedu. To je davanje na putu dobra, a shodno okolnostima može biti farz, vadžib ili nafila. Udjeljivanje je jedno od najvrjednijih djela koja roba približavaju Allahu, dž.š. Davanjem se imetak ne umanjuje. Potvrda toga je u kudsi hadisu: „O sine Ademov, ti daji od onoga što je kod tebe, a Ja ću tebi davati (još više).“ (Buhari, Tefsiru Sure-i Hud, 2; Muslim, Zekat, 36)
Allahovi bogobojazni robovi, od blagodati koje im Allah, dž.š., daruje dio troše na svoju porodicu, a dio daju kao zekat i sadaku onima kojima je potrebno. Na taj način oni su u hizmetu drugima.
Ajet obuhvata sve ibadete koji se čine imetkom, kao što su izdržavanje porodice, davanje zekata, sadake, pomaganje siromašnima, i svaka vrsta trošenja i ulaganja na putu dobra. Rob može udjeljivati od svih blagodati koje mu Allah, dž.š., daruje, zahirskih (vidljivih) i batinskih (nevidljivih).
U udjeljivanju svi imaju svoj udio. Imućni vjernici udjeljuju od materijalnih dobara, svoju imovinu ne uskraćuju siromašnima. Abidi (pobožnjaci) pak udjeljuju zalažući se svojim nefsovima i čineći hizmet drugima. (Ragib el-Isfahani, el-Mufredat; Tefsir-i Kebir; Hulasatu ‘l-Bejan; Bahru ‘l-medid; Ruhu ‘l-Bejan)
Prenosi se da je Ebu Abdullah el-Haris er-Razi, rah., rekao:
Uzvišeni Allah je jednom od Svojih poslanika, a.s., objavio:
„Tom i tom čovjeku sam odredio da pola života provede u bogatstvu, a pola u siromaštvu. Upitaj ga šta želi prvo.“
Poslanik pozva čovjeka i prenese mu šta je Gospodar objavio, a čovjek reče:
„Ja bih da učinim istišaru (dogovor) sa porodicom, pa onda da odlučim.“ Potom dođe kući i upita suprugu za mišljenje, a ona mu odgovori:
„Zatraži da prvo bude bogatstvo.“
„Ali siromaštvo poslije bogatstva je teško. A bogatstvo poslije siromaštva je slatko, trebali bismo tražiti prvo siromaštvo.“, uzvrati čovjek, međutim, žena je mnogo insistirala, te on popusti, ode kod poslanika, a.s., i saopšti mu da želi prvi dio života provesti u bogatstvu. Uzvišeni Allah im darova veliko bogatstvo. Žena mu tada reče:
„Ako želiš da ova blagodat bogatstva ostane kod nas zastalno, budi mnogo darežljiv, čini dobročinstvo onima koji su u potrebi.“
Čovjek uistinu učini tako. Kad god bi sebi nešto kupio, isto bi kupio i nekom siromahu. Kada je prošla polovina života, Uzvišeni Allah ponovo posla objavu poslaniku, a.s.:
„Ja sam bio odredio da pola života provedu u bogatstvu, a pola u siromaštvu. Međutim, oni su pokazali zahvalnost i ispoštovali hak (pravo) blagodati. Udjeljivanje i zahvalnost povećavaju blagodati. Zbog toga ih obavijesti da sam odredio da i drugi dio života provedu u bogatstvu.“
Kao što se može vidjeti iz priče, udjeljivanje liči na uzimanje sjemena iz ambara i zasađivanje u zemlju. Iako ambar nakratko izgleda prazan, plodovi koji će uskoro doći od sjemena napunit će ga do vrha. A čuvanje sjemena u ambaru, daje izgled punog ambara, ali šteta i gubitak se razumiju kasnije.
Temelj takvaluka muttekija je izgrađen na hakikatu njihovog imana. Iman je temelj dobročinstava kao što su namaz i zekat. A namaz i zekat su temelji drugih ibadeta tj. ibadeta koji se čine tijelom i imetkom. Zapravo namaz i zekat su mjerilo svih drugih ibadeta. Spominjanjem to dvoje, isključuje se potreba za spominjanjem bilo kojeg drugog ibadeta.
Nema sumnje da su djela plod imana. Vjera nalikuje na drvo; potvrda srcem ili iman je poput korijena skrivenog u zemlji, očitovanje jezikom je stablo, a dobra djela su grane, listovi, cvjetovi i plodovi. Kao što se od drveta očekuju plodovi, isto tako se od imana očekuju dobra djela. Njima se čovjek približava Uzvišenom Allahu.
Gospodar svjetova u ajetu prvo spominje iman, tj. djelo srca. Zatim je spomenuo namaz, kao djelo tijela, a potom udjeljivanje, tj. ibadet koji se čini imetkom. Na taj način su obuhvaćeni svi ibadeti. Jer, čovjek na Zemlji bivstvuje srcem, tijelom i imetkom. Mu'mini srcem vjeruju, tijelom obavljaju namaz, a imetkom udjeljuju na Alahovom, dž.š., putu. Time zavrjeđuju osobine koje ih čine Njemu bliskim robovima i dostojnim stanja takvaluka.
Ukratko, vjerovanje u gajb, čuvanje namaza i trošenje na Allahovom, dž.š., putu su lijepa svojstva koja islam nudi pojedincu i zajednici, i istovremeno to traži od njih. Vjerovanje u gajb je sinonim za vjerovanje u imanske osnove, namaz je sinonim za ibadet Uzvišenom Allahu, a trošenje u skladu sa Allahovim, dž.š., zadovoljstvom, sinonim za pomaganje i pravednost. (Ruhu ‘l-Bejan; Hak Dini Kur'an Dili; Hulasatu ‘l-Bejan; Tefsiru ‘n-Nesefi; Letaifu ‘l-išarat)
A Uzvišeni Allah najbolje zna.
