Iz jednog pisma
Ebu ‘l-Hasan Eš'ari, rah., u svome djelu „Risaletun ila ehli ‘s-Sagir“ (Pismo narodu Sagra), upućenom učenjacima grada Derbenta na Kaspijskoj obali, na sljedeći način govori o nekim od osnova vjerovanja ehl-i sunneta:
Nakon plemenitih ashaba, r.anhum, koji su se borili na Bedru i desetorice koji su obradovani Džennetom (ašere-i mubeššere), prednost jednih nad drugima ide shodno hidžri i redoslijedu kojim su postajali muslimani. Oni koji su povjerovali u islam i makar na sat vremena vidjeli Allahova Poslanika, s.a.v.s., nazivaju se ashabima i na većem su stepenu od tabi'ina. Zasigurno je jasno da su hazreti Ebu Bekr i hazreti Omer, r.anhum, na većem stepenu od svih ostalih pripadnika ummeta. Onaj ko to ne prihvata ili je džahil (neznalica) ili se inati.
Uzvišeni Allah je u časnom ajetu vjernicima nazvao i grješnike koji obavljaju namaz: „O vjernici, kad hoćete namaz obaviti, lica svoja i ruke svoje do iza lakata operite – a dio glava svojih potarite – i noge svoje do iza članaka; a ako ste džunubi, onda se okupajte.“ (Ma'ide, 6) Kada bi oni koji čine grijehe zbog toga izašli iz vjere, kako tvrde mutezile iskrivljenog akaida, onda njima abdest ne bi bio farz. A Allahovo, dž.š., obraćanje ne bi bilo upućeno svim vjernicima, već samo pokornima.
Onaj ko ima trun imana u srcu, nakon što pretrpi kaznu u Džehennemu, izaći će iz njega. Šefa'at Allahova Poslanika, s.a.v.s., biće za velike grješnike njegova ummeta. Vjernicima je vadžib naređivati dobro i odvraćati od zla. Ukoliko mogu, zlo će spriječiti rukom i jezikom. Ukoliko ne mogu, onda će srcem prezirati takvo djelo i smatrati ga lošim. One koji vjeruju u Allaha, dž.š., i u ono na šta je pozivao Allahov Poslanik, s.a.v.s., ništa osim kufra ne može izvesti iz vjere. Dakle, samo kufr može poništiti iman. Pripadnici kible, ne izlaze iz vjere zbog svojih grijeha i dužni su izvršavati sve vjerske propise.
Imam Eš'ari, rah., osnivač je ešarijske škole akaida, pored maturidijske, druge najzastupljenije akaidske škole u okviru ehl-i sunneta. Njegovo puno ime je Ali b. Ismail, a nadimak mu je Ebu ‘l-Hasan. Njegovo porijeklo, preko Ebu Musaa el-Eš'arija, r.a., vodi do plemenitih ashaba, r.anhum. Rodio se 874. godine u Basri, a preselio je 942. godine u Bagdadu. Kabur Imama Eš'arija, rah., nalazi se u Bagdadu, u kabristanu koji se nalazi između ulaza u Basru i Kerha.
Četrdeset godina pogrešnog puta
Ebu ‘l-Hasan Eš'ari, rah., izgubio je oca kada imao deset godina. Prije svoje smrti, otac je iskazao želju da mu sin izučava znanje, pa je on, kako bi ispunio očevu oporuku, prisustvovao predavanjima fikha, hadisa i tefsira kod tadašnjih velikih učenjaka poput Muhammeda b. Jakuba el-Mukrija, Sehla b. Serha, Ebu Ishaka Merzevija, Zekerijjaa b. Jahje es-Sadžija, Ebu Halife el-Džumehija, Abdurrahmana b. Halefa i Ed-Dabiija.
Međutim, njegova majka se kasnije udala za Ebu Alija el-Džubbaija, učenjaka iz oblasti kelama koji je bio pripadnik sekte mutezila koja se odvojila od puta ehl-i sunneta. Tako je odrastao uz pogrešne stavove svoga očuha i udaljio se od razumijevanja ehl-i sunneta. Četrdeset godina je bio pripadnik mutezila, i postao jedan od uvaženih alima te sekte.
Imam Eš'ari, rah., je u svojim knjigama branio stavove mutezila, a govorio je slatkorječivo, jasno i ubjedljivo. Zbog toga je njegov učitelj, Džubbai, upravo njega slao na većinu naučnih rasprava.
Tri brata
Ebu ‘l-Hasan Eš'ari, rah., je u četrdesetim godinama napustio mutezile i vratio se razumijevanju ehl-i sunneta. U izvorima se navode različiti uzroci njegovog povratka. Među njima najpoznatiji jeste rasprava koju je imao sa svojim očuhom i učiteljem Ebu Alijem Džubbaijem. Prenosi se da su tom prilikom raspravljali o tome da li Uzvišeni Allah mora učiniti ono što je najbolje za robove ili ne. Ta rasprava koja se u izvorima spominje pod nazivom „Tri brata“ (ihve-i selase) tekla je na sljedeći način:
Imam Eš'ari, rah., postavlja sljedeće pitanje:
„Kakvo je stanje na Ahiretu trojice braće koji su preselili, jednan je mu'min, drugi kjafir, a treći je dijete?
Njegov očuh Džubbai odgovara:
„Mu'min će postići visoke stepene u Džennetu. Kjafir će ostati vječno u Džehennemu. A dijete će biti od onih koji su spašeni.“
Zatim ga Imam Eš'ari, rah., upita: „Budući da je dijete preselilo bezgriješno, da li će moći postići visoke stepene u Džennetu, ukoliko bude željelo?“
On odgovara: „Ne, djetetu će biti rečeno: ‘Mu'min je postigao ove stepene saburom i pokornošću. A ti nemaš takvih djela.'“
Imam Eš'ari na to kaže:
„Onda će dijete reći: ‘Ja nisam tome kriv, da si mi dao dug život i ja bih činio dobra djela kao Tvoj rob, mu'min.’ Zatim će Allah, dž.š., reći djetetu: ‘Da sam ti dao dug život, ti bi bio nepokoran i zaslužio bi kaznu. Ali, misleći na tvoje dobro, uzeo sam ti dušu prije nego što si došao u doba odgovornosti.'“
Potom pita svoga očuha: „A šta ako onda osoba koja je preselila kao kjafir kaže: ‘O Allahu moj, Ti si znao i moje stanje onako kako si znao i stanje tog djeteta. Zbog čega nisi mislio i na moje dobro onako kako si mislio na njegovo dobro?'“
Njegov očuh je ostao zatečen i nije mogao dati nikakav odgovor na to pitanje.
Na taj način, Imam Eš'ari, rah., je Džubbaiju dao do znanja da za Allaha, dž.š., ne postoji nikakva primoranost.
Upozorenje u snu
Kao još jedan od razloga zbog kojih je Imam Eš'ari, rah., napustio mutezile i prihvatio vjerovanje ehl-i sunneta, navodi se i to što je usnio Allahova Poslanika, s.a.v.s. U tom snu, koji je usnio na početku mjeseca ramazana, Sultan oba svijeta, Pejgamber, s.a.v.s., mu je rekao: „O Ali! Pomozi putu koji se od mene prenosi!“ Nedugo nakon tog sna, sredinom mjeseca ramazana, ponovo je bio počašćen da usnije Allahova Poslanika, s.a.v.s., kako mu se obraća riječima: „Šta si učinio s onim što sam od tebe tražio? Pomozi putu koji sam ja obznanio, pomozi mome Sunnetu, tim putem hodi!“ Nakon tog drugog upozorenja, Imam Eš'ari, rah., se prestao baviti kelamom.
Istog ramazana, dvadeset i sedme noći, ponovo je usnio Allahova Poslanika, s.a.v.s., kako mu govori: „Šta se desilo sa onim što sam od tebe tražio?“ Imam Eš'ari, rah., mu odgovori: „Ostavio sam kelam i prigrlio Časni Kur'an i Sunnet.“ Allahov Poslanik, s.a.v.s., mu na to reče: „Tražio sam od tebe da pomogneš put koji sam ja obznanio, da pomogneš mome Sunnetu…“ Na to Imam Eš'ari, rah., upita: „Kako da ostavim put na čija pitanja i dokaze sam potrošio trideset godina učenja?“ Allahov Poslanik, s.a.v.s., mu odgovori: „Allah, dž.š., će ti pomoći. Da ne znam to pouzdano, ne bih od tebe ni tražio.“ Nakon tog sna, Imam Eš'ari, rah., je krenuo putem ehl-i sunneta.
Prema predaji, Imam Eš'ari, rah., nakon tog sna, nije izašao iz kuće petnaest dana. Pomno je izučio i istražio sva pitanja, a onda je izašao na ćurs džamije u Basri. Tada još uvijek poznat kao veliki mutezilijski alim, Imam Eš'ari, rah., se na sljedeći način obratio prisutnima:
„O Ljudi! Oni koji me poznaju, znaju ko sam ja. A za one koji me ne poznaju, sada ću se predstaviti. Ja sam sin tog i tog. Govorio sam da je Časni Kur'an stvoren, da se Uzvišeni Allah neće moći očima vidjeti na Ahiretu i da osoba sama stvara loša djela koja čini. A sada sam odustao od tih stavova i učinio sam tevbu. Odlučio sam da se usprotivim mutezilama i njihovim pogrešnim stavovima.
Jedno vrijeme se nisam pojavljivao jer sam razmišljao i ispitivao dokaze. Bio sam neodlučan po pitanju izbora, a zatim sam zamolio Allaha, dž.š., da mi ukaže na pravi smjer. Onako kako se oslobađam ove odjeće, tako se oslobađam i svega u šta sam prije vjerovao i što sam zastupao.“
U tom trenutku, skinuo je džube koje je bilo na njemu. A zatim je džematu podijelio risale napisane u skladu sa vjerovanjem ehl-i sunneta. Poništio je sve što je napisao i obznanio o putu mutezila, te je sve do kraja života, ulagao veliki trud u širenje vjerovanja ehl-i sunneta.
Oni koji su pobjegli
Vrijeme u kojem je živio Ebu ‘l-Hasan Eš'ari, rah., bilo je vrijeme kada su mutezile mnogo mučile pripadnike ehl-i sunneta. Štaviše, tjerali su ljude silom da prihvate njihova vjerovanja. Pozicije poput namjesnika ili kadije bile su u rukama mutezila. U takvim prilikama, među muslimanima su širili pogrešne ideje. Tada su, što pisanjem knjiga, što učestvovanjem u raspravama, Imam Eš'ari, rah., u Basri i Imam Maturidi, rah., u Semerkandu, branili shvatanje ehl-i sunneta. Štaviše, Imam Eš'ari, rah., je nepokolebljivo odlazio kod uglednih državnika i pozivao ih na put ehl-i sunneta. Kada bi ga upitali zbog čega odlazi kod njih, odgovarao bi: „Oni su na pozicijama namjesnika i kadija, pa zbog svog kibura (oholost) ne dolaze nama. Kako bi istina izašla na vidjelo kada ni mi ne bismo odlazili njima?“
Jedne prilike se u jednom medžlisu u Basri desila velika rasprava između Imama Eš'arija, rah., i mutezila. Mutezila je bilo mnogo, no svako ko bi se krenuo raspravljati sa Imamom Eš'arijem, bio bi poražen i naposlijetku bi morao ušutjeti. Tog dana, mutezile su doživjele težak udarac. Imam Eš'ari, rah., ih je toliko pobio dokazima, da sljedeći put kada je došao na takvu raspravu, nije zateko nikoga od mutezila. Niko nije imao hrabrosti da raspravlja sa njim. Tada mu jedan od prisutnih ljudi reče: „Pobjegli su, napišite to i okačite na vrata!“
Jedan od njegovih učenika, Muhammed b. Hafif eš-Širazi, rah., prenosi:
„Otišao sam u Basru kako bih vidio Imama Eš'arija, rah. Tamo sam sreo jednog starca impozantnog izgleda i nurli lica. Upitah ga: ‘Gdje se nalazi kuća Ebu ‘l-Hasana Eš'arija, rah.?’, a on me upita: ‘Zašto ga tražiš?’ Rekoh mu da ga mnogo volim i da bih se volio vidjeti sa njim. On mi na to reče: ‘Sutra rano dođi ovdje!’ Sljedećeg dana dođoh kod njega, a on me odvede u kuću jednog od velikana Basre. Kada uđosmo, oni koji su bili unutra ustupiše mjesto tom nurli zatu. Tu su bili i poznati mutezilijski učenjaci. Nakon što sjedosmo, prisutni počeše postavljati različita pitanja jednom mutezilijskom učenjaku. Kada je taj učenjak počeo davati odgovore, čovjek koji me doveo izađe pred njega i zanijeka pogrešne stvari koje je rekao, te poče govoriti ono što je ispravno. Svojim odgovorima uspijevao je ubijediti učenjaka i one koji su slušali. Mene zadivi stanje i znanje tog čovjeka pa ljude koji su stajali pored mene upitah: ‘Ko je ovaj čovjek?’, a oni rekoše: ‘To je Ebu ‘l-Hasan Eš'ari.’
Nakon što je Imam Eš'ari izašao, ja krenuh za njim. Kada sam mu se približio, upita me: ‘Kako ti se čini Imam Eš'ari i njegov hizmet?’ Ja rekoh: ‘Izvanredno!’, te ga upitah: ‘Zbog čega Vi niste prvi postavili pitanje, već ste se uključili nakon što su drugi pitali?’ On odgovori: ‘Mi ne započinjemo razgovor s njima kako bismo se raspravljali. Mi se samo protivimo kada kažu nešto pogrešno, a tiče se Allahove, dž.š., vjere. Mi im kroz dokaze pokazujemo u čemu griješe i pomažemo da steknu ispravno shvatanje.'“
Muhammed b. Hafif eš-Širazi, rah., koji prenosi taj događaj, bio je veliki evlija. U izvorima se spominje kao šejhu ‘l-mešajih (šejh svih šejhova) tog vremena. Taj velikan je u mladosti prisustvovao časovima kelama kod Imama Eš'arija, rah. Imam Eš'ari, rah., je također dobro poznavao i tesavvufsku nauku, i bio je jedan od Allahovih, dž.š., evlija. Ebu Ishak Isferani, rah., je rekao: „Moje znanje naspram znanja šejha Ebu ‘l-Hasena Bahilija je poput kapljice u moru. A čuo sam da je Ebu ‘l-Hasen Bahili rekao: ‘Moje znanje naspram znanja Imama Eš'arija je poput kapljice u moru.'“ Imam Eš'ari, rah., je pored znanja, bio poznat i po svome zuhdu i takvaluku, i prenosi se da je tokom dvadeset godina provodio noći u ibadetu.
Učenici i djela
Imam Eš'ari, rah., je proveo svoj život u pisanju knjiga, naučnim raspravama i odgajanju učenika. Trudio se svom snagom da širi učenje ehl-i sunneta i da tako ljude vodi ka vječnom spasu. Neki od njegovih poznatih učenika bili su Muhammed b. Hafif eš-Širazi, šejh Ebu Muhammed Taberi el-Iraki, Ebu Abdullah Ebu Bekr Džurdžani, Ebu ‘l-Hasan Bahili, Zahir b. Ahmed Serhasi, Ebu Abdullah Hamevejh i Dimjani.
Imam Eš'ari, rah., je poništio i odbacio sva djela koja je napisao do svojih četrdesetih godina, do kada je bio pripadnik Mutezila. Pored tih djela, napisao je mnogo članaka, risala sa pitanjima i odgovorima, i reddija upućenih haridžijama, mutezilama, šijama, filozofima, jevrejima i kršćanima.
Prvo djelo koje je napisao nakon što je odbacio mutezilijska učenja jeste djelo pod nazivom „el-Ibane an usuli ‘d-Dijane.“ Njegovo djelo „Kitabu ‘l-fusul“ sadrži reddije upućene jevrejima, kršćanima i vatropoklonicima. U djelu „el-Luma’ fi ‘r-reddi ala ehli ‘z-Zejga ve ‘l-bid'a“ govori o Allahovim, dž.š., svojstvima, o kelamullahu, slobodnoj volji i kaderu, te obznanjuje pogrešna vjerovanja haridžija, mutezila i šija. A njegovo djelo pod nazivom „Kitabun fi ‘r-reddi ale ‘l-felasife“ sastoji se od reddija upućenih filozofima. Zatim, djelo pod nazivom „Risaletu ketebe biha ila ehli ‘s-Sagr bi babi ‘l-ebvab“ je djelo koje govori o akaidu ehl-i sunneta. „Kutabu ‘l-funun“ je djelo napisano kao odgovor nevjernicima. Među njegovim djelima su i „Kitabu ‘n-Nevadir“, zatim djelo koje govori o imanu „Risaletu ‘l-iman“, djelo koje je napisao kao odgovor na mnoga pitanja „Dževabu ‘l-Horasanijjin“, zatim, djela „Kitabun fi dževazi Ru'jetullah bi ‘l-ebsar“, „Kitabun fi halki ‘l-a'mal“, „Kitabun fi ‘l-istita'a“, „el-Dževher fi ‘r Reddi ala ehli ‘z-zejgi ve ‘l-munker“, i „Kitabun ale ‘d-dehrijjin.“
