Arif er-Rivegeri, k.s., je bio iznimno talentovan učenik medrese u Buhari, kojeg su učitelji pazili kao malo vode na dlanu. Jednoga dana, dok je hodao čaršijom, ugledao je Abdulhalika Gudždevanija, k.s., kako izlazi iz radnje u kojoj je nešto kupio. Za velikana sa kojim se prvi put susreo čuo je da je evlija i da su mu dati određeni kerameti (nadnaravne počasti). Međutim, kao mladić koji je bio ponosan na svoje znanje i pamet, pod utjecajem određenih učitelja, bio je suzdržan kada je u pitanju tesavvuf. Mislio je da narod pretjeruje kada govori o posebnim stanjima tesavvufskih velikana. Uprkos takvoj predrasudi, tog dana kada je prvi put ugledao Abdulhalika Gudždevanija, k.s., osjetio je neopisiv smiraj i duševnu ljepotu koji su obuzeli cijelo njegovo biće, a kakve nikada do tada nije osjetio. Potrčao je prema Hadže-Abdulhaliku, k.s., i rekao: „Ako dozvolite, ja bih ponio Vaše namirnice.“ Tako je ponio ono što je Abdulhalik Gudždevani, k.s., kupio. Dok je tako hodio dva koraka iza tog velikana, zbog duhovne slasti koju je osjećao, poželio je da njihov put nikada ne završi. No, naposlijetku, stigoše do kuće. Abdulhalik Gudždevani, k.s., ga pogleda samilosnim pogledom, zahvali mu se na njegovom hizmetu i reče: „Dođi za jedan sat da zajedno ručamo.“
Mladi učenik medrese skoro da je poletio od sreće. Osjećao je kao da je cijeli svijet njegov.
Nakon što je, za njega nevjerovatno sporo, prošao taj sat vremena, potrčao je ka kući velikog evlije uz neopisivu želju i polet. Pokucao je na njegova vrata. Jelo je bilo samo izgovor, on je ustvari trčao za duhovnom slašću koju je uz njega osjetio…
Nakon toga, često bi dolazio i kucao na njegova vrata. Kad god bi mu se ukazala prilika, posjećivao bi Hadže-Abdulhalika Gudždevanija, k.s. Koristio je svaku priliku da bude u njegovoj blizini.
Tako je počeo zanemarivati predavanja u medresi. Primijetivši to, jedan učitelj mu je rekao nekoliko stvari protiv tesavvufskih velikana, ne bi li se ponovo zainteresovao za predavanja. Arifu er-Rivegeriju je bilo teško to slušati, no iz poštovanja prema učitelju, nije progovarao. A svakako riječima nije ni mogao iskazati u kakav svijet je utanjao i kakav zikrullah je obuzimao njegovo srce, dok je gledao u mubarek lice Abdulhalika Gudždevanija, k.s. Međutim, kako je učitelj sve više nastavljao iznositi optužbe protiv tarikata i tesavvufa, za njega su se časovi pretvorili u mučenje.
Jedne noći, on u snu bi obaviješten o grijehu koji je počinio taj njegov učitelj iz medrese. Kada je učitelj sljedećeg dana počeo ponovo govoriti protiv tarikata, Arif er-Rivegeri nije mogao izdržati pa reče: „Zašto Vi, uprkos tom i tom grijehu koji ste učinili, i to grijehu za koji se niste pokajali, gajite toliko negativno mišljenje o drugima?“ Učitelj se postidio. Shvatio je da je njegov učenik dostigao visoke duhovne stepene. Učinio je tevbu i zajedno sa Arifom er-Rivegerijem otišao i vezao se za Abdulhalika Gudždevanija, k.s.
Velikan na polju šerijatskog znanja i duhovnosti
Hadže-Abdulhalik Gudždevani, k.s., posjeo je svog mladog murida Arifa er-Rivegerija pred sebe i rekao mu je sljedeće: „Naš put je put Allahova Poslanika, s.a.v.s. Naš cilj je da, poput njega, hodimo putem Siratu ‘l-mustekima, da obnovimo njegove tragove. Prema tome, o Arife, potrebno je da dobro poznaješ Sunnet, da dobro poznaješ časne hadise. Pa zato, završi posao koji si započeo, nastavi sa stjecanjem šerijatskog znanja.“
Tako je Arif er-Rivegeri, k.s., s jedne strane uljepšavao svoju nutrinu uz odgoj Hadže-Abdulhalika Gudždevanija, k.s., a s druge strane je završavao medresu. On je bio derviš dostojan tog imena. Za kratko vrijeme je postigao ma'rifet (spoznaja) i postao jedan od halifa Hadže-Gudždevanija, k.s. Uz podsticaje svoga muršida, posebno je pazio na vrijednost vremena. Nije trošio vrijeme uprazno, pazio je da ni na trenutak ne zapadne u gaflet. Ukoliko bi doživio neko stanje zbog kojeg bi osjećao kajanje, odmah bi činio tevbu, zatražio oprosta od Uzvišenog Hakka i izlagao svoj nefs teškom ispitu kako bi ga kaznio. Arif er-Rivegeri, k.s., je noći provodio u ibadetu i strogo se čuvao harama, izbjegavajući čak i određene dozvoljene stvari kako ne bi zapao u haram, te je zbog toga velikom brzinom prešao duhovne stepene. Ljudi su ga počeli zvati Hadže. Nakon preseljenja Abdulhalika Gudždevanija, k.s, sa samo 35 godina, prešao je na čelo karavane koja se kretala hadžegan-putem i postao je vodič karavane vječnosti.
Kako bi se probudili uspavani
Hadže-Arif er-Rivegeri rodio se u selu Riveger u blizini Buhare, 1165. godine. Njegov ovodunjalučki život je trajao skoro stotinu godina i većinu života posvetio je iršadu. Iz razloga što je odgojio na hiljade murida nazvali su ga „Pišuva-yi-arifan“, dakle, „Predvodnik arifā“. Bio je Allahov dobri rob, krajnje blag i tolerantan. Nikoga nije povređivao i prema svima je postupao samilosno. Kroz svoj hizmet iršada koji je trajao prilično dugo, proširio je hadžeganski put na sve četiri strane tadašnjeg Turkistana.
Zbog velikobrojnosti njegovih murida, neki su počeli misliti da pristupanje tarikatu znači pristupanje gomili. Njih je trebalo podsjetiti da je cilj zikrullah. Zbog toga je Hadže-Arif er-Rivegeri, k.s., pred kraj života, svoga halifu Mahmuda Fagnevija, k.s., kojem će kasnije predati emanet, podučio džehri (glasni) zikru. Na putu hadžegana suština je tajni zikr. On je tako naučio od svoga muršida Abdulhalika Gudždevanija, k.s. Međutim, sada se pojavila nužna potreba da se probude uspavani. Budući da je on već bio star i bolestan, taj posao buđenja prepustio je svome halifi Mahmudu Fagneviju, k.s. Rekao mu je da se popne na brdo Riveger i da glasno počne činiti zikr. Rekao mu je: „Neka te muridi čuju i neka se podsjete zašto su krenuli ovim putem.“
Uvijek bi činio dovu: „Neka nas Uzvišeni Hakk počasti srećom slijeđenja Prvaka dunjaluka i Ahireta, Njegova Poslanika, s.a.v.s.!“ A budući da je bio jedan od evlija čije se dove primaju, počašćen je da hodi putem Allahova Poslanika, s.a.v.s., i da bude vesila (sredstvo) da i njegovi muridi postignu takvu počast.
