Svakog jutra, čim se probudimo, u našoj glavi se nižu određeni ciljevi koje smo za taj dan oderdili. Za nekoga je to pripremanje doručka i spremanje djece za školu, za nekoga je to odlazak na posao i prisustvovanje bitnom sastanku, a za nekoga to može biti nastojanje da završi jučer započete poslove. Ma o čemu se radilo, bilo kratkoročno ili dugoročno, imamo mnoge ciljeve, te trud u svrhu njihovog realizovanja smatramo svojom dužnošću. Jer, niko od nas nije poslan na ovaj svijet kako bi živio besciljan život. Bilo da smo sebi odredili male ili velike ciljeve, nastojanje da ih realizujemo i svijest o dužnostima koje imamo, za sve nas je uvjet življenja smislenog života.
Naravno, svi želimo da takvu želju i odlučnost imaju i naša djeca. Trudimo se kako bismo im pomogli da dan započnu znajući šta trebaju činiti i kako ne bi odustali od realizovanja svojih ciljeva. Čini nas sretnim kada vidimo da su naša djeca u stanju da se fokusiraju na određenu temu, te da ustraju i završe započeto. Jer, svjesni smo da jedino tako mogu postići materijalni i duhovni uspjeh.
Međutim, iz nekog razloga, u posljednje vrijeme se sve više roditelja žali na to da njihova djeca vode besciljan život. Uviđamo da nemaju ciljeve koji ih vode ka uspjehu, te da ne vole praviti nikakve dnevne, sedmične ili mjesečne planove. Što je još gore, sve češće srećemo djecu koja srljaju zarad realizacije ciljeva koji negativno utječu na njihove živote. I jedno i drugo stanje, biva uzrokom da naša djeca uzaludno troše svoje vrijeme i energiju te da zapadaju u stanje beznađa. Stoga je iznimno bitno da im pomognemo da sebi postave ispravne ciljeve i da praktično nauče da se trude za njihovu realizaciju.
Koji je ispravan cilj?
Od trenutka kada se naše dijete rodi, mi mu odmah ucrtavamo određenu putanju, htjeli to ili ne, štaviše, snijemo sne o njegovom obrazovanju i karijeri. Po našoj glavi se motaju misli poput: “Neka prvo završi tu i tu školu, pa neka stekne to i to zanimanje, neka bude obrazovan mladić, neka poznaje te i te strane jezike, neka se zaposli tu i tu i neka zarađuje toliko i toliko.” Mi smatramo da do određenog vremena trebamo da odlučujemo umjesto njih i da im određujemo različite konkretne ciljeve.
S druge strane, postoje ciljevi i dužnosti ljudskosti i robovanja Allahu, dž.š., koji bi svima nama morali biti na prvom mjestu. Stoga, naša je dužnost da svoju djecu fokusiramo na cilj da budu ispravni i dobri ljudi, ma čime se bavili kada odrastu. Ono čemu djecu najprije trebamo podučiti jeste to da niti jedan cilj koji nije u skladu sa Allahovim, dž.š., zadovoljstvom i koji nema za svrhu da od njih napravi bolje ljude, nema nikakvog smisla.
Možemo zaključiti da ta letargija koju primijetimo kod naše djece ustvari potječe od toga što nisu postigla ubjeđenje u to šta trebaju biti njihovi istinski ciljevi. Kada nas dijete upita: “Zbog čega bih to trebao činiti?”, možda nije dovoljan odgovor koji inače dajemo, a koji glasi: “Kako bi bio uspješan, kako bi vodio lagodan život.” Trebamo mu ponuditi mnogo uzvišenije i postojanije ciljeve. Taj čvrsti okvir koji ocrtamo, našoj djeci može biti pokazatelj šta to ne smiju žrtvovati zarad ovosvjetskih ciljeva. Možemo reći da će se dijete koje zna svoje osnovne ciljeve i koje ih se čvrsto drži, mnogo lakše adaptirati na sedmične ili periodične ciljeve, te će mu biti lakše i da ih ostvari.
Važnost roditeljske podrške
Od trenutka rođenja, djeca su stalno u razvoju. Mi se trudimo da ih prvo podučimo govoru, samostalnom odijevanju, odlasku u toalet i osnovnim životnim sposobnostima. U predškolskom periodu, u tom prvom periodu, budući da se formira i njihov karakter, djeca počinju ispoljavati vlastite izbore i želje. Nakon toga započinje školski život i nižu se godine obrazovanja, jedna za drugom. Na tom dugom putu, roditelji najprije trebaju pridavati važnost djetetovim ličnim izborima i osluškivati njihove želje.
Naprimjer, vrlo je bitno da iznimno poštujemo ispravne i logične izbore naše djece koji se možda ne slažu sa našim željama. Pa tako dijete može reći: “Ne želim biti doktor već učitelj, više mi se sviđa ovaj sport nego taj, ujutro mi je mnogo lakše učiti…” Naročito u periodu puberteta ti ciljevi se često mijenjaju pa je vrlo bitno da djetetovu avanturu traženja samoga sebe posmatramo sa strpljenjem i požrtvovanošću, da mu dozvolimo da mijenja mišljenja i da po potrebi budemo njegova podrška. Posebnu važnost ima i to da pokažemo djetetu da ga ne podržavamo samo kada je uspješno, već i kada ne uspije u nečemu, te da smo tu da ga hrabrimo. Jednako je bitno i ukazati mu na to da neuspjeh nije kraj svega.
Naravno, jedna od najbitnijih uloga roditelja jeste da bude ispravan primjer svojoj djeci, kako bi im na taj način otvorio put za pravljenje ispravnih izbora. S time možemo započeti tako što ćemo im govoriti o vlastitim ciljevima i o tome šta sve činimo kako bismo ih realizovali, te im isto to pokazati kroz svakodnevni trud.
Naprimjer, možemo ih upoznati sa našim konkretnim ciljevima i onim što činimo za njihovu realizaciju: “Želim naučiti arapski jezik, zato ću svaki dan učiti sat vremena. Želim naučiti plivati, zato svake sedmice četiri sata odvajam na časove plivanja. Ukoliko želim biti unaprijeđen na poslu, trebam završiti ovu obuku, a zato trebam dnevno dva sata raditi. Želim biti osoba koja više pomaže drugima, zbog toga dobrovljno radim u humanitarnoj organizaciji. Ako želim biti pravedan čovjek, onda moram saslušati i tebe i tvoga brata, pa nakon toga donijeti odluku.” Kroz takve rečenice djeci možemo pokazati kako da postignu ciljeve i koliko su bitni ciljevi koji se tiču ljudskosti i lijepog ahlaka.
Kakve ciljeve treba imati dijete?
Kako smo prethodno naveli, roditelji najprije sami trebaju imati ciljeve i trebaju se truditi da ih realizuju. Na taj način dijete će roditelje uzeti za primjer, osjetit će ushićenje po tom pitanju i savjetujući se sa njima, samo će poželjeti da odredi vlastite ciljeve.
Ciljevi koje ćemo odrediti zajedno sa djetetom trebaju biti pozitivni, realni i u skladu sa njegovim sposobnostima i uvjetima. Prema tome, realizaciju najvećih ciljeva trebamo započeti tako što ćemo ih najprije podijeliti na manje dijelove koje je lahko realizovati. Naprimjer, ukoliko dijete priprema određeni ispit, mnogo je lakše da podijeli gradivo na određene dijelove, pa da prvo nauči manje lekcije. Na taj način, smanjit će se njegova tjeskoba, a i povećati mogućnost za uspjeh. Ili, ukoliko je cilj da dijete pospremi svoju sobu, realizacija će biti mnogo lakša ukoliko taj zadatak podijelimo na manje dužnosti. Dakle, ukoliko dijete usmjerimo da radi planski, da prvo pospremi krevet, pa zatim složi igračke. Tako će dijete stalno imati na umu svoj temeljni cilj te će mnogo jasnije uviđati i stepenice koje ga vode ka njemu. Istovremeno, uspješno realizujući te manje korake, dijete će biti još više motivisano da postigne glavni cilj.
