Svaka knjiga ima svoje vrijeme. Naročito knjige arifā (velikana), nisu knjige koje se odmah uzmu i odjednom pročitaju. Jer, one su pisane uz nadahnuće Uzvišenog Gospodara.
Nažalost, naš narod je udaljen od knjige. U većini naših kuća nema ni police za knjige. U kojima i ima, radi se o vrlo malom broju knjiga. Uglavnom to i nisu baš prave knjige, već, knjige za pripremu za upis na fakultet ili školske knjige…
Znanje nije samo među stranicama. Istinsko znanje nije u redovima knjiga, već u srcima. Jedino ljudi koji su postigli srčano znanje, mogu koristiti drugim ljudima.
Nedavno sam iščitavao arapsko-turski rječnik, poznat pod nazivom „Okean“, a čiji je autor Asim Efendi. Naišao sam na dio riječi sa korijenom „f-r-dž“. Objašnjavajući pojam „ferdžet“ koji dolazi upravo od tog korijena, Asim Efendi pripovijeda jednu vrlo lijepu predaju. Radi se o događaju koji se spominje u Ibni Halikanovoj historiji.
Jedan učenjak koji se zvao Amr bin el-Ala, bježeći od tiranije zalima Hadždžadža, povukao se u osamu tokom deset godina. Jednog dana, čuo je kako neki čovjek drugome recituje stihove u kojima se govori o radosnoj vijesti da je zalim Hadždžadž umro. Nakon što je u njegovim stihovima čuo riječ „ferdžet“, Amr je kazao sljedeće: „Ne znam čemu sam se više obradovao, da li tome što je zalim Hadždžadž umro ili tome što sam saznao da se riječ koju već odavno znam kao ‘furdžet’, ustvari izgovara ‘ferdžet’!“
Upravo takvo ushićenje i slast, naziva se slašću znanja. Ta slast, taj ašk, ne nalazimo ni u čemu drugome. To znaju samo ljudi od znanja, oni koji tragaju za znanjem i oni koju su barem malo spoznali vrijednost znanja. Ostalima je mnogo teško objasniti zakvo nešto. Štaviše, mnogi od nas negoduju kada vide osobe koje se bave izučavanjem znanja i koje su svoje živote posvetile tome. Jer, za nas je svaki posao prilikom kojeg se ne zarađuje bogatstvo i koji nam ne donosi bitnu poziciju, bezvrijedan.
Onaj ko ne pridaje vrijednost učenome, osuđen je na propast. Često kažemo „Osmanlije su bili velikani.“ Tako je, to je istina. No, njihova veličina najviše se ogledala u tome što su pridavali važnost učenjacima i znanju. Ljudima je ukazivana vrijednost zbog znanja koje su posjedovali u svom domenu, od fikhskog znanja do obućarskog zanata, od arhitekture do muzike. Kroz stoljeća je davana prednost znanju a ne moći. Djeca vladara su već sa četiri godine započinjala sa stjecanjem znanja. To je bilo tako donedavno. Tako da, ne pitajmo se uzalud „Zbog čega smo sanas u tako jadnom stanju?“
Baš poput čovjeka
Ja mnogo volim nauku i učenjake. Ali, istinske učenjake… Dakle, one koji postupaju po svome znanju. One koji su objedinili znanje i lijep ahlak. Volim i čitati i istraživati teme koje me zanimaju. Nemam veliku biblioteku, imam mnogo više knjiga u elektonskoj verziji. Mnogo puta sam čuo da ljudi kada vide skromnu biblioteku u mojoj kući kažu: „Šteta, zašto si dao pare na ovolike knjige?“ Bilo je i onih koji su ostali zadivljeni, a i onih koji su me gledali s omalovažavanjem jer su u svojoj biblioteci imali više knjiga nego ja.
Oni koji nemaju nikakve veze sa knjigama i naukom, ponekad postavljaju pitanja poput: „Jesi li sve ovo pročitao?“ Ja onda svaki put posebno objašnjavam da je knjiga jedna vrsta blagodati. Kada je imaš, svaki put kada te nešto zanima, otvoriš i pročitaš. Dakle, nisam sve pročitao, ali sam ih kupio da bih ih pročitao.
Knjige su poput ljudi. Baš i poput ljudi, i njih ima različitih vrsta. Postoje vrijedne i bezvrijedne knjige… Postoje one koje su za čitanje i one koje su za gledanje… Postoje one koje je potrebno uvijek imati pri ruci, one na koje treba pustiti da padne prašina, i one koje se trebaju staviti na najnižu policu. Postoje i knjige blistavih, neotvorenih korica. Postoje i one koje su se od silnog iščitavanja mnogo ishabale. Naprimjer, kod mene su se prijevod Mesnevije i Divan Šejh-Galiba Dede mnogo oštetile od stalnog otvaranja, podcrtavanja i pravljenja ušiju radi obilježavanja stranice. Jer, te dvije knjige dijele moje tajne i dertove. Kada mi je teško, sa njima dijelim svoju tegobu.
Vrijeme čitanja knjige, promjenjivo je od čovjeka do čovjeka. Ja lično, ne volim pisati niti čitati na silu. Ja to prepuštam volji svoga srca i spontanom trenutku. Onda kada se u srcu javi želja, kada dobijem nadahnuće, tada i dobijem polet za rad. Tada ništa ne može da stane preda me. Tada i moje čitanje i moje poimanje i moje razmišljanje doživljavaju procvat. Tada se može desiti da sjednem i odjednom pročitam dvije knjige. Ili, da sjedenem i u jednom navratu napišem dvadeset stranica. Samo je potrebno da se u srcu rodi ljubav. Ukoliko postoji ljubav, postoji i trud. Ukoliko postoji trud, dolazi i uspjeh.
Svaka knjiga ima svoje vrijeme. Naročito knjige arifā (velikana), nisu knjige koje se odmah uzmu i odjednom pročitaju. Jer, one su pisane uz nadahnuće Uzvišenog Gospodara. Zbog toga kažemo da su to knjige koje same određuju vrijeme kada će biti čitane. Ukoliko pročitate djelo nekog velikana, a da se kapija vašeg srca još nije otvorila, onda nećete ništa razumjeti. Ali, ukoliko se ta kapija otvorila, onda ne možete da je ne čitate. Mogi velikani i pjesnici kažu: „Ja nisam napisao tu knjigu, ona je posredstvom mene napisana.“ Većini ljudi ta izjava nije jasna. Kako bismo to razumjeli, potrebno je da znamo šta je to ilham (nadahnuće). Ljudi koji ne izučavaju znanje, ne pišu knjige, poeziju niti dizajniraju nešto zarad ljudi, već zarad Allaha, dž.š., to razumiju. Jer, čovjek takvo nešto ne može realizovati trudom, trošenjem vremena niti silom. Svakako se u duhu svakog djela osjeti da li je ono plod „proizvodnje“ ili „prenošenja“. Tako je i sa tesavvufskim knjigama, naukom, književnošću, poezijom, arhitekturom, muzikom i svime ostalim. Fejz koji čovjeku dolazi preko tih djela potiče upravo iz tog božanskog nadahnuća.
Takve knjige nisu napisane uz pomisao „Hajde da i ja napišem knjigu!“ One su napisane uz posebno rabbani nadahnuće koje se spustilo u srca njihovih autora. Napisane su tako što se uspostavila veza između roba i Rabba. Kako bi ih razumio čitalac, potrebno je da je i njegovo srce otvoreno za nur Uzvišenog Hakka i za ilham. Sve dok se srce ne otvori, ne otvori se ni um, a sve dok se um ne otvori, ne otvore se ni oči. Zbog toga se takva vrsta djela ne piše, već pisac biva potaknut na njihovo pisanje. Ne čitaju se, već same traže čitaoca koji će ih razumjeti.
Jedan moj poznanik koji nije blizak tesavvufu, štaviše, koji se čak drži pomalo na distanci, ispričao mi je sljedeće: „Na poslu, u kolekciji knjiga, imao sam prijevod Mesnevije. Želio sam je pročitati, ali nikako je nisam mogao uzeti u ruke. Budući da sam u tom periodu radio doktorat za koji mi je bilo preostalo vrlo malo vremena, obećao sam sebi da neću čitati ništa sem onoga što mi je potrebno za disertaciju. Tako, dok sam jednog dana opet čitao neku knjigu vezanu za doktorat, odjednom sam ustao i skoro bez vlastite volje, uzeo Mesenviju sa police. Uzeo sam knjigu i počeo je čitati. Danima sam samo čitao Mesneviju, nisam je mogao ostaviti prije nego što sam je cijelu pročitao.“
Slično se i meni desilo sa čitanjem djela o irfanu poput Mesnevije i Mektubata Imam-i Rabbanija. Te su knjige godinama stajale na mojim policama. Moja ruka nikako nije mogla posegnuti za njima. Nisam čak ni otvorio njihove korice. A Mesneviju sam stavio na policu koja mi je baš pred očima. Skoro svaki dan sam tražio novu knjigu za čitanje, Mesnevija mi je uvijek zapadala za oko, ali iznutra nisam osjećao da sam spreman da je uzmem i pročitam. Kada sam napunio trideset godina, odjednom sam ustao, uzeo sam tu knjigu i počeo je čitati. Od tada pa sve do danas, Mesnevija je moj bliski dost, dost sa kojim dijelim svoje tajne.
Ljubav za stjecanjem znanja
Ljubav za znanjem je u jednom smislu i ljubav prema knjigama. Naprimjer, ja imam jednog prijatelja kojeg poznajem još od srednje škole. To je osoba vrlo lijepog ahlaka. Danas je profesor prava. Otkako ga poznajem, uvijek kupuje knjige. Što je još bitnije, on ih čita. Dok je studirao pravo, nije se zadovoljio samo onim što bi učio na fakultetu. Uz svoje skromne prihode, kupio je možda na desetine hiljada knjiga, što na osmanskom, što na arapskom jeziku. Pratio je nova izdanja, kao i antičke knjige. Čim bi ugledao neku novu knjigu, odmah bi je kupio. Ukoliko ne bi imao novca, prodao bi neku od starih knjiga i za te pare kupio novu.
Nažalost, naš narod je udaljen od knjige. U većini naših kuća nema ni police za knjige. U kojima i ima, radi se o vrlo malom broju knjiga. Uglavnom to i nisu baš prave knjige, već, knjige za pripremu za upis na fakultet ili školske knjige… To je stanje društva. Mi nismo u stanju da otvorimo knjigu i nešto pročitamo. Ja se zbog toga mnogo obradujem kada odem nekome u goste i vidim da ima policu sa knjigama.
U biti, vrlo je lahko uliti našoj djeci ljubav za knjigama. Ukoliko bismo svaki put kada odemo u kupovinu, barem jednom mjesečno dozvolili djetetu da izabere neku knjigu za sebe, tako bismo mu prenijeli ljubav prema knjigama. No, njih prvo treba spasiti od mobitela i tableta koje vide u našim rukama. Mnogo se ljutim na nesavjesne roditelje koji svojim bebama daju mobitele u ruke. Jer, oni uništavaju njihov um, srce i tijelo, a nisu ni svjesni toga!
Tako je, knjige i čitanje su lijepi, ali ne čitanje bilo čega. Postoje i oni koji u ljubavi prema knjigama pretjeruju. I ja imam veliku ljubav prema knjigama, ali ne pretjerujem u tome. Knjige su tu kako bi nam otvorile vrata ka posebnim svjetovima. Po meni, oni koji cijeli život provode samo u čitanju knjiga, imaju druge probleme. Oni tako bježe od tih problema i priklanjaju se knjigama. Razumijem to, ali, rješenje nije u zatvaranju među knjige. Zasigurno je potrebno otvoriti se ka najvećoj knjizi, a to je čovjek. Upoznati istinske ljude, biti u njihovom društvu i u sohbetu sa njima, bolje je nego pročitati milion knjiga.
Ljudi koji su spoznali sebe
Pogrešno je puko čitanje knjiga smatrati suštinom stvari. Ukoliko ne razmišljaš o onome što si pročitao i ukoliko ljepote iz pročitanog ne doprinose tvojoj ličnosti, onda tvoje čitanje nema nikakve vrijednosti. Znanje je tu kako bi se postupalo po njemu. Prema tome, čitanje samo po sebi nema nikakvu vrijednost. Suština je u uzimanju pouke iz pročitanog, u usvajanju sadržaja djela.
Sigurno ste čuli za predaju koja se prenosi vezano za Imama Gazalija, rah. Naime, Imam Gazali, rah., je rano završio medresu. Natovario je svoje knjige i pridružio se karavani koja putuje ka njegovom rodnom mjestu. Na putu su karavanu presreli razbojnici i opljačkali su sve putnike. Na koncu su ugledali Gazalijev svežanj knjiga. Kada krenuše da mu ih otmu, on zavapi: „Aman, molim vas ne dirajte mi knjige!“ Vođa razbojnika upita: „Zašto, kakva je to vrijednost tih knjiga?“ Imam Gazali, rah., im odgovori: „One su za mene veoma vrijedne. Jer, zahvaljujući njima, ja sam stekao znanje. Šta da radim bez njih?“ Tada mu razbojnik dade odgovor za razmišljanje: „Kakav si ti učenjak kada, ukoliko ti oduzmem knjige, ne ostaje ništa od tvoga znanja?“ Imama Gazalija, rah., pogodi to pitanje pa se vrati u medresu i ponovo poče stjecati znanje na način da je svaku nauku usvajao u svoju ličnost. Na taj način je stasao u velikana kojeg svi poznajemo, volimo, kojem se divimo i preko kojeg uzimamo fejz.
Knjige poput onih koje je napisao istinski učenjak kakav je Imam Gazali, rah., ustvari su knjige koje su vrijedne čitanja. Kada me mladi pitaju šta da čitaju ja im kažem: „Čitajte šta želite, ali naročito čitajte knjige koje su pisali ljudi koji su spoznali sebe.“ To su oni koji su živjeli ono o čemu su pisali i koji su pisali ono što su živjeli. To su dakle, iskreni ljudi lijepog ahlaka. Naravno, postoje i drugi pisci i mislioci koje preporučujem. No, prvo što treba učiniti jeste steći ispravno fikhsko i akaidsko znanje. To je ono što će čovjeku koristiti i na dunjaluku i na Ahiretu.
Neka nam to bude vodilja kroz život. Šta god da radimo, najprije razmislimo da li je to u skladu sa Allahovim, dž.š., zadovoljstvom i da li je to koristan posao? Ukoliko jeste, onda učinimo to, ma po koju cijenu. Jer, pomoć Uzvišenog Gospodara dolazi u poslovima koje On Uzvišeni voli.
Razmislimo o Imamu Buhariju, Imamu Gazaliju, hazrerti Mevlani i Mevlani Halidu Bagdadiju, rah. Ti velikani nisu rekli: „Šta ja imam raditi daleko od svoje kuće?“ Zarad znanja i spoznaje, ostavili su svoje domove i otišli u daleka područja. To je dio islamske tradicije. Milioni islamskih učenjaka su išli na hiljade kilometara daleke puteve i podnosili mnoge teškoće kako bi naučili jedan hadis, došli do jedne knjige, vidjeli istinskog alima ili se okoristili o muršida. Sve to su činili ne očekujući ništa materijalno zauzvrat. Njihove porodice su mjesecima strpljivo podnosile njihovo odsustvo. To nije bilo nimalo lahko.
Znanje nije samo među stranicama. Istinsko znanje nije u redovima knjiga, već u srcima. Jedino ljudi koji su postigli srčano znanje, mogu koristiti drugim ljudima. Jer, to su oni koji nam svojim stanjima i načinom života pokazuju šta znači činiti djela shodno znanju. Kada je Imam Gazali, rah., bio na vrhuncu znanja i dobio najveću titulu među učenjacima, primijetio je da njegovo srce još nije postiglo ihlas, pa se prvo povukao u osamu, a zatim se vezao za muršida. Moje lično ubjeđenje je da je muršid za kojeg se tada vezao imao manji stepen zahirskog znanja od njega. Međutim, on je poznavao sebe i svoga Gospodara. To nam pokazuje da je Imam Gazali, rah., dao mnogo veću vrijednost čovjeku nego knjigama. Razlog zbog kojeg se njegovo ime i danas spominje sa velikim poštovanjem jeste upravo izbor koji je napravio.
Ukrtako, cilj znanja kao i cilj ljubavi za znanjem jeste irfan. Dakle, spoznaja samoga sebe i Uzvišenog Gospodara. Cilj je biti dobar rob, biti čovjek.
