Hadže-Mahmud Indžir-i el-Fagnevi, k.s., s ljubavlju je prihvatio ruku stasitog mladića koji je s edebom, na koljenima, sjedio pred njim. Ne odvajajući svoj samilosni pogled sa njega, obratio se svome halifi Aliju Ramiteniju, k.s., riječima: „Muhammed je od sada tebi na emanet!“
Kada je Hadže-Mahmud, tog mladića po imenu Muhammed, a čiji je otac bio Sejjid Abdullah, vidio još u dječačkom dobu, pronicljivošću svojstvenom velikim evlijama, uočio je čistoću i blistavost na njegovom licu. Tada je rekao: „Neka prvo stekne znanje iz zahirskih (šerijatskih) nauka…“ Muhammed je od tada danonoćno učio kod svojevremeno najvećih učenjaka Semerkanda i Buhare. Nakon nekoliko godina, našao se ponovo pred Hadže-Mahmudom, k.s. Upotpunio je zahirsko znanje i sada je došlo vrijeme da nauči i batinsko (skriveno) znanje. Na tom putu, njegov vodič će biti Ali Ramiteni, k.s.
Hadže-Mahmud, k.s., ga je, dakle, predao u emanet svome halifi Aliju Ramiteniju, k.s. Dok su se njih dvojica rastajali od njega, Hadže-Mahmud, k.s., je gledao za mladićem i kao da je u svakom njegovom koraku vidio koliko daleko će stići hadžegan put, ne odvajajući se ni za trun od puta ehl-i sunneta, te je zahvaljivao Allahu, dž.š., na tome.
Nakon njega, duhovni emanet muršida svakako će preuzeti njegov halifa, Hadže-Azizan Ali Ramiteni, k.s., a on će kasnije emanet predati tom mladiću koji će postati poznat kao Hadže-Muhammed Baba Semmasi, k.s.
Evlija u stanju zanosa
Hadže-Muhammed se rodio u selu Semmas, između Ramitena i Buhare. Upravo odatle potječe njegov nadimak „Semmasi“. Kako se njegovo ime ne bi miješalo sa imenom njegovog sina i halife, koji je imao isto ime, muridi su ga nazivali „Baba Semmasi“. Tako je postao poznat kao Hadže-Muhammed Baba Semmasi, k.s.
Tesavvufski odgoj je prošao kod Hadže-Alija Ramitenija, k.s. Kasnije je Hadže-Azizan, k.s, prešao na mekam iršada i otišao u Harezm, a on je bio jedan od dva murida koji su bili uz njega. Nakon što je završio sejr-i suluk (duhovno putovanje), dobio je hilafet od Alija Ramitenija, k.s., i vratio se u svoje selo gdje je započeo sa iršadom. Kada se njegovom šejhu, Hadže-Azizanu Aliju Ramiteniju, k.s., približio trenutak preseljenja, svojim muridima je ukazao na njega rekavši: „Njega slijedite, ispunjavajte njegove naredbe, sve dok je živ, ne odvajajte se od njega i njegova puta!“
Muhammed Baba Semmasi, k.s., kao i drugi velikani hadžeganskog puta, nije volio sjediti u tekiji. Obilazio je obližnja sela i kasabe i tamo okupljao medžlise sohbeta. Već na prvi pogled bi opazio one koji imaju kabilijet (potencijal) da postanu derviši, te ih je duhovnom džezbom privlačio sebi. U selu je imao mali voćnjak o kojem bi se brinuo kad god bi bio u Semmasu.
Hadže-Muhammed Baba Semmasi, k.s., je bio jedan od evlija koji su bili u stanjima gajbeta i istigraka (stanje kada sufija zaboravlja na sebe i sve oko sebe zbog duhovnog zanosa u kojem se nalazi). Dešavalo se da čuje zikr svih stvorenja, pa tako i bilja i cvijeća i drveća, i tada bi doživljavao stanje zanosa. Oni koji su ga tražili, često bi ga našli u njegovom voćnjaku, u vidnom stanju zanosa i odsutnosti, prilikom kojeg bi njegove makaze bile na zemlji, jer su mu u tim trenucima ispadale iz ruku.
Miris velikana
Mi ne znamo kakve je sve svjetove Hadže-Semmasi obilazio, dok je zapadao u duboke misli obrezujući svoje loze, te padajući u stanje zanosa mirišući svoje ruže. Ne znamo čemu je sve svjedočio u tim svjetovima. No, postoji nešto što znamo, a to je da je najbolje poznavao ruže i njihov miris. On je najbolje vodio brigu o njima i imao je najistančanije čulo mirisa. Upravo zbog te sposobnosti, naslutio je radosnu vijest o dolasku na svijet Behauddina Nakšibenda, k.s., dok je prolazio kroz njegovo selo, Kasr-i Hinduvan. Tada je rekao: „Na ovoj zemlji se osjeti miris velikana. Kasr-i Hinduvan će uskoro postati Kasr-i Arifan!“
Kada je Behauddin Nakšibend bio tek beba od tri dana, Hadže-Semmasi, k.s., je ponovo prolazio kroz Kasr-i Hinduvan te je tom prilikom rekao: „Miris velikana koji smo prije osjetili sada je još jači. Nesumnjivo je ta osoba došla na ovaj svijet.“ Uistinu, kada su nakon nekoliko dana Muhammeda Behauddina u povojima, tražeći hajr-dovu za njega, uz poklone, donijeli Hadže-Semasiju, k.s., on ga je tada uzeo u naručje i rekao: „Ovo je osoba na koju smo vam odavno ukazivali i čiji smo miris osjetili. Ovo dijete će u budućnosti postati kutb i bit će na čelu tarikat-i alijje, pronalazit će derman dertu ašika.“
Zatim se okrenuo svome halifi Sejjidu Emiru Kulalu, k.s., i dao mu sljedeću uputu: „O Emire! Ovo dijete u povojima je moj sin. Tebi ga predajem da mu pružiš zahirski i batinski odgoj. Nemoj ni slučajno da bi ga zanemario!“
Tako je Hadže-Semmasi ružu predao u emanet ruži, kako bi njen miris postao još intenzivniji.
Vrijeme ruža u Buhari
Predao je tako ružu ruži, jer, Sejjid Emir Kulal, k.s., je također bio jedan od murida na kojem je Hadže osjetio miris ruže. Primijetio ga je u Suhariju, na jednom hrvačkom trgu. Suhari je bilo selo u kojem je rođen Emir Kulal, k.s. Tamošnji mladići su se često okupljali na seoskom trgu i hrvali su se do iznemoglosti. Tako je jednog dana, dok su se mladići hrvali kao i obično, kroz Suhari prolazio Hadže-Semmasi, k.s., pa je zastao i počeo posmatrati junake. Oni koji su bili s njim, čudili su se tome da tako veliki evlija biva zauzet gledanjem hrvača. A on je ustvari mirisao miris tada najljepše ruže u Kosmosu. Kada je primijetio začuđenost ljudi oko sebe, rekao je: „Ovdje je hrvač koji ima potencijal da postane glavni junak na mejdanu aška. Međutim, on se bori na pogrešnom mejdanu. Potrebno je osloboditi ga lažnog junaštva.“ Mislio je na Sejjida Emira Kulala, k.s., kojeg je jednim pogledom vezao za sebe i svoju tekiju. On lično se pobrinuo o njegovom tesavvufskom odgoju i pomogao mu je da u kratkom vremenu postigne potpunost. Emir Kulal, k.s., je zatim postao halifa Hadže-Semmasija, k.s., i on je nakon njega bio na čelu ovog puta.
Muhammed Behauddin Nakšibend, k.s., je zbog toga predat Sejjidu Emiru Kulalu, k.s., kako bi ga odgojio. Ruža je predata ruži kako bi se iz Buhare po cijelome svijetu širio miris ruže za kojom su svi čeznuli. Tako je i bilo. Velikani hadžeganskog puta su oživjeli miris i sunnete Allahova Poslanika, s.a.v.s., jedan po jedan, te su ih prenosili kroz stoljeća.
Murid je onaj ko je teslim (predan)
Hadže-Muhammed Baba Semmasi, k.s., je muridima savjetovao potpunu predanost Allahovim, dž.š., dostovima. Nakon što čovjek jednom postane murid, dakle, nakon što svoju volju podredi volji kjamil muršida, šta god mu se kaže, on to treba u slovo da sprovede. Biti murid znači biti u potpunosti predan, bez ikakvih uvjeta i promišljanja. Biti murid znači odreći se vlastitog promišljanja i zaključivanja. Sve dok se murid ne riješi toga da se pouzdava u vlastitu pamet, ne može krenuti duhovnim putem. Upravo zbog toga je Hadže-Baba Semmasi, k.s., tražio od svojih murida da očiste svoja srca od beskorisnih emocija i misli, te da ih čuvaju od osjećaja i misli koje dolaze od šejtana. Jer, sve to je uvjet za predanost muršidu.
Hadže-Muhammed Baba Semmasi, k.s., je preselio u rodnom selu Semmasu, sredinom 14. stoljeća.