Odgađanje tevbe je jedna od najopasnijih vrsta gafleta (nemar) na ovom svijetu. A tevba je zapravo lijek, velika blagodat, darovana vjerniku kako bi se očistio od grijeha i okrenuo Gospodaru. U Časnom Kur'anu i Sunnetu vjernici se često podstiču na tevbu. U vezi s tim Imam Rabbani, k.s., kaže:
Obzirom da veliki dio života provodimo u griješenju, mnogo je važno da često govorimo o tevbi, inabi (okretanje Allahu, dž.š.), verau (čuvanje od sumnjivih stvari) i takvaluku.
Plemeniti Gospodar u Časnom Kur'anu kaže: „I svi se Allahu pokajte, o vjernici, da biste postigli ono što želite.“ (Nur, 31)
„O vi koji vjerujete, učinite pokajanje Allahu iskreno, da bi Gospodar vaš preko ružnih postupaka vaših prešao i da bi vas u džennetske bašče, kroz koje će rijeke teći uveo.“ (Tahrim, 8)
„Ne griješite ni javno ni tajno (…)“ (En'am, 120)
Kao što se vidi iz ajeta, tevba za počinjene grijehe je obavezna, farz svakom muslimanu. Iz tog propisa niko nije izuzet. Pa čak ni poslanici, a.s.
Tevba za grijehe učinjene prema Allahu, dž.š., kao što su gledanje u haram, konzumiranje alkohola, blud ili vjerovanja koja nemaju utemeljenje u islamu, realizira se kajanjem i traženjem oprosta. Tevba za napuštanje farzova moguća je samo nakon izvršavanja tih farzova.
Tevba za grijehe koji uključuju narušavanje tuđih hakova (prava), moguća je samo nakon što narušeni hakovi budu vraćeni. Naprimjer, onaj ko je nepravedno prisvojio tuđi imetak, dužan je da ga vrati vlasniku i da zatraži halala za to. Ako je pak vlasnik preselio na Ahiret, onda imetak treba vratiti njegovim nasljednicima, a za njega činiti dovu i tražiti oprosta. Ako osoba ne može doći ni do nasljednika, onda na ime onoga kome je nepravda učinjena treba udijeliti sadaku, u vrijednosti imetka koji mu je nepravedno prisvojio.
Abdullah b. Mubarek, rah., kaže:
„Vratiti jedan novčić koji je nepravedno otuđen, vrjednije je nego stotinu dinara udijeliti kao sadaku.“
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Ako rob učini grijeh, a zatim uzme abdest, klanja namaz, i zatraži oprost od Allaha, dž.š., Allah će mu uistinu oprostiti.“ (Ibn Huzejme, es-Sahih, 2/216)
Uzvišeni Stvoritelj u suri Nisa’ kaže: „Onaj ko kakvo zlo učini ili se prema sebi ogriješi pa poslije zamoli Allaha da mu oprosti – naći će da Allah prašta i da je milostiv.“ (Nisa’, 110)
U jednom hadisu stoji: „Ako neko učini grijeh pa se nakon toga pokaje, to kajanje je kefaret (otkup) za grijeh.“ (Bejheki, Šuabu ‘l-iman, br. 7033)
U drugom hadisu se navodi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Propali su oni koji zapostavljaju svoje poslove govoreći: ‘Učinit ću to poslije’.“ (Dejlemi, el-Firdevs, 2420)
Prenosi se da je Mudri Lukman, savjetovao svoga sina riječima: „Sine moj, ne ostavljaj tevbu za sutra, jer smrt dolazi iznenada.“
Mnogi poslanici su činili dovu:
„Gospodaru naš, sami smo sebi krivi, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ se sigurno ćemo biti izgubljeni.“ (A'raf, 22)
Allahov Poslanik, s.a.v.s., nam još prenosi: „Uzvišeni Allah je rekao: ‘O robe moj! Izvršavaj farzove koje sam ti naredio, pa ćeš biti najpobožniji od ljudi. Budi daleko od onoga što sam ti zabranio pa ćeš biti najbogobojazniji od ljudi. Budi zadovoljan opskrbom koju ti dajem pa ćeš biti najbogatiji od ljudi.’“ (Bejheki, Šuabu ‘l-iman, br. 201)
Važnost znanja na putu nakšibendija
Na putu nakšibendija šerijatsko znanje predstavlja temelj svih načela i odgojnih metoda. Sadati kiram (plemeniti prvaci) od svojih učenika, prije znanja o tesavvufu, traže da usvoje znanje o Šerijatu. Iršad i odgoj realiziraju se na temeljima Šerijata. O tome svjedoče izgrađene medrese, gdje god da su boravili kroz historiju, i djela koja su napisali o važnosti Šerijata.
Primjer imamo u životu Ahmeda el-Haznevija, k.s., velikana nakšibendijskog tarikata. Njegov sin Alauddin Haznevi, k.s. prenosi:
„U očima Ahmeda Haznevija, k.s., najveću vrijednost je imalo stjecanje znanja. Neprestano je insistirao na tome da ulažemo trud u stjecanju znanja. Podsticao nas je u tome do te mjere da je i meni i mom voljenom bratu Izudinu zabranjivao da radimo poslove koji su nam bili smetnja u stjecanju znanja. Većinu poslova je obavljao sam. Od nas nije tražio pomoć jer nije želio da bilo šta bude uzrok nemaru na putu stjecanja znanja.
Kako bi nas podstakao na učenje, često je ponavljao riječi svoga šejha Muhammeda Dijauddina, k.s.: ‘Ko želi dunjaluk neka stječe znanje, ko želi Ahiret neka stječe znanje. Ko želi i jedno i drugo neka stječe znanje.’
U svojim sohbetima je najčešće govorio o vrijednostima znanja i alima. Alimima je pridavao veliku važnost i tražio je da uvijek budu zauzeti naukom i podučavanjem. Kada bi vidio da se bave nečim drugim osim znanjem, ljutio bi se i tražio od njih da se ne bave onim što će ih odvratiti od širenja znanja.
Ako bi se i unatoč tim upozorenjima neki alimi nastavili baviti drugim poslovima, ne pridajući znanju potrebnu važnost, ljutio bi se na njih i uskraćivao bi im svoju pažnju. A inače je bio veoma milostiv prema ulemi. Jedino što je tražio od njih jeste to da nakon što su stekli čast i blagodat da podučavaju druge znanju, tu priliku ne ispuštaju iz ruku.“
