Šta nam govori sura Fatiha?

Njome molimo Stvoritelja, i svakoga dana 40 puta, tražimo da nas do nečega dovede i da nas od nečega zaštiti. Šta mi to zapravo govorimo Gospodaru, šta mi to tražimo od Njega Uzvišenog?

Prijevod sure Fatiha

„U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!

Tebe, Allaha, Gospodara svjetova, hvalimo,

Milostivog, Samilosnog,

Vladara Dana sudnjeg,

Tebi se klanjamo i od Tebe pomoć tražimo!

Uputi nas na Pravi put,

Na Put onih kojima si milost Svoju darovao, a ne onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali, niti onih koji su zalutali!“

U poznatom kudsi hadisu Uzvišeni Gospodar nam obznanjuje da je Fatiha suština namaza i da ima dva dijela, rekavši da prva polovina pripada Njemu Uzvišenom, a druga polovina robu. Ona je radosna vijest da će robu biti dato ono što traži.

Gospodaru naš, mi Tebe znamo kao svog Gospodara, Tebe volimo, Tebe hvalimo i Tebi vjerujemo; Ti si naša nada i cilj. Tebi se okrećemo i Tebi srce dajemo. Pred Tobom glavu poginjemo. Ništa Ti kao sudruga ne pridružujemo. I ibadet ne činimo da bismo se pokazivali pred drugima. Dovoljno je da Ti znaš za naš ibadet. Naša jedina želja je da Ti budeš zadovoljan nama.

Kako god ljubav prema ibadetu biva Allahovom pomoći, isto tako samo Njegovom milošću je moguće upotpuniti ibadete, sačuvati ih do Ahireta i posredstvom njih dobiti nagradu.

„Oni koji su poslušni Allahu i Poslaniku biće u društvu vjerovjesnika, i pravednika, i šehida, i dobrih ljudi, kojima je Allah milost Svoju darovao. A kako će oni divni drugovi biti. Ta blagodat će od Allaha biti.“ (Nisa’, 69-70)

Uzvišeni Gospodar je muslimanima naredio namaz, pet puta dnevno. Namaz je stub islama, dokaz imana, mi'radž vjernika i radost ašika. U njemu su tekbir, dova, hvala, zahvala, zikr, tevba, kiraet, ruku’, sedžda, salavat i selam. U namazu su obuhvaćeni ibadeti svih stvorenja. A Fatiha je suština namaza i njegov neizostavni dio. Učenje Fatihe u namazu je, prema nekim mezhebima farz, prema nekim vadžib.

Za Fatihu kažu da je „Ummu ‘l-Kur'an“, što znači „sažetak Kur'ana, njegova suština“. Dotaknut ćemo se najprije te njene karakteristike, a nakon toga ćemo vidjeti šta mi to zapravo, učenjem Fatihe, tražimo od Gospodara svjetova.

Zašto Ummu ‘l-Kur'an?

Sva značenja Kur'ana, u Fatihi su sadržana u obliku šifri. Dakle, u njoj je suština Kur'ana, sažetak, osnova i kratki pregled. Zbog toga je dobila naziv „Ummu ‘l-Kur'an“. Kako je moguće da je u toj kratkoj suri sažet cijeli Kur'an?

Jedna od glavnih kur'anskih tema je opis Uzvišenog Allaha. Ajeti: „elhamdu lillahi Rabbi ‘l-alemin, er-Rahmani ‘r-Rahim“ predstavljaju upravo dio tog opisa.

Zatim slijedi ajet: „Maliki jevmi ‘d-din: Vladar Dana sudnjeg“ koji ukratko ukazuje na Ahiret.

Potom imamo ibadet, pod kojim se podrazumijevaju imanske osnove, naredbe, zabrane i svi propisi. A ajet: „ijjake na'budu: samo Tebi robujemo“ obuhvata sve ibadete.

Nakon toga opisuju se mekami i počasti Allahovih prijatelja, kao i srčana stanja. Ajet: „ihdine ‘s-sirata ‘l-mustekim: uputi nas na Pravi put – Put koji vodi Tebi“ govori o tome.

Nadalje, također jedna od veoma važnih kur'anskih tema jesu priče o prošlim poslanicima i dobrim robovima, a oni su spomenuti u ajetu: „siratallezine en'amte ‘alejhim: na put onih kojima si darovao Svoje posebne blagodati“.

I na kraju, priče o stanju i kraju onih koji su poricali. A oni su spomenuti u ajetu: „gajri ‘l-magdubi ‘alejhim ve le ‘d-dallin: a ne na put onih koji su protiv sebe srdžbu Tvoju izazvali niti onih koji su zalutali“.

Kada su velikog arifa Abdullaha ibn Ebi Džemrea, rah., upitali kako to da Fatiha obuhvata cijeli Kur'an, odgovorio je:

„Izraz ‘el-hamd’ obuhvata sve vrste hamda i šukra sadržane u Časnom Kur'anu. Hamd ima mnogo šire značenje; obuhvata i šukr. Kao išaret na oba značenja upotrijebljen je termin hamd jer je obuhvatniji.

Uzvišeno ime ‘Allah’ obuhvata sva Allahova imena spomenuta u Kur'anu. Prenosi se da je to ime „Ism-i Azam“ – Allahovo najveće ime.

Sintagma ‘Rabbi ‘l-alemin’ nam govori da je Allah, dž.š., Stvoritelj i Gospodar svega spomenutog u Kur'anu; svih svjetova, svih stvorenja, i da njima upravlja onako kako On želi.

U ajetu: ‘er-Rahmani ‘r-Rahim’ sadržane su sve vrste milosti, oprosta, dobročinstva i dobra, spomenutog u Časnom Kur'anu.

Ajet: ‘Maliki jevmi ‘d-din’ obuhvata sve opise Ahireta i njegove strahote.

U ajetu: ‘ijjake na'budu’ sažete su sve vrste ibadeta Allahu, dž.š, kao Jednom i Jedinom Stvoritelju, a riječi ‘ve ijjake nestein’ obuhvataju sve vrste dova.

Ajet ‘ihdine ‘s-sirata ‘l-mustekim’ obuhvata sva dobra spomenuta u Kur'anu koja tražimo od Gospodara.

Ajet ‘siratallezine en'amte ‘alejhim’ govori o odabranim Allahovim robovima, sretnicima kojima je Allah, dž.š., zadovoljan.

Ajet ‘gajril magdubi ‘alejhim ve le ‘d-dallin’ implicira na sve nevjernike, griješnike, poricatelje i zabludjele o kojima govori Kur'an. Ukazuje na njihova stanja i kraj.

Zbog toga Fatiha nosi epitet ‘Ummu ‘l-Kur'an’.“

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je Fatihu opisao kao suru kojoj nema slične niti u jednoj Allahovoj knjizi. (Buhari, 4474; Ebu Davud, 1458; Tirmizi, 2875; Ahmed, 4/211; Hakim, Mustedrek, 1/558)

Prvo robovanje, pa onda traženje

U ajetu ‘Samo Tebi se klanjamo, i od Tebe pomoć tražimo’ Allahov uzvišeni Zat je spomenut prije ibadeta i u tome je sadržano mnoštvo mudrosti. Neke od njih mufessiri su opisali ovako:

Na taj način istaknuta je Allahova uzvišenost i dato nam do znanja da je Njegovo zadovoljstvo suština. Također, u ajetu je naglašena i činjenica da se ibadet čini samo Njemu.

Allah, dž.š., je spomenut na prvom mjestu, jer je On Uzvišeni postojao prije svega; On je Vlasnik svega i jedini dostojan da Mu se ibadet čini.

Rob prije svega svoje lice treba okrenuti Njemu, Njegovom uzvišenom Zatu, svjestan da samo Njegovom pomoći i milošću obavlja ibadete. Ne smije misliti da ibadeti potiču od njega. Naprotiv, to je počast od Uzvišenog Allaha, vesila (sredstvo) koja roba vodi do Njega. (Ibn ‘Adžibe, Bahru ‘l-medid, 1/222-223)

Mudrost zamjenice „mi“

Jedan od detalja iz sure Fatiha o kojem bi valjalo razmišljati jeste to što se u ajetima u kojima je dova, ne koristi zamjenica „ja“ nego „mi“. Dova je izražena u prvom licu množine. Dakle, čak i kad samostalno klanjamo namaz, mi učimo: „Samo Tebi se klanjamo, i samo od Tebe pomoć tražimo.“ Umjesto „ja“ govorimo „mi“. Šta je mudrost toga?

Mufessir Kadi Bejdavi, rah., kazuje:

„Zamjenicom ‘mi’, rob u namazu aludira na meleke čuvare i cijeli džemat. Ili, aludira na sebe i sva stvorenja. U ime svih njih govori ‘Gospodaru naš, samo Tebi se klanjamo’. Na taj način se oslobađa samodopadljivosti zbog svog ibadeta. Svom ibadetu pridružuje i druge mu'mine. Zajedno sa svojim potrebama predočava Gospodaru i njihove potrebe, u nadi da će bereketom ibadeta drugih vjernika biti primljen i njegov ibadet. Zbog te koristi i mudrosti, nama je naređen džemat i ibadet u džematu.“

Čovjek se okreće Gospodaru, u ime svih stvorenja, ibadet čini i moli Ga, što ukazuje na jednu veoma važnu istinu. Naime, Uzvišeni Allah je stvorio čovjeka, odlikovao ga ruhom i učinio ga najčasnijim stvorenjem, zjenicom kosmosa, srcem univerzuma, predstavnikom svega stvorenog, prvakom i namjesnikom. Univerzum je stvoren zbog čovjeka, a čovjek zbog Stvoritelja. Stoga je čovjek obavezan da bude zahvalan, kako u svoje tako i u ime cijelog kosmosa. Tu zahvalnost izražava namazom, pet puta dnevno. A u namazu je izražava Fatihom.

Veliki evlija Ibn Arebi, k.s., ukazuje na još jednu pojedinost:

„Kada se rob obraća Allahu, dž.š., riječima: ‘Samo Tebi se klanjamo; Tebi tevbu činimo; Tebi zahvaljujemo; Od Tebe pomoć tražimo…’, on zapravo nije sam. Njegovo tijelo čini mnoštvo organa, kao što su ruke, noge, oči, uši i drugi. Svaki organ je posebna blagodat i svaki ima svoj ibadet. Kako se navodi u hadisu, svako ko osvane živ, za svaki od 360 zglobova na svome tijelu, treba dati sadaku kako bi se zahvalio Plemenitom Gospodaru. Najljepši i najlakši oblik zahvalnosti je namaz. Kada rob u namazu kaže ‘mi’, obuhvata sve organe i dijelove svoga bića, i govori: ‘Svime što čini moje biće, okrećem se Tebi moj Gospodaru…’ Zbog toga u namazu treba da budu prisutni i tijelo i srce, i duša i razum. Nije u redu da tijelo bude u namazu, a srce na čaršiji. Ukoliko u ibadetu srce ne prati tijelo, riječi ‘samo Tebi se klanjamo’ su samo prazne riječi.“

Edeb u ibadetu

Nakon svakog ibadeta vjernik treba pomisliti kako taj njegov ibadet nije dostojan Uzvišenog Gospodara, te zbog toga treba biti pomalo tužan, slamajući tako svoj egoizam. Ta tuga često biva uzrokom takve milosti da rob zahvaljujući njoj postigne možda i veću korist nego što je postigao samim ibadetom.

Veliki evlija Jahja b. Muaz, k.s., kaže: „Nije arif onaj kome posljednja želja nije Allahov, dž.š., oprost.“

U jednom kudsi hadisu stoji da je najljepše robovanje iskrenost prema Allahu, dž.š. (Ahmed, Musned, 5/254)

Svaki mu'min, nakon ibadeta, treba pokazati poniznost i po uzoru na Allahova Poslanika, s.a.v.s., kazati: „Allahu moj, nisam Ti iskazao hvalu onako kako Tebi dolikuje. Ti si Uzvišen onako kako si sam Sebe opisao.“ Zatim, opet po uzoru na Poslanika, s.a.v.s., nakon svakog farz namaza treba činiti istigfar tj. zatražiti oprost, najmanje tri puta. Treba se sjetiti da je Poslanik milosti, s.a.v.s., svakog dana činio istigfar i kajao se Gospodaru, po sedamdeset ili po stotinu puta, te da se on, kao obični rob, treba kajati još više.

Vjernik, kao što čini istigfar nakon počinjene greške isto tako treba činiti istigfar i nakon ibadeta. To je edeb. Sigurnost nije u ibadetu nego u oslanjanju na Allaha, dž.š. Kao što reče jedan arif, obični ljudi se kaju za grijehe, a evlije za ibadete.

Meleki koji su u stanju ibadeta od trenutka kad su stvoreni, na ruku'u, sedždi, u stanju zikrullaha, i koji nikada nisu učinili niti jedan grijeh, na Sudnjem danu će reći:

„Gospodaru naš Ti si Uzvišen od svih nedostataka. Mi Ti nismo robovali onako kako Tebi dolikuje. Jedino Ti nikada nismo pridruživali sudruga tj. nismo činili širk.“

Ovaj hadis-i šerif će nam barem malo približiti suštinu onoga o čemu govorimo. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao:

„Kada bi neko od trenutka kada se rodi pa sve dok ne ostari i ne umre bio samo na sedždi, na Sudnjem danu bi to svoje djelo vidio malim, naspram Allahova zadovoljstva.“ (Ahmed, Musned, 4/185; Taberani, el-Kebir, 19/249)

Samo Njemu ibadet činimo

Ibadet je sredstvo kojim se postiže Allahovo zadovoljstvo. On Uzvišeni je Gospodar svih svjetova, Vladar i Zaštitnik svega. On stvara iz ničega i Njemu pripada i naše tijelo, i duša, i opskrba, i sve što nam je potrebno da bismo bili živi. Isto tako, Njemu pripadaju naš iman, ibadet, polaganje računa, nagrada i kazna. Obzirom da je tako, onda nema sumnje da je On Uzvišeni Jedini dostojan da Mu ibadet činimo. Zbog toga, vjernik na svakom rekatu, nakon izricanja hvale i zahvale Uzvišenom Gospodaru, govori: „Samo Tebi se klanjamo…“

U tom ajetu naglašeni su iman, ma'rifet i ihlas. Kad kažemo „Samo Tebi se klanjamo“ mi zapravo kažemo: „Gospodaru naš, mi Tebe znamo kao svog Gospodara, Tebe volimo, Tebe hvalimo i Tebi vjerujemo; Ti si naša nada i cilj. Tebi se okrećemo i Tebi srce dajemo. Pred Tobom glavu poginjemo. Ništa Ti kao sudruga ne pridružujemo. I ibadet ne činimo da bismo se pokazivali pred drugima. Dovoljno je da Ti znaš za naš ibadet. Naša jedina želja je da Ti budeš zadovoljan nama.“

Ovdje je važno naglasiti da ibadet i pokornost ne treba miješati jedno s drugim. Ibadet se čini jedino Gospodaru svjetova, dok se pokornost, i Kur'anom i Sunnetom, naređuje kako Allahu, dž.š., tako i Poslaniku, s.a.v.s., pravednim vladarima muslimanima, alimima koji pozivaju istini, dobrim robovima, roditeljima, braći muslimanima koji govore istinu i pozivaju nas na dobro.

Pomoć koja se traži samo od Allaha, dž.š.

Ajet: „Samo Tebi se klanjamo i samo od Tebe pomoć tražimo“ treba ispravno razumjeti. Nikako ne smijemo činiti kao oni koji proglašavaju širkom svako traženje pomoći od ljudi. Oni su i sami prinuđeni da u svakodnevnom životu traže pomoć od ljudi, po mnogim pitanjima. Moraju je tražiti.

Pomoć koja se traži samo od Allaha, dž.š., je pomoć u ibadetu. Jer ibadet počinje u srcu. To je zapravo djelo srca. Ibadet je nijet, iskrenost, ihlas, poniznost, skrušenost, budnost, ma'rifet, muhabet, znanje, edeb, sabur. Sve su to djela srca. A to se samo od Allaha, dž.š., traži.

Držati srce pod kontrolom nije nimalo lahko. A bez učešća srca nema ibadeta. Bez prisustva srca nema budnosti, nema osjećaja. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je učio dovu: „Allahu moj, Ti Koji okrećeš srca onako kako želiš, učvrsti moje srce u vjeri.“

Dakle, postojanost srca na Istini, istikametu i u ravnoteži biva samo Allahovim utjecajem i pomoći. Zbog toga se samo od Allaha, dž.š., traži pomoć.

Kako god ljubav prema ibadetu biva Allahovom pomoći, isto tako samo Njegovom milošću je moguće upotpuniti ibadete, sačuvati ih do Ahireta i posredstvom njih dobiti nagradu. U svakom ibadetu, robu je dato troje:

Allahova podrška; ljubav prema ibadetu, stjecanje znanja o istom, oslobađanje srca od utjecaja nefsa, šejtana, dunjaluka i niskih prohtjeva koji sprečavaju čovjeka od ibadeta.

Snaga; tijelo, potencijal, snaga, zdravlje i prilike za ibadet

Sabur; strpljenje, kako bi rob mogao upotpuniti i sačuvati ibadete.

Opraštanje nedostataka u ibadetu i primanje djela, jeste posebna Allahova milost.

A što se tiče poslova koji su izvan ibadeta, oni se odvijaju uz međusobnu pomoć i hizmet sa drugim robovima. Sve blagodati koje Uzvišeni Allah daje robovima kao što su znanje, nur, ljubav i sva materijalna dobra, iako pripadaju Allahu, dž.š., dozvoljeno ih je tražiti od robova kojima su dati. Štaviše, svakom robu koji posjeduje navedeno naređeno ja da to dijeli sa drugim ljudima. Znanje se uzima od alima, edeb od kjamil insana, lijek od doktora, materijalna pomoć od imućnog, savjet od pametnog, podrška od snažnog. I to nije širk, naprotiv to je šukr.

Uzvišeni Allah voli da Svoje blagodati dostavlja preko robova. Svi meleki, poslanici, alimi, arifi i dobri robovi, shodno svojim stepenima, duhovne blagodati koje su im povjerene, dužni su dostaviti onima koji žele i traže, i kojima je nasib (suđeno) da ih dobiju. Tako je i sa materijalnim dobrima. Važno je samo da rob ne pomiješa ono što se traži od Allaha, dž.š., sa onim što se može tražiti od robova…

Šukr ili zahvala Uzvišenom Allahu – Gospodaru i Vlasniku svih stvorenja i svih blagodati je farz. A zahvalnost robovima preko kojih nam dolaze blagodati je edeb. Kao što se navodi u hadisu, onaj ko nije zahvalan ljudima ne može biti zahvalan ni Allahu, dž.š.

Najveća blagodat „istikamet“

Jedna od istina kojoj nas uči sura Fatiha je sljedeća: Nakon ibadeta i traženja pomoći od Allaha, dž.š., Gospodar obznanjuje da je „Siratu ‘l-mustekim: Pravi put“ ono što rob treba tražiti. Siratu ‘l-mustekim je Pravi put koji vodi do Gospodara. Zapravo svi putevi, i dobri i loši, završavaju kod Allaha, dž.š. I vjernici i nevjernici će na kraju Njemu doći i pred Njim biti okupljeni. Međutim, oni koji budu išli putem koji On Uzvišeni želi, bit će dočekani Njegovim zadovoljstvom i ljepotom, a one koji idu drugim putevima čeka kazna i vatra.

Hazreti Ali, r.a., kaže da je Siratu ‘l-mustekim zapravo Kur'an. Džabir b. Abdullah, r.a., kaže da je to islam. Sehl b. Tusteri kaže: „Pravi put je Muhammedov put.“ Dakle, slijeđenje svega što je Poslanik, s.a.v.s., dostavio ljudima.

Ruzbihan Bakli, k.s., kaže: „Pravi put je put odanosti i iskrenosti u robovanju Allahu, dž.š., i služenju stvorenjima.“

Pravi put koji vodi do Allaha, dž.š., i Njegova zadovoljstva je ukrašavanje vanjštine božanskim edebom i ukrašavanje nutrine božanskim nurom. To je put koji čovjeka vodi Allahu, dž.š., put koji je primljen kod Njega, i koji vodi u društvo poslanika, a.s., i sadik (iskreni) robova.

Ista dova, različite želje

Na pitanje: „Zašto rob, ako je mu'min i hodi Pravim putem, traži ono što već ima?“, veliki evlija Ebu ‘l-Abbas el-Mursi, rah., odgovara:

„Dovu ‘Gospodaru naš, uputi nas na Pravi put’ činimo da bi nas Gospodar učvrstio u dobru koje nam je dao i da bi nam podario blagodati koje nemamo.

Kada neko od običnih vjernika čini tu dovu, on zapravo govori: ‘Gospodaru moj, učvrsti me u dobru koje si mi dao, i podari mi dobra koja nemam.’ Jer, vjernik je zadobio iman, ali još nije dostigao stepen Allahovih dobrih robova.
Kada neko od Allahovih dobrih robova čini spomenutu dovu, on govori: ‘Gospodaru moj, učvrsti me u ovom lijepom stanju koje si mi darovao, i podari mi blagodati koje još nemam.’ Jer, on je od dobrih robova, ali još nije postigao stepen šehida ili onih koji su na mekamu mušahede.
Kada neko od onih koji su na stepenu mušahede, čini dovu: ‘Gospodaru moj, uputi nas na Pravi put’, on time govori: ‘Gospodaru moj, učvrsti me u ovom stanju koje si mi darovao, i podari mi blagodati koje još nemam.’ Jer, on je dostigao stepen mušahede, međutim, još nije na stepenu sadik robova.
Kada sadik rob čini istu dovu, on govori: ‘Gospodaru moj, učvrsti me u stanju sadik robova i podari mi duhovne stepene do kojih još nisam došao.’ Jer, on je dostigao stepen sadik robova, ali mekam kutbijeta ili gavsijeta još nije vidio.
Rob na mekamu kutbijeta, tom dovom govori: ‘Učvrsti me u ovom stanju koje si mi darovao, i podari mi duhovne stepene do kojih još nisam došao.’ Jer, on je dostigao stepen kutbijeta ali i iza toga postoje znanja i stanja do kojih nije došao.“ (Bahru ‘l-medid, 1/231)

Imam Kušejri, rah., Siratu ‘l-mustekim, opisuje riječima:

„Siratu ‘l-mustekim je put kojem nas uče Kur'an i Sunnet, dok je put novotara, put za koji nema dokaza niti u Kur'anu niti u Sunnetu. Siratu ‘l-mustekim je put koji su slijedili naši prethodnici, Allahovi dobri robovi. Ko ide tim putem postiže istinski tevhid, te biva darovan posebnim Allahovim počastima i pomoći. Jer, kako stoji u nastavku ajeta, to je put onih kojima su darovane Allahove posebne blagodati, put poslanika, a.s., sadik robova, šehida i salih (dobri) robova.“

Imam Gazali, k.s., u djelu „Ihja ulumi ‘d-din“ kaže:

„Ajetom ‘ihdine ‘s-sirata ‘l-mustekim: uputi nas na Pravi put’ traži od Allaha, dž.š., ono što je najvažnije! Reci: ‘Allahu moj, uputi nas na put koji vodi Tebi i Tvome zadovoljstvu.’ Zatim predoči svoju želju i od Njega traži još više. Traži da budeš sa onima koje je On obasuo posebnom milošću i darovao im nebrojene blagodati, sa poslanicima, sadik robovima, šehidima i dobrim robovima. I moli Ga da te ne učini od onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali, da te ne učini od nevjernika, mušrika, jevreja, kršćana i drugih zabludjelih skupina.“

Put sretnih

Sljedeći ajet sure Fatihe je dova: „Gospodaru naš, uputi nas na put onih kojima si Svoju milost darovao.“ U ajetu nije spomenuto ni ime ni svojstvo određene skupine, nego je upotrijebljen opći izraz. Iz tog razloga ta skupina obuhvata sve one kojima je darovan istikamet u vjeri, kako u ovom ummetu tako i u narodima koji su prije živjeli.

Ko su oni kojima su darovane posebne blagodati, Uzvišeni Allah obznanjuje u suri Nisa’:

Veliki mufessir Bejdavi, rah., u tumačenju navedenih ajeta kaže da je Uzvišeni Allah one kojima je darovao Svoje blagodati podijelio u četiri skupine, shodno njihovom znanju i djelima:

Poslanici, a.s.: Oni su postigli sami vrhunac u pogledu znanja i djela. Postigli su potpunost, ali nisu ostali na tome nego su se uzdigli na stepen upotpunjavanja drugih ljudi.
Siddici: Oni su se ponekad uzdizali tefekkurom (razmišljanje uzimajući pouku) o Allahovim mudrostima i dokazima, a ponekad duhovnom čistoćom i spoznajom. Na taj način spoznali su suštinu i hakikat.
Šehidi: Oni su dostigli vrhunac u pokornosti živeći po Istini i zalažući se za njeno širenje, i najzad su i živote dali kako bi Allahova riječ i vjera bile uzdignute.
Salih robovi: To su oni koji su cijeli svoj život proveli u pokornosti, ispunjavajući sve Allahove zapovijedi i čuvajući se zabrana, i u svakom svom stanju tražili su samo Njegovo zadovoljstvo.

Bejdavi, rah., o blagodatima kaže:

„Blagodati Uzvišenog Stvoritelja su bezbrojne, kao što Gospodar u ajetu kaže: ‘I ako biste Allahove blagodati brojali, ne biste ih nabrojali.’ (Ibrahim, 34) Allahove blagodati mogu se podijeliti u dvije kategorije, a to su dunjalučke i ahiretske blagodati.

Dunjalučke blagodati se također dijele na dvije vrste. Dio njih su Allahov dar, bez ikakvog učešća roba. One se nazivaju ‘vehbi nimeti’. A druge su uslovljene trudom i radom roba, i zovu se ‘kesbi nimeti’.

Blagodati koje su Allahov dar, se dalje mogu podijeliti u dvije skupine, a to su: duhovne blagodati, kao što su ruh i razum, te tjelesne blagodati, a to su snaga tijela, zdravlje, ljepota, skladnost isl.

Što se tiče dunjalučkih blagodati koje su uslovljene čovjekovim radom, to su između ostalog, čuvanje nefsa od ružnih djela, ukrašavanje lijepim ahlakom, ukrašavanje tijela lijepim i čistim stvarima, imetak, položaj i slično.

Ahiretske blagodati koje Plemeniti Gospodar daruje robu su prije svega oprost, Njegovo zadovoljstvo, i primanje roba u skupinu odabranih meleka, na najuzvišenije mekame.“

Ko su robovi koji su protiv sebe srdžbu izazvali?

Posljednja dova u suri Fatihi je: „Allahu naš, ne dozvoli da idemo putem onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali niti onih koji su zalutali.“

Allahov Poslanik, s.a.v.s., nas obavještava da su jevreji ti koji su protiv sebe srdžbu izazvali, a kršćani oni koji su zalutali. (Tirmizi, Tefsiru ‘l-Kur'an, 1; Ahmed, Musned, 378-379.) Uzvišeni Gospodar o jevrejima kaže: „I navukli su na sebe gnjev za gnjevom.“ (Bekara, 90), a o kršćanima kaže: „Ne povodite se za prohtjevima ljudi koji su još davno zalutali, i mnoge u zabludu odveli, i sami s Pravog puta skrenuli!“ (Ma'ida, 77)

Fahruddin Razi, rah., pojašnjava da navedeni ajeti imaju opće značenje, te da zajedno sa jevrejima i kršćanima obuhvataju sve nevjernike, idolopoklonike, mnogobošce, i one koji slijedeći svoje strasti čine ono što je Allah, dž.š., zabranio.

Rob koji klanja utječe se Allahu, dž.š., od spomenutog. Obzirom da je tako, onda vjernik treba da zna ko su „oni koji su protiv sebe srdžbu izazvali i oni koji su zalutali“, te da uvijek bude daleko od njih. Dok čini tu dovu, treba razmišljati o svome stanju, pa ako pri njemu ima nešto što izaziva Allahovu srdžbu ili kaznu, treba učiniti tevbu. Treba se radovati namazu, kao dokazu imana, znaku islama i Allahova prijateljstva, a spomenutu dovu i namaz ne smije napuštati sve do smrti.

U časnim ajetima i hadisima nabrojana su djela koja izazivaju Allahovu srdžbu. To su, bijeg sa bojnog polja, napuštanje namaza, nedavanje zekata, jedenje kamate, davanje mita, konzumiranje alkohola, proizvodnja i prodaja alkohola, nepokornost roditeljima, ružno ophođenje prema roditeljima, nepokornost Allahu pokornome mužu, tetoviranje, oponašanje suprotnog spola izgledom, govorom i slično, skrnavljenje časti, lažno svjedočenje, stjecanje opskrbe na haram način, otuđivanje državne imovine, nadmeno postupanje, nipodaštavanje ljudi, vrijeđanje jetima, prisvajanje imetka jetima, usiljenost u govoru, istraživanje skrivenih nedostataka, istraživanje tuđe intime, uvođenje novotarija u vjeru, ljubav prema novotarima, itd. Utječemo se Allahu, Gospodaru svjetova od svih djela i poslova koji izazivaju Njegovu srdžbu i prokletstvo.

Put kojim se ne hodi sam

Mufessir ibn ‘Adžibe, rah., kaže:

„Pravi put koji Uzvišeni Gospodar zapovijeda da tražimo od Njega, je spoznaja Uzvišenog Allaha putem mušahede. Ta spoznaja je najuzvišeniji stepen, stepen robova koji su postigli istinski tevhid, mekam čistog tevhida. Iznad toga je samo mekam poslanika i vjerovjesnika, a.s. Da bi čovjek došao do tog stepena potrebno je da prođe kroz odgoj jednog arif-i billaha koji je prošao te stepene i dostigao mekam fenafillah i bekabillah, i upotpunio svoj put. Jer, to je put koji je težak i pun prepreka. Prepreke su velike, a onih koji presijecaju put je mnogo. Najveći neprijatelj na tom putu je šejtan koji veoma dobro poznaje i stepene i halove puta. Zbog toga je čovjeku potreban vodič i dokaz. Sam niko ne može stići, vrlo lahko skrene s puta.“

Fahruddin Razi, rah., također kaže: „Iz ajeta razumijemo da mu'min koji želi da stigne do Uzvišenog Hakka to može postići samo slijeđenjem muršida koji će ga voditi Pravim putem, pomoći mu da prevaziđe prepreke, i tako stigne do upute i duhovnih mekama. Jer, većina ljudi je nepotpuna po pitanju razuma i hala. Njihov razum ne može u potpunosti razumjeti Istinu, niti razdvojiti ispravno od neispravnog. Zbog toga je potrebno slijediti onoga ko je potpun. Ko tako učini, njegov nepotpuni razum će biti osvijetljen nurom razuma potpunog. Osnažit će se njegovom snagom i na kraju će i sam postići potpunost i stepene koji vode vječnoj sreći.“ (Razi, Tefsir-i kebir, 1/164)

Završit ćemo temu prisjećanjem na jedan poznati hadis:

Sevban, r.a., oslobođeni rob Allahova Poslanika, s.a.v.s., jednog dana dođe kod njega, s.a.v.s., a lice mu je bilo požutjelo i tijelo oslabilo. Allahov Poslanik, s.a.v.s., ga upita:

„Šta ti je (da li te nešto boli)?“, a Sevban, r.a., odgovori:

„Ništa, Allahov Poslaniče, ništa me ne boli. Ali kad te ne vidim, budem mnogo tužan. Sve dok ne dođem i ne vidim te moje muke ne prestaju. A onda se sjetim Ahireta. Bojim se da te tamo nikako neću vidjeti. Jer, ti ćeš tamo, zajedno sa drugim poslanicima, biti na visokim stepenima. A ja, čak i ako uđem u Džennet, biću na nekom mjestu koje je daleko ispod tvog. A ako ne uđem u Džennet, onda te nikako neću vidjeti.“

Na te riječi Allahov Poslanik, s.a.v.s., mu reče:

„Čovjek je s onim koga voli.“

Nakon toga je objavljen časni ajet: „Oni koji su poslušni Allahu i Poslaniku biće u društvu vjerovjesnika, i pravednika, i šehida, i dobrih ljudi, kojima je Allah milost Svoju darovao. A kako će oni divni drugovi biti. Ta blagodat će od Allaha biti. A dovoljno je što Allah sve zna.“ (Nisa’, 69-70) (Said b. Mensur, Sunen, 661; Sujuti, ed-Durru ‘l-Mensur, 588-589)

Molimo Uzvišenog Allaha, Posjednika milosti i beskrajnog dobra, da i nama podari da na Ahiretu, budemo u društvu poslanika, siddika, šehida i salih robova. Amin.