Postoje pojedinci koji nisu vidjeli Allahova Poslanika, s.a.v.s., i postigli stepen ashaba (osobe koje su živjele sa Poslanikom, s.a.v.s., vidjele ga i prihvatile islam za vrijeme njegova života, i kao takve preselile na Ahiret), iako su prihvatili islam za njegova života. Jedan od tih velikana, koji se u hadiskoj nauci nazivaju muhadremima i smatraju tabi'inima, je i upravnik Homsa po imenu Evsat el-Bedželi, rah. (Zirikli, „el-‘Alam“, II/31-32)
Jedne prilike Evsat el-Bedželi, rah., se ispeo na mimber Homske džamije i saopštio jedan hadis koji je čuo od hazreti Ebu Bekra, r.a. Taj je hadis lično čuo od vođe vjernika i halife Ebu Bekra es-Siddika, r.a, kada je, godinu dana nakon Poslanikove, s.a.v.s., smrti posjetio Medinu. Onima koji su ga slušali, s mimbera Homske džamije se obratio ovim riječima:
„Čuo sam od hazreti Ebu Bekra, r.a., sljedeće:
- Allahov Poslanik, s.a.v.s., se prve godine po Hidžri u ovoj džamiji na dan džume, baš kao što je ovaj, pridigao. Neka su mi i otac i majka za njega žrtve!
Nakon tih riječi, Ebu Bekr, r.a., se raznježio, grlo mu se steglo. Zaplakao je i počeo se gušiti u plaču. Potom je nastavio:
- Poslanik, s.a.v.s., se prve godine po Hidžri pridigao između nas – neka su mi otac i majka za njega žrtve!, i potom kazao:
- Tražite od Uzvišenog Allaha afijet (blagostanje i zdravlje), jer poslije jekina (čvrsto ubjeđenje), robu nije darovano veće dobro od afijeta.“ (Buhari, „el-Edebu ‘l-mufred“, br. 724; Tirmizi, „Da'vat“, 106; Nesai, „es-Sunenu ‘l-kubra“, 9/324; ibn Madže, „Dua“, 5; Ahmed, „el-Musned“, 1/202-203; Tajalisi, „el-Musned“, 1/7-8)
Prema nekim predanjima navedenog hadisa, koja su zabilježena kod Tirmizija i u nekim drugim izvorima, da se razumjeti da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., tokom tih riječi i zaplakao. Prenosi se da je Poslanik, s.a.v.s., zaplakao zbog pošasti kao što su smutnje, strasti, požude, a koje će ophrvati i nadvladati njegov ummet, te zbog njihova natjecanja u imetku, žudnje za položajem i prestižom. Zbog toga, da bi se mogli sačuvati od grijeha, naredio im je traženje oprosta i čestitosti.
Šta znači posjedovati „afijet“?
„Aff“ i „afijet“ se, prema rječnicima koje smo mi konsultovali, javljaju u sljedećim značenjima. „Aff“, naime, ima značenje anuliranja kazne za počinjene greške, grijehe, te brisanje i prelaženje preko njih. „Afijet“, pak, označava sačuvanost od smutnji i iskušenja koja se dešavaju u vjeri, te stanje sigurnosti i sačuvanosti od bolesti i problema, te svih zala i teškoća koje mogu pogoditi tijelo. Ukoliko se obrati pažnja, uočava se da je termin „afijet“, koji se javlja u značenju sačuvanosti od svih vrsta pošasti, jedna semantički opsežnija riječ koja sadržava u sebi i pojam „aff“. (Mubarekfuri, „Tuhfetu ‘l-ahvez“, 10/3)
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Nakon jekina (čvrsto ubjeđenje), robu nije darovano veće dobro od afijeta (blagostanje i zdravlje).“ U nekim predanjima se veli i: „Tražite afijet i na dunjaluku i na Ahiretu.“
Zapravo, samo ona osoba koja posjeduje čvrsti i nepokolebljivi iman (jekin) i blagostanje (afijet) postigla je spas i sačuvanost na oba svijeta, u punom smislu te riječi. Jer, jekin čovjeka čuva i štiti od ahiretske kazne, a afijet mu donosi zaštitu kako od srčanih – duhovnih, tako i od tjelesnih bolesti. Ipak, ovdje se može pojaviti sljedeće pitanje: Da li to dolazi u koliziju sa hadisom: „Kada Allah, dž.š., zavoli nekog roba, izloži ga iskušenjima.“?
Na to se pitanje može ponuditi sljedeći odgovor: Traženje afijeta koje se zahtijeva u pomenutom hadisu je zbog zala i problema koji mogu snaći osobu, njenu vjeru ili dunjaluk. A traženje afijeta i na dunjaluku i na Ahiretu, znači traženje zaštite i sigurnosti od kažnjavanja i polaganja računa za grijehe. Osoba koja bude postigla tu blagodat, biće sačuvana svih belaja, musibeta, bolesti koje su čovjeku keffaret (iskupljenje). Jer, problemi i patnje koje doživljavaju vjernici predstavljaju jedan vid kazne koja ih čisti na dunjaluku, kako bi pred Gospodara izašli potpuno čisti. Dakle, onaj ko bude sačuvan i spašen od grijeha koji iziskuju kaznu, bit će sačuvan i siguran i od bolova i patnji koje se računaju keffaretom za te grijehe.
Naši učenjaci su kazali kako se u navedenom hadisu nalazi i sljedeći išaret: Za one robove koji se istinski stide svoga Gospodara prva obaveza je traženje afijeta, pa tek onda Njegova zadovoljstva. Jer, Njegovo zadovoljstvo priliči samo onima potpuno čistima, koji su se udaljili i sačuvali od svih nepriličnosti i nesmotrenosti. A onima koji su se zaprljali grijesima i nepokornošću, ne priliči da traže ništa drugo osim Allahova, dž.š., oprosta i milosti. (Munavi, „Fejd el-Kadir“, 4/108)
Kao što se i nazire, ta dova kojoj nas je podučio Resulullah, s.a.v.s., je posebna dova koja je obujmila nebrojeno raznolikih koristi. Dužnost vjernika je da, koliko god je moguće više, čine ovu kratku dovu za afijet, koja ne ostavlja potrebu za nekim dugim dovama. Jer, naš voljeni Poslanik, s.a.v.s., je lično objasnio koliko nebrojeno koristi ona sadržava.
Budući da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., kazao da poslije postizanja jekina (čvrsto ubjeđenje), tj. poslije istinskog imana, za roba vjernika nema vrjednije i bolje blagodati od afijeta, to nedvosmisleno znači da je onaj kome je darovan afijet, postigao svakovrsno dobro. Prema nekim drugim verzijama spomenutog hadisa, a kako se to da jasno i očito nazrijeti iz samog leksičkog izraza, afijet obuhvata poslove koji se tiču i dunjaluka i Ahireta. Onaj ko postigne afijet, postigao je selamet – spas na oba svijeta. To potvrđuje i hadis koji je od Allahova Poslanika, s.a.v.s., prenio njegov amidža Abbas, r.a.
Ebu ‘l-Fadl Abbas b. Abdulmuttalib, r.a., prenosi: „Upitao sam Allahova Poslanika, s.a.v.s.:
- Allahov Poslaniče, poduči me nečemu što ću tražiti od Uzvišenog Allaha!, pa mi je odgovorio:
- Traži od Allaha afijet.
Ponovo sam mu, nakon nekoliko dana, došao i pitao ga da me poduči nečemu što ću tražiti od Uzvišenog Allaha, pa mi je ponovo odgovorio:
- Abbase, amidžo Allahova Poslanika, traži od Uzvišenog Allaha afijet i na dunjaluku i na Ahiretu!“ (Buhari, „el-Edeb el-mufred“, br. 726; Tirmizi, „Da'vat“, 85; Ahmed, „el-Musned“, 3/290, 3/303)
Na Abbasovo, r.a., višeputno traženje da bude podučen dovi kojom će moliti Uzvišenog Allaha, naš Poslanik, s.a.v.s., ga je svaki put savjetovao da traži afijet. To je očiti dokaz da poslije jekina – čvrstog ubjeđenja, nema veće blagodati od afijeta, jer je Allahov Poslanik, s.a.v.s., Abbasa, r.a., držao na mjestu svoga oca. Gledao ga je kao što dijete gleda svoga oca, i izvršavao prema njemu dužnosti koje dijete ima prema svome ocu. To što je Allahov Poslanik, s.a.v.s., toliko dragoj i cijenjenoj osobi svaki put preporučivao da čini citiranu dovu, dovoljan je podstrek za one koji žele da čine dovu. (Mubarekfuri, „Mir'atul-mefatih“, 8/254-255)
Kada se uzmu u obzir navedeni rivajeti (predanja) i neki drugi hadisi koji govore o istoj temi, da se razumjeti da se termin „afijet“ ne odnosi samo na dunjaluk, nego da je to jedna polisemna riječ koja obuhvata dobro i na dunjaluku i na Ahiretu. Traženjem afijeta se dakle traži kako tjelesno, tako i duševno zdravlje i blagostanje, te zaštita od svih vrsta teškoća i problema koji bi se osobi mogli dogoditi, bilo na dunjaluku bilo na Ahiretu.
Suština i važnost „jekina“
Uzvišeni Allah je dunjaluk učinio mjestom iskušenja i ispita; mjestom nelagode i tuge za ljude. Traži od Svojih robova da budu strpljivi na iskušenjima, zahvalni na blagodatima, zadovoljni sudbinom i predodređenjem. To je, zaista, teško. Postizanje sabura, koji je djelo srca, nije nimalo lahko. Čovjek je slab, te je zbog toga Allah, dž.š., propisao obilnu nagradu koja slijedi za strpljivost na iskušenjima, za zahvalnost na blagodatima i zadovoljstvo odredbom. Onima koji ne postupaju tako, u ajetima i hadisima je očito i nedvosmisleno, naviještena bolna patnja. Stoga su ljudima date uši i oči kako bi mogli čuti i vidjeti, te razumjeti te opomene.
S druge strane, ljudski organi su ispunjeni nebrojenim duhovnim draguljima. Baš kao što se na glavi nalaze oči i uši, isto tako su i na srcu stvorene duhovne oči i uši. Ono što čovjek vidi fizičkim okom, uvećava i osnažuje njegovo znanje. A ono što pojmi srčanim okom, čini ga snažnijim i sigurnijim u pogledu vjere u Uzvišenog Allaha. To srčano viđenje i spoznaja naziva se jekinom.
„Jekin“ je pouzdano, ispravno i nepromjenjivo znanje. Posjedovati jekin znači srčanim okom vidjeti duhovne istine, osvjedočiti se u pogledu određenih posebnosti koje se tiču gajba (nevidljivi svijet), spasiti se kolebanja i sumnji, te postići potpuno uvjerenje i teslimijet.
Postoje tri stepena jekina: „ilmul-jekin“, „ajnul-jekin“, i „hakkul-jekin“. Naprimjer, ukoliko se ispred nas nalazi dolina i znamo da se u njoj nalazi voda, to znanje se naziva „ilmul-jekin“. Ukoliko lično odemo do vode i vidimo je svojim očima, to je „ajnul-jekin“, a ukoliko kušamo vodu, to se onda naziva „hakkul-jekin“.
Oni kojima je dat jekin, svjedoče istine o kojima Uzvišeni Allah govori, kao da su ih vidjeli svojim očima. Njihov iman je čvrst i oni su postigli duhovnu smirenost i stabilnost. Takve osobe nemaju nimalo dvoumljenja glede božanskih istina – hakikata, koje čuju ušima, jer ih vide i svjedoče i svojim srčanim očima.
Uzvišeni Gospodar veli: „Samo će strpljivi, bez polaganja računa, biti nagrađeni.“ (Zumer, 10), kao i: „A da budete strpljivi, to vam je bolje.“ (Nahl, 126) Kada čuju navedene ajete, posjednici jekina bivaju u takvome stanju kao da već očima vide obećanu nagradu. Tako im biva olakšano da podnesu i da se strpe na teškoćama koje ih pogađaju. Isto tako, svojim duhovnim očima vide i one blagodati i nagrade koje su obećane zahvalnim robovima, te bivaju zadovoljni onim što im je Uzvišeni Allah odredio. Na taj način i Uzvišeni Allah biva zadovoljan njima. Osoba koja je postigla takvo stanje postigla je zapravo stanje o kojem nas je obavijestio ashab Harise, r.a., kada je kazao: „Kao da već jasno vidim džennetlije u okrilju džennetskih blagodati, i kao da vidim Džehennem i džehennemlije kako se kažnjavaju u njemu.“ (Taberani, el-Kebir, III/266; Ibnul-Mubarek, „ez-Zuhd“, 1/106; Abdurrezak, „et-Tefsir“, 3/225; Ibn Ebi Šejbe, „el-Musannef“, 4/170; Bezzar, „el-Musned“, 13/333; Kelabazi, „Bahrul-feva'id“, 2/653; Ebu Nu'ajm, „el-Hil'je“, 10/273, 277-278)
Mu'az bin Džebel, r.a, je slično stanje izrazio sljedećim riječima: „Kao da vidim sve narode i s njima njihove vjerovjesnike i poslanike, te idolopoklonike koji su se, mimo Allaha, dž.š., klanjali idolima, kako u Njegovom prisustvu kleče i čekaju da budu pozvani da im bude data knjiga djela njihovih. Kao da vidim kako su skončali stanovnici Džehennema, a kako su nagrađeni stanovnici Dženneta!“ (Ebu Šejh, „Tabekatul-muhaddisin“, 4/182; Ibn Šahin, „el-Efrad“, str. 226-227; Ebu Nu'ajm, „Hil'je“, „Ma'rifetu-s-sahabe“, 2/777-778)
Također se prenosi i da je Sulejman ed-Darani, rah., kazao: „Jedan naš brat je pozvao Ibn Sevbana, rah., na večeru. On je potvrdio poziv, ali nije otišao, iako ga je brat čekao do jutra. Kada je nastupilo jutro Ibn Sevban, rah., je otišao tom čovjeku i kazao: ‘Da ti nisam dao riječ da ću se odazvati na tvoj poziv, ne bih ti ispričao ono što sam vidio. Nakon jacija-namaza namjeravao sam krenuti kod tebe, a onda sam ipak odlučio klanjati vitr-namaz. I baš kada sam počeo klanjati vitr-namaz, ispred mene se ukaza jedna potpuno zelena bašča iz Dženneta. Sve do jutra sam je posmatrao.'“ (Ibn ‘Asakir, „Tarih Dimešk“, 34/257)
Oni koji su darovani jekinom, darovani su takvim počastima. Razgledaju džennetske bašče, a zaboravljaju dunjalučke bolove i dunjalučke slasti. Kada ih snađe kakva nevolja i teškoća, pa svojim srčanim okom vide nagradu za sabur na nevolji, oni uzimaju veliku slast iz te nevolje. Kada ih snađe kakva teškoća, oni pouzdano znaju da je to odredba njihova Gospodara, i znaju da ona za njih predstavlja blagodat.
Neimaština, slabost i Allahova, dž.š., pomoć i potpora
Oni koji su lišeni tog hala (stanje) i te spoznaje ne mogu ispoljiti strpljivost ni na jednoj teškoći i nevolji, niti mogu prihvatiti ijednu situaciju koja im nije po volji. Odmah se bune i negoduju. Takvim postupanjem nište nagrade za učinjena dobra, jer hazreti Ali, r.a., prenosi od Allahova Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: „Ko u trenutku nevolje pokaže nezadovoljstvo, ostaje bez nagrade koja bi slijedila zbog te nevolje.“ (Dejlemi, „el-Firdevs“, 2/434; Semerkandi, „Tenbigul-gafilin“, str. 260; Kelabazi, „Bahrul-feva'id“, 1/297, 2/653)
U jednome kudsi hadisu stoji: „Ko god ne bude zadovoljan onim što sam Ja odredio, ne bude strpljiv na nevolji i ne bude zahvalan na blagodatima koje sam mu Ja darovao, neka potraži sebi nekog drugog gospodara.“ (Taberani, „el-Kebir“, 22/320; Bejheki, „Šu'abul-iman“, 1/377; Ibn Betta’, „el-Ibanetul-kubra“, 4/278; Ebu Nu'ajm, „Ma'rifetu-s-sahabe“, 6/3047)
Za one kojima nije darovana blagodat jekina, koji zadovoljne i strpljive robove dovodi do visokih deredža i velikih nagrada, nema većeg dobra od afijeta. Osoba u stanju afijeta, spašena je i sigurna od kobnih posljedica sa kojima se susreću oni koji u trenucima nevolje negoduju i protive se te iskazuju ljutnju i nezadovoljstvo. Naš Poslanik, s.a.v.s., prenosi da je Uzvišeni Gospodar kazao: „Među Mojim robovima ima onih čiji se iman popravi i ustabili jedino kada im se udovolji potrebama, pa ako ne bih ispunio njihove potrebe, onda bi ih to stanje uništilo. A ima i onih kojima je iman stabilan jedino kada su zdravi i sigurni. Ako bi im dao bolest, onda bi ona bila uzrok da se njihovo stanje pokvari.“ (Ibn Ebi Dunja: „el-Evlija'“, 9, 39; Taberani: „el-Evsat“, 9/139; Ebu Nu'ajm: „Hil'je“, 8/318-319; Sulemi: „Adabu-s-suhbe“, str. 118; Kudai, „Musnedu Šihab“, 2/327; Bjeheki: „el-Esma’ ves-sifat“, 1/307-308)
Onaj ko je zdrav i nije u stanju potrebe, uistinu je u stanju afijeta. Za takve osobe bi u suštini bilo bolje da im je podarena tajna jekina, nego da su u stanju afijeta, no, Uzvišeni Allah im je podario afijet jer su oni nejaki i slabi, a On ne želi propast Svojim slabašnim robovima. Stoga od Njega tražimo da nam i na ovome svijetu, ali i na Ahiretu, podari i jekin i afijet. On Uzvišeni je zaista Onaj Koji obilato nagrađuje.
Onaj ko je slab ali je svjestan svoje slabosti; ko zna da nije u stanju da podnese bolove i teškoće koje ga zadese; ko zna da ne može izdržati čak ni obični ubod komarca, taj je istinski miskin i dostojan je da mu bude oprošteno. Jer, čovjek je u osnovi stvoren slabim, u stanju je da podnese teškoće jedino uz pomoć koja mu stiže od Silnoga i Uzvišenog Gospodara, Vladara svega.
Uzvišeni Gospodar je Svome Poslaniku, s.a.v.s., najcjenjenijem od svih Svojih stvorenja, kazao sljedeće: „Strpljiv budi! Ali, strpljiv ćeš biti samo uz Allahovu pomoć.“ (Nahl, 127)
Osoba koja je svjesna svoje slabosti, pohranjene u njenoj prirodi, i koja zna da u naravi svojoj nosi slabost koja je imanentna ljudskome biću, treba da se, kako je to u ajetu i rečeno: „Gospodaru naš, ne tovari na nas breme kao što si ga tovario na one prije nas! Gospodaru naš, ne stavljaj nam u dužnost ono što ne možemo podnijeti!“ (Bekara, 286), utječe Gospodaru. Treba da, kako je to i preporučio plemeniti Poslanik, s.a.v.s., traži afijet od Gospodara. (Kelabazi, „Beharul-fevaid“, 2/653-654)
Uputimo dovu da nam Allah, dž.š., oprosti i podari afijet na dunjaluku i Ahiretu. Recimo: „la havle ve la kuvvete illa billah“, i potražimo od Njega pomoć, onda kada nam se desi nešto što ne želimo, ili nas iscrpi neka bol. A sačuvati se od bilo koje vrste zla, kao i učiniti bilo koje dobro djelo, moguće je jedino uz pomoć Uzvišenog Allaha. Kako je On samo divan Gospodar, i divan pomagač!
