Doc. dr. Almir Fatic | SEMERKAND Br. 53 – Tema broja
Ne ogovarajte jedni druge!
U jednu od najvećih blagodati koju je Stvoritelj podario čovjeku ubraja se govor ili ljudski jezik. Za razliku od drugih ljudskih organa, recimo očiju ili ušiju, koji imaju svoje ograničene domete, ljudskom govoru/jeziku je, kako veli Ebu Hamid el-Gazali, “mejdan širom otvoren”.
Naime, jezik nema granica i ima “vlast” nad dobrim i zlim, vjerovanjem i nevjerovanjem. Upravo je jezik organ preko koga se očituje i iskazuje vjerovanje ili nevjerovanje. “Jezik je”, nastavlja imam Gazali, “najneposlušniji organ za čovjeka; nije ga teško koristiti niti pokretati, ali ljudi zanemaruju obratiti pažnju na njegove pokuđenosti i njegova zla, njegove zamke i varke. A jezik je zbilja najveće šejtansko sredstvo u zabluđivanju ljudi” (Ihja’, 5:344). Dakle, jezik se, kao uostalom i svaka druga blagodat data čovjeku, može upotrijebiti za najkorisnije i najplemenitije ciljeve koje vode spasu i sreći na oba svijeta, ali, isto tako, može se itekako zloupotrijebiti te biti glavni uzrok propasti i nesreće na oba svijeta.
Otuda ćemo u vječnoj Božijoj riječi Kur’anu i u hadisima našeg Pejgambera, a.s., naići na upozorenja u pogledu jezika, njegovog čuvanja i plemenitog korištenja. Jedinstveni zaključak iz svih tih upozorenja možemo sumirati na način da kažemo kako je čuvanje jezika i njegovo kontroliranje osnova svakog hajra. Drugim riječima, onaj ko vlada svojim jezikom vlada samim sobom. Rečeno je: Ko mnogo govori – mnogo i griješi!
Ono što još možemo kao važnu poentu istaći, na temelju Kur’ana i hadisa, jeste to da sigurno postoji jedna unutarnja veza između ljudskoga jezika, tj. njegove suzdržanosti ili, pak, razjularenosti, sa stanjem ljudskoga srca. Kroz primjer ogovaranja, koje se dominantno realizira putem jezika, upravo se pokazuje ta očigledna povezanost jezika i srca.
Definicija ogovaranja
Arapska riječ za ogovaranje je gibet, a ova riječ izvedena je iz riječ gajb, kojom se označava sve ono što je skriveno ili nepoznato čovjeku. Iz ove jezičke analize uočavamo da je ogovaranje nazvano gibet(om) zato što se spominje (ogovara) osoba koja je odsutna.
Što se tiče terminološke definicije gibeta, tj. šta se u islamu smatra ogovaranjem, nju nalazimo u plemenitim riječima našega Poslanika, a.s., koji je jednom prilikom, kako prenosi Ebu Hurejre, r.a., upitao svoje ashabe: “Znate li vi šta je gibet (ogovaranje)?” Ashabi odgovoriše: “Allah i Njegov Poslanik to najbolje znaju”, na što on, s.a.v.s., reče: “Gibet je da spomeneš o svome bratu ono što on ne voli.” Neko je upitao: “A šta misliš o tome ako ispričam o svome bratu ono što jeste pri njemu?”, na što je Božiji Poslanik, s.a.v.s., odgovorio: “Ako ispricaš ono što jeste pri tvome bratu, onda si ga ogibetio, a ako se to ne nalazi pri njemu, onda si ga lažno potvorio” (Muslim, 6593).
Iz ovih mubarek riječi vidimo jasnu razliku između gibeta (ogovaranja koje podrazumijeva da o svome bratu muslimanu kažemo istinu, ali mu nije drago da se to spominje, o bilo čemu da se radi: njegovom tijelu, vjeri, odgoju, imetku, djeci itd., bilo da se čini riječima, mimikom, pisanjem ili, čak, srcem) i buhtana (tj. potvore koja se sastoji u tome da o drugome kažemo ono što nije istina). Još jedan termin dovodi se u vezu sa gibetom, a to je pojam i a (laži), tj. da o drugome kažeš ono što si čuo.
El-Hasan (Basri) veli: “Drugi se može spomenuti na tri načina: ogovaranjem, potvaranjem i laganjem. Sva tri ova načina spomenuta su u Allahovoj knjizi: ogovaranje je da kažeš onako kako jest, potvaranje je da kažeš ono što ne stoji, a laganje je da kažeš ono što si čuo!” (Ihja’, 5:454).
Da li je gibet haram ili mekruh
O pitanju da li gibet spada u haram ili mekruh, tj. u velike (keba’ir) ili male grijehe (saga’ir), islamski učenjaci imaju dva stava. Jedna grupa učenjaka veli da je gibet haram, tj. veliki grijeh. U ovu grupu ubraja se, npr., imam Nevevi koji u svom djelu Ezkar kaže da su gibet i nemimet (prenošenje riječi), prema idžmau (konsenzusu) muslimana, haram. Kao jedan od dokaza da je haram ogovaranje Nevevi navodi, između ostalih, i ova dva hadisa:
• Enes kaže da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: “Prošao sam u noci Israa pored skupine ljudi koji su svojim noktima kidali meso sa svojih lica, pa sam upitao Džibrila: ‘Ko su ovi ljudi?’, a on je odgovorio: ‘To su oni koji su ogovarali druge ljude i kaljali njihovu cast’” (Ebu Davud).
• Džabir prenosi: “Bili smo sa Vjerovjesnikom, a.s., kada je naišao vjetar koji je donio smrad, pa je Vjerovjesnik, a.s., rekao: ‘Ovo je vjetar onih koji ogovaraju vjernike’” (Ahmed i Buhari).
U ovu grupu učenjaka ubraja se i imam Kurtubi, koji u svom tefsiru prenosi konsenzus uleme da je gibet veliki grijeh (keba’ir) s obzirom na to da se za ogovaranje prijeti žestokom kaznom u Kur’anu i hadisu.
Druga grupa islamskih učenjaka, kao što su imam Gazali, Rafi ‘i i drugi, gibet ubraja u manje grijehe, tj. pokuđene.
Ibn Hadžer el-Askalani, nakon navođenja ova dva stava, pokušava ih usaglasiti riječima: “Onaj ko ogovori Allahovog prijatelja (evliju) ili nekog alima nije poput onoga ko ogovori nekog nepoznatog” (el- Askalani, Fethu’l-bari, 5705).
Ono što Askalani želi kazati, kako mi razumijemo, jeste to da se čin ogovaranja razlikuje u zavisnosti od osobe koja se ogovara i predmeta ogovaranja, što će reći da je ogovaranje nekada haram (odnosno uvijek kada je u pitanju uvrjeda ljudskog dostojanstva), nekada mekruh (npr. ogovaranje vezano za odjeću i sl.), a nekada, u određenim situacijama, ono je dozvoljeno (tj. u onih šest šeriatom opravdanih situacija; v.: Ihja’, 5:472–76).
Svojstvo munafika
Ukoliko imamo na umu navedeno kontekstualiziranje čina ogovaranja, posebno moramo voditi računa o situacijama kada je čin ogovaranja, bez ikakve sumnje, haram. U tom smislu valja razumijevati hadise u kojima se ogovaranje sasvim nedvosmisleno opisuje kao haram.
Naprimjer, od Ebu Berzea el- Islamijja, r.a., prenosi se da je rekao kako je Resulullah, a.s., rekao: “Skupino koja vjeruje na jeziku, a iman joj još nije ušao u srce, ne ogovarajte muslimane i ne istražujte njihove sramote, jer ko bude istraživao njihove sramote, Allah ce istraživati njegove sramote, a kome Allah bude istraživao sramote, taj ce biti ponižen u vlastitoj kuci!” (Ebu Davud, 4880).
U prvom dijelu ovog hadisa dato je upozorenje da je ogovaranje muslimana čin munafi – ka, a ne muslimana.
Od Ebu Sa‘da i Džabira b. Abdillaha, r.a., prenosi se da su kazali kako je Resulullah, a.s., rekao: “Gibet (ogovaranje) je gori od zinaluka (bluda)!” Ashabi upitaše: “Allahov Poslaniče, a kako će gibet biti gori od zinaluka?”, na što Allahov Poslanik, a.s., odgovori: “Covjek koji ucini zinaluk pokaje se i Allah mu primi teobu, a onome koji ogovara nema oprosta sve dok mu ne oprosti onaj koga je ogovorio” (Bejheki, 306/5).
Od Huzejfea, r.a., prenosi se da je kazao: “Čuo sam Vjerovjesnika, a.s., kada kaže: ‘U džennet nece uci onaj ko ogovara druge ljude’” (Buhari, 6056).
Ovim se hadisom hoće reći da je ogovaranje jedan od velikih grijeha zbog kojih se neće moći ući u džennet. Niko neće moći ući u džennet sa ovom ružnom navikom osim ako se ne pokaje i ne otrpi zasluženu kaznu (Kandehlevi, Cvjetovi iz Muhammedove, s.a.v.s., bašče, 603, 628).
Faktori koji podstiču ogovaranje
Imam Gazali u svome Ihja’u navodi, zapravo svodi uzroke ogovaranja na njih jedanaest. “Osam od njih se odnosi na sve ljude, dok se tri odnose na ljude vjere i odličnike.”
Tih jedanaest uzorka ogovaranje jesu:
1. srdžba prema nekome;
2. ugađanje prijateljima i ahbabima te podržavanje njihovog govora;
3. kada čovjek primijeti da će neko drugi o njemu duže govoriti ili da će ga pokuditi kod ugledna čovjeka ili posvjedočiti protiv njega, tada ga on preduhitri ogovarajući ga riječima: “Ja nemam običaj lagati, ali ću vas obavijestiti o tome i tome…”;
4. situacija kada se čovjek želi osloboditi onoga što mu se pripisuje, pa spomene onoga ko je učinio to djelo;
5. želja za pretvaranjem i hvalisanjem: “Taj i taj je neznalica…”;
6. zavist;
7. igra, šala, zabava i provođenje vremena u smijehu, usljed kojih čovjek spomene mahane drugog čovjeka da bi nasmijao ljude;
8. izrugivanje i podsmjehivanje drugog;
9. čuđenje iz vjerske pobude u osudi zla i grješke: “Ništa me više nije začudilo nego ta i ta osoba!”;
10. sažaljenje prema nekome ko je iskušan i
11. Allahova srdžba (detaljnije o ovome vidi: Ihja’, 5:459–63).
Posljedice ogovaranja
Svako ljudsko djelo ima svoje posljedice. Ne voditi računa o posljedicama svojih djela označava prvorazredni nemar i neozbiljnost koju sebi jedan vjernik ne može dopustiti. Upravo će nas spoznaja posljedica jednoga djela spriječiti da dotično djelo i uradimo. Kada je u pitanju ogovaranje, tri posljedice su neminovne: sramocenje i poniženje na dunjaluku “Ne ogovarajte muslimane i ne istražujte njihove sramote, jer ko bude istraživao njihove sramote, Allah ce istraživati njegove sramote, a kome Allah bude istraživao sramote, taj ce biti ponižen u vlastitoj kuci!” (Ebu Davud, 4880); kaburska kazna Ebu Bekr, r.a., kazuje: “Jedanput je Vjerovjesnik, a.s., prošao pred dva kabura, pa rekao: ‘Ova dvojica kažnjavaju se, ali ne zbog velikog grijeha. Jedan se kažnjava zbog toga što nije vodio racuna o mokraci, a drugi zbog ogovaranja’” (Ebu Šejbe, Musannef, 122). Katade je rekao: “Kaburska kazna sastoji se iz tri dijela: jedna trećina je zbog ogovaranja, druga zbog prenošenja tuđih riječi, a treća zbog mokraće” ahiretska kazna od Ebu Hurejrea, r.a., prenosi se da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: “Onome ko jede meso svoga brata na dunjaluku ono ce biti prikuceno na Sudnjem danu, te ce mu se reci: ‘Jedi ga mrtvoga kao što si ga jeo živoga!’ i on ce ga jesti, žvakati i gutati” (Taberani, el- Mu‘džemu’l-evsat, 1685). Prema tome, ogovarati drugog znači raditi na svoju vlastitu štetu i sam sebi pripremati dvostruku kaznu! Kako se osloboditi ogovaranja Najjednostavniji i najtačniji odgovor na ovo pitanje jeste takva (bogobojaznost) i stid pred uzvišenim Allahom. Zatim, nakon što smo, na temelju navedenih hadisa, upoznati sa pogubnim posljedicama ogovaranja, pouzdan lijek za njegovo odstranjivanja iz srca jeste i prisjećanje da smo na gubitku kada god ogovorimo drugu osobu, i na ovome i na onome svijetu, jer, kao što je poznato, naša dobra djela na Sudnjem danu usmjerit će se na osobu koju smo ogovorili. Poznat je slučaj sa Hasanom Basrijem koji je, kada su mu rekli da ga je neki čovjek odgovorio, tom čovjeku poslao korpu hurmi i poruku: “Čuo sam da si mi poklonio svojih dobrih djela, pa sam htio da ti se odužim za to. Oprosti mi što ti ne mogu nadoknaditi koliko tvoje vrijedi.”
Također je zabilježeno da je neki čovjek rekao Hasanu Basriju: “Čujem da si me ogovarao!”, na što je Hasan rekao: “Ti kod mene nisi dostigao taj stepen da ti ja dam svoja dobra djela!” (Ihja’, 5:464, 479). Također, kao efi kasan lijek u borbi protiv ogovaranja propisuje se upoznavanje sa dobrim prethodnicima i njihovim uzornim životima iz kojih su u potpunosti istisnuli ogovaranje kao pogubnu osobinu, ili su se, pak, samokažnjavali ukoliko bi se desilo da nekoga ogovore. Prenosi se da je Resul Ibn Vehb rekao: “Zavjetovao sam se da ću, kad god nekoga ogovorim, jedan dan zbog toga postiti, pa sam se namučio: ogovarah i postih. I onda odlučih da ću, kad god nekoga ogovorim, kao sadaku udijeliti jedan dirhem – pa onaj onaj kome su dirhemi dragi, ostavit će ogovaranje.”
Iskup za ogovaranje
Mufessir Kurtubi u svome tefsiru, kada tumači 12. ajet sure el-Hudžurat, između ostalog, u osmoj meseli, govori o iskupu za grijeh ogovaranja. On navodi tri mišljenja o ovom pitanju:
1. jedni smatraju da iskup ogovaraču nije potreban, jer je to grijeh između njega i njegovog Gospodara, a kao dokaz navode činjenicu da on nije ničija materijalna dobra prisvojio, niti je ikoga fi zički povrijedio;
2. drugi kažu da je to nasilje, a iskup je traženje oprosta od onoga kome je učinjeno nasilje (ovo mišljenje imam Gazali smatra najipravnijim) i
3. treći smatraju da je to nasilje koje zahtijeva naknadu za učinjenu štetu. Sva ova mišljenja baziraju se na određenim hadisima (više v.: el-Džami‘u li ahkami’l-Kur’an, 16:337– 38).
Šta je veće od grijeha
Sve ovo što smo spomenuli o ogovaranju nije nepoznato. Nažalost, svojom svakodnevnom praksom to ne pokazujemo, kao da nikada nismo čuli za šeriatski propis o ogovaranju. A to onda znači da svjesno činimo ono za što znamo da je grijeh, odnosno zapadamo u jednu vrlo opasnu situaciju: toliko smo se navikli na grijeh ogovaranja da i ne primjećujemo kada ga činimo, što je stanje koje je, zapravo, opasnije od samoga grijeha!
