Doc. dr. Almir Fatić | SEMERKAND Br 55 – TEMA BROJA
Islam, iman i ihsan predstavljaju, shodno onom tzv. Džibrilovom hadisu (Buhari, 50), cjelinu naše vjere (dina). Prvi termin, islam, postao je ime za cijeli din. Ko god svjesno i slobodno izgovori Kelime-i šehadet – postaje musliman, tj. potčinjava se Božijoj volji. Drugim riječima, ušao je u polje islama. Iman predstavlja veći stepen potčinjavanja i podlaganja Božijoj volji.
Zato se kaže da svaki musliman nije mu’min, ali je svaki mu’min musliman. Što se tiče ihsana, on je vrhunac islama i imana koga je Allahov Poslanik, s.a.v.s., definirao riječima: “da obožavaš Allaha kao da Ga vidiš, jer ako ti Njega ne vidiš, On tebe, zaista, vidi.”
Kad god govorimo o islamu, potrebno je imati na umu ovu njegovu cjelinu i sve njegove dijelove, pojedinačne pojave i manifestacije dovoditi u vezu s cjelinom iz koje one proistječu. Islamski učenjaci još od najranijih vremena vodili su računa o dijelovima islama, promatrajući ih u njegovoj cjelovitosti.
Tako imamo učenjake koji se isključivo posvećuju islamu, odnosno koji svoju pažnju usmjeravaju u pravcu proučavanja i objašnjavanja izvanjskih (propisa) islama kao vjere. Oni se zovu fekihi ili šerijatski pravnici (fukaha’). Zatim, postoje učenjaci koji su se posvetili imanu, tj. pitanju vjere, njezinim osnovama i detaljima. Ovo su učenjaci ilmu l-kelama ili akaida (mutekellimun). I na koncu, imamo učenjake ili duhovne učitelje za ihsan i načine njegovog dosezanja. Oni se nazivaju sufijama (ez-zuhhad).
Prema tome, iz navedenoga proizlazi slijedeće pravilo: kada je riječ o šerijatskim propisima, obraćamo se učenjacima fikha ili njihovim djelima; kada je riječ o temeljima vjerovanja, obraćamo se učenjacima akaida, a ako je u pitanju duhovni put (tarikat, suluk), obraćamo se učenjacima tesavvufa.
Bez šerijata nema tarikata
Prije nego što nešto više kažemo o ovoj trećoj dimenziji islama, odnosno o tesavvufu (sufizmu) kao načinu dosezanja ove dimenzije, smatramo potrebnim podsjetiti na još jedno važno pravilo: bez slijeđenja šerijata (vjerozakona) – nema tarikata. Ovo pravilo su davno izrekli neki od najpoznatijih sufijskih autoriteta i prvaka u čije se znanje, pobožnost i duhovnu čistotu ne može sumnjati.
Šejh Džunejd b. Muhammed je rekao: “Svi putevi su ljudima zatvoreni, otvoren im je samo onaj put kojim je išao Poslanik, a.s.!” On još kaže: “Onaj ko nije napamet naučio Kur’an i sebi ispisivao hadis za njim se ne može povoditi u tesavvufu, s obzirom na to da je naša nauka vezana Kur’anom i sunnetom.”
Ebu Hafs kaže: “Onaj ko svoje postupke i svoja duhovna stanja u svakom trenutku ne provjerava Kur’anom i sunnetom i koji svoje vlastite pomisli ne drži upitnim, taj se ne ubraja među prave muževe!”
Ebu Sulejman Darani kaže: “Neka sufijska izreka ponekad danima čuči u mome srcu, no ja je ne prihvatam dok joj ne posvjedoče dva pravedna svjedoka: Kur’an i sunnet!”
Ebu Jezid kaže: “Ako vidite da je nekom čovjeku dan takav keramet da leti po zraku, nemojte da vas to zavara sve dok ne vidite kako kod njega stvar stoji u pogledu naredbi i zabrana, u pogledu čuvanja granica koje je Bog uspostavio i u pogledu provođenja šerijata” (nav. prema: Karadavi, Savremene fetve, 2010, 1:758–59).
Zaključak se sâm po sebi nameće: samo istinskim, iskrenim i predanim slijeđenjem šerijata moguće je otvoriti kapije duhovnog bereketa, marifeta i Božijega rahmeta.
Kur’ansko-sunnetski izvori tesavvufa
Iz ovoga vidimo da su se prve sufije strogo držale Kur’ana i sunneta, tj. grnica šerijata, te da nisu prakticirale nikakve novotarije. Otuda kažemo da “tesavvuf ima svoje autentične islamske korijene i to je nešto što se ne može poreći. U njemu su sadržani svi osnovni islamski elementi, što nije ničim zatomljeno. Sve te elemente možemo naći u Kur’anu, u sunnetu, u životnoj praksi Božijeg Poslanika, s.a.v.s., i njegovih ashaba koji su pokazivali iznimnu skromnost prema onome što ovaj svijet nudi” (Karadavi, 1:756).
Endeluski mufessir Ibn Džuzejj el-Kilbi (u. 741/1340.) veli da je tesavvuf “povezan sa Kur’anom, budući da Kur’an govori o Božanskim spoznajama (el-me‘arifu’lilahijje), usavršavanju duša, prosvjetljenju srca i njihovom očišćenju stjecanjem lijepoga ahlaka, a izbjegavanjem lošeg ahlaka.” U svom tefsiru, Teshilu (1/8), ovaj mufessir govori o dvanaest mekama (duhovnih deredža) tesavvufa i njihovom spomenu u Kur’anu. To su slijedeći mekami:
1 šukr (zahvala) u el-Fatihi, budući da riječi šukr i hamd imaju zajedničkih elementa u značenju;
2 takvaluk (bogobojaznost) u ajetu sure el-Bekare (2): uputa bogobojaznima;
3 zikr (spominjanje Allaha u ajetu: Pa, sjećajte se vi Mene i Ja ću se vas sjećati! (el-Bekare, 152);
4 sabur (strpljivost) u ajetu: A ti obraduj strpljive! (el-Bekare, 155);
5 tevhid (vjerovanje u jednog Boga) u ajetu: A vaš Bog – jedan je Bog! (el-Bekare, 163);
6 mehabbet (ljubav prema Allahu, dž.š.) u ajetu: A oni koji vjeruju još više vole Allaha (el-Bekare, 165);
7 tevekkul (oslanjanje na Allaha, dž.š.,) u ajetu: A kada se odlučiš, onda se osloni na Allaha! (Ali Imran, 159);
8 murakaba (samopreispitivanje) u ajetu: Zaista Allah nad vama bdi (en-Nisa’, 1);
9 i 10 strah i nada u ajetu: A Njemu se molite sa strahom i nadom! (el-E‘araf, 56);
11 teoba (pokajanje) u ajetu: I pokajte se Allahu svi (en-Nur, 31);
12 ihlas (iskrenost) u ajetu: A naređeno im je da samo robuju Allahu, iskreno Mu ispovijedajući vjeru (el-Bejjine, 5).
Ibn Haldun u svojoj Mukaddimi o nauci tesavvufa piše: “Ovo je jedna od šerijatskih znanosti nastalih u islamu. Osnova joj je to što put ovih ljudi (sufija) uvijek smatran – od strane prvih muslimana i njihovih istaknutih ashaba i sljedbenika iz druge generacije, te onih poslije njih – kao put istine i pravoga usmjerenja. Temelj joj je ustrajnost u bogoslužju, potpuna predanost uzvišenome Allahu, odvraćanje od lažnog sjaja i nakita ovoga svijeta, suzdržavanje od užitaka, bogatstva i časti kojima hrle obični ljudi te, radi bogoslužja, povlačenje od svijeta u samoću. To je bilo općenito kod ashaba i u prvih muslimana (2:804).”
Tesavvuf nije posebni mezheb
S obzirom na kur’anskosunnetske korijene tesavvufa, sufi je ili pripadnici tesavvufa svrstavaju se u ehl-i sunnetski pravac u vjerovanju. U svom djelu el-Ferku bejne l-fi rek čuveni učenjak Abdulkahir el-Bagdadi (u. 1037. godine) sufije (ez-zuhhadu s-ufijje) ubraja u “šestu skupinu” ehl-i sunneta ve l-džema‘ata, čija je metoda, kako kaže ovaj učenjak, “prepuštanje uzvišenom Allahu, oslanjanje na Njega, potčinjavanje Njegovim naredbama, zadovoljstvo onime čime su opskrbljeni i izbjegavanje onoga što odvraća od Njega” (str. 317). Naime, smatramo važnim naglasiti da tesavvuf nije neki poseban mezheb u vjerovanju (mezheb i‘tikadi), kao što su to npr. mutezilije ili šiije, niti je tesavvuf poseban mezheb u poslovanju, tj. fikhu (mezheb fikhi), pored ona četiri ehl-i sunnetska mezheba (hanefijskog, malikijskog, šafijskog i hanbelijskog). Sufi je su, dakle, pripadnici ehl-i sunneta u njegove sve tri akaidske (selefijska, eš‘arijska i maturidijska) i sve četiri pravne škole. Odgojni program Sad se opravdano postavlja pitanje: Šta je, onda, tesavvuf, što je istovremeno i lahko i teško pitanje. Imam Kušejri u svojoj Risali navodi veliki broj definicija tesavvufa ranih autoriteta i sufija. Navest ćemo neke od njih:
– Ahmed Džeriri je bio upitan o tesavvufu, pa je rekao:
“To je pridržavanje svakog plemenitog ahlaka i ostavljanje i odbacivanje svakog hrđavog ahlaka”;
– Muhammed b. Ali Kassab je rekao: “Tesavvuf su plemenita svojstva koja se pokazuju u istom takvom vremenu, od plemenita čovjeka sa plemenitim ljudima”;
– Ma‘ruf Kerhi je rekao: “Tesavvuf je uzimanje suštine i zapostavljanje onoga što ljudi imaju”;
– Ruvejm b. Ahmed je rekao: “Tesavvuf je izgrađen i temelji se na tri stvari: na postojanosti u siromaštvu i stalnoj potrebi, provođenju stalnog dijeljenja, davanju prednosti drugom, nepostavljanju pitanja i neopiranju” (šire vidi: Kušejri, Poslanica o tesavvufskoj znanosti, Sarajevo, 2006, 287–91).
Sve ove i druge definicije tesavvufa svode se na jedno – upoznavanje ljudske duše (nefsa), njezinih pohvalnih i pokuđenih svojstava te kako zadobiti pohvalna a izbjeći pokuđena svojstva. Znači, očišćenje srca (tehzibu l-kalb) od svih negativnih svojstava jeste glavni zadatak tesavvufa a rekli bismo i njegov glavni cilj. To očišćenje postiže se neprestanom borbom i (pre) ispitivanjem samoga sebe. Zato kažemo da je tesavvuf, zapravo, odgojni program, metoda ili put koja jednom muslimanu pomaže da zadobije stepen ihsana. Prema tome, možemo slobodno reći da je Poslanikova, a.s., definicija ihsana: “da obožavaš Allaha kao da Ga vidiš, jer ako ti Njega ne vidiš, On tebe, zaista, vidi”, u suštini, najbolja i najjednostavnija definicija samoga tesavvufa, budući da mnogi sufijski učitelji ovaj hadis smatraju temeljem tesavvufa. A postizanje stepena ihsana je obaveza svakog muslimana, jer niko do ljudi, osim vjerovjesnika, nije lišen srčanih mahana ili bolesti.
Ko su i kakve sufije
Imajući na umu Ebu Hafsov odgovor da “sufija ne pita ko je sufija”, (Ebu Hafs je ovaj odgovor dao na pitanje: Ko je sufija?), ovdje želimo navesti nekoliko izjava autoriteta islama iz različitih vremena kao pouku, poruku i poduku nama danas. Tako su zabilježene izjave slijedećih imama:
– imam Malik: “Onaj ko uči fikh i poriče tesavvuf, taj je za osudu (tefesseka); onaj ko uči tesavvuf a poriče pravo, taj je otpadnik od vjere (tezendeka); a onaj ko kombinira jedno s drugim, taj ostvaruje Istinu (tehakkaka)”;
imam Šafi : “Tri stvari su mi draže od vašega svijeta: ostavljanje pretvaranja (terku t-tekelluf), miješanje ahlaka sa ljubaznošću i slijeđenje puta sufija (iktida’ bi tariki ehl-i t-tesavvuf)”;
– imam Fahr Razi: “Sufi je su ljudi koji su zauzeti razmišljanjem i oslobađanjem svojih duša od tjelesnih okova (…) Oni su najbolja skupina među ljudima” (nav. prema: S. H. Nasr, Ideals and realities of Islam, London, 1994, 125–26).
– imam Gazali: “Saznao sam, s izvjesnošću, da su sufije oni koji valjano slijede Božiji put, i da je njihov karakter najkrjeposniji” (Izbavljenje od zablude, 56–57);
– imam Šatibi: “Sufije su poznate po slijeđenju šerijata, po povođenju za djelima selefi -i saliha i ustrajnosti u potpunom slijeđenju njihovih riječi i postupaka te u izbjegavanju onoga što tome proturječi. Otuda su oni svoj pravac utemeljili na: jedenju halal hrane, slijeđenju sunneta i iskrenosti; i ovo je istina” (nav prema: http://ejabat.google. com/ejabat/thread?tid=6 ecdf283e39f5879&pli=1, pristupljeno 12. 06. 2013. godine);
– imam Karadavi: “Zahvaljujući djelovanju sufija u islam je ušao veliki broj ljudi; pred njima je svoje pokajanje izrazilo nebrojeno mnogo grješnika; za sobom su ostavili ogromno bogatstvo spoznaja i duhovnih iskustava, što može negirati samo neko koga nosi oholost, ili neko ko prema njima gaji mržnju” (Savremene fetve, 2:752).
