Četiri hak mezheba
Uzvišeni Allah, dž.š., u časnom Kur’anu kaže: “Mi objavljujemo Kur’an. I mi ćemo nad njim bdjeti”. (Hidžr, 9)
Kako god je Gospodar svjetova vjeru povjerio Poslaniku, s.a.v.s., i obavezao ga da je prenosi drugima, isto tako i Poslanik s.a.v.s. je taj zadatak ostavio u emanet svojim nasljednicima, odnosno varisima. Naredio im je pri tom da Kur’an i sunnet slijede u slovo, rekavši da će time biti zaštićeni od skretanja s prvog puta. Tako je vjera zašti- ćena od nestajanja, a ashabi, tabiini, i alimi koji su slijedili njihov put, su počašćeni udjelom u časnom zadatku čuvanja Kur’ana i vjere. Vjera je Njegova , i On će je čuvati do Sudnjeg dana. Uvijek će postojati skupina koja živi ispravnu vjeru. Jer On je tako obećao. Međutim, i u tom poslu kao i u svakom drugom Allah stavlja vesilu. A vesila u čuvanju vjere je istinska ulema.
Nikada, do ovog posljednjeg vremena, mezhebi nisu bili tema rasprave. Kao što ni vjera nikada nije, u tolikoj mjeri, bila sredstvo postizanja dunjalučkih interesa kao što je to danas. Alimi prošlog vremena nisu uopšte govorili o mezhebima. Nisu za tim osjećali potrebu, je oni su znali da je mezheb, ustvari, ono što su ashabi vidjeli od Poslanika, a.s., i prenijeli onima koji su došli poslije njih.
Šta je to mezheb?
Znali su da hanefijski mezheb nije put koji je izmislio Ebu Hanifa nego sunnet koji je sigurnim lancem alima prenesen do njega, odnosno ono što je on preko Abdullaha b. Mesuda, r.a., naučio od Omera, r.a., a on od Poslanika, s.a.v.s.
Međutim, u zadnjih 200 godina, zajedno sa razvojem i napretkom tehnologije, u islam su počele da se ubacuju razne stvari, uključujući negiranje mezheba, da bismo danas došli i do onih koji negiraju čak sunnet i potrebu za sunnetom, zagovarajući teoriju da je za razumijevanje vjere dovoljan Kur’an, misleći pritom, vjerovatno, da su ga oni razumjeli bolje i od samog Poslanika, a.s….
