„Samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju, i koji jedni drugima preporučuju sabur.“ (‘Asr, 3)
Na putu ka vječnom, najvažniji čovjekov saputnik je sadik dost (iskren i odan prijatelj). Šejtan veoma lahko može prevariti usamljenog putnika, međutim, onima koji se okupljaju radi Allaha, dž.š., i pokazuju ustrajnost u istini i strpljenju, ne može lahko nauditi.
Samo razumom obdareni, oni budnih srcā, povjerovali su i posvjedočili postojanje Uzvišenog Stvoritelja, Njegovu snagu i veličinu, te su se odali činjenju dobrih djela. Ustrajavajući u ibadetima poput namaza, posta, zekata, jedni drugima su istinu preporučivali.
Sura ‘Asr, iako je jedna od najkraćih kur'anskih sura, obuhvata sva vjerska i moralna načela spomenuta u Časnoj Knjizi. Pojašnjava suštinu savjetovanja i postavlja pravilo koje je najsavršenije i napotpunije za sve ljude, i vodič je na putu spasa.
Prenosi se da je Imam Šafija, rah., kazao: „Da u Kur'anu nije objavljeno ništa drugo, osim kratke sure ‘Asr, ona bi bila dovoljna ljudima. To je sura koja obuhvata sva kur'anska znanja.“
Na početku časne sure ‘Asr, Uzvišeni Gospodar, zaklinjući se vremenom, obznanjuje da su ljudi na gubitku. Potom, u trećem i posljednjem časnom ajetu, ukazuje nam na put spasa, nabrajajući četiri osobine, i nagovještavajući da su spašeni samo oni koji su odlikovani tim osobinama. Shodno tome, Uzvišeni Allah, kao da poručuje: Samo razumom obdareni, oni budnih srcā, povjerovali su i posvjedočili postojanje Uzvišenog Stvoritelja, Njegovu snagu i veličinu, te su se odali činjenju dobrih djela. Ustrajavajući u ibadetima poput namaza, posta, zekata, jedni drugima su istinu preporučivali. Pazili su na dobrobit jedni drugih, i uvijek su tražili dobro za svoju braću. Ustrajno su pozivali na lijepi ahlak i činjenje lijepih djela.
Nisu se zaustavili na preporučivanju istine, nego su uz to jedni drugima preporučivali i sabur (strpljenje). Podsticali su se međusobno na borbu na putu Istine, na suprotstavljanje grijesima i pogrešnim nagovaranjima. Podsticali su se na strpljenje i ustrajnost na Allahovom, dž.š., putu, odnosno na ono što će im biti uzrokom sreće na oba svijeta.
To su oni koji su na najljepši način uredili svoje živote i proveli ih u imanu i djelima kojima su zaduženi, te su se zbog toga spasili štete i propasti. Oni neće biti na gubitku, niti će za bilo čime žaliti ili tugovati.
Oni koji su izabrali put Ebu Džehla, Mugire, Utbea i Šejbea, bit će lišeni Dženneta i džennetskih blagodati. A oni koji su slijedili put Ebu Bekra, Omera, Osmana i Alija, r.anhum, koji su vjerovali i uz to činili dobra djela, bit će dobitnici. Oni će imati udjela u nagradi svih vjernika koji ih do Sudnjega dana budu slijedili. (Omer Nasuhi Bilmen, Kur'an-i Kerim Türkçe Meal-i Alisi ve Tefsiri; Ebu ‘l-Lejs Semerkandi, Tefsiru ‘l-Kur'an)
Čovjek, koji je u kolotečini vremena sa svih strana izložen onome što ga odvraća od Uzvišenog Allaha, u svakom trenu je u velikoj opasnosti. On mora neprestano biti budan i oprezan spram šejtana i njegovih ortaka. Na putu ka vječnom, najvažniji čovjekov saputnik je sadik dost (iskren i odan prijatelj). Šejtan veoma lahko može prevariti usamljenog putnika, međutim, onima koji se okupljaju radi Allaha, dž.š., i pokazuju ustrajnost u istini i strpljenju, ne može lahko nauditi.
Oni koji vjeruju
U časnim surama Fatiha i Bekara, kao i na mnogim drugim mjestima u Kur'anu, Allah, dž.š., je opisao vjernike rekavši da su to oni koji potvrđuju da je On Uzvišeni, Gospodar svih svjetova, Milostivi Samilosni, Vladar Sudnjega dana; koji vjeruju i potvrđuju Njegovu jednoću i sve što objavljuje, i obavezuju se da će Mu robovati i činiti ibadet.
U suri Lejl, Plemeniti Stvoritelj za vjernike kaže: „Ono najljepše smatraju isitinitim“, što znači, vjeruju u ono najljepše – vjerovanjem ispravnim. Znaju da kod Allaha, dž.š., nisu isto čast i poniženje, dobro i zlo, ispravno i krivo, vjernik i nevjernik, pokoran i griješnik, i vjeruju da za sve učinjeno sljeduje naknada na Ahiretu. To su oni koji nikada neće biti na gubitku.
Iman ima svoje alamete (znak) i oni trebaju biti vidni i prepoznatljivi na robu koji ga posjeduje. Zbog toga Uzvišeni Gospodar odmah nakon imana spominje dobra djela. (Elmalılı Hamdi Yazır, Hak Dini Kur'an Dili)
Vjeruju i dobra djela čine
Robovi koji vjeruju i dobra djela čine su oni čije vjerovanje nije ostalo samo u srcu i na jeziku. Iman je prevladao njihovim emocijama, razumom, i cijelim bićem, i oni sve što rade, rade u skladu sa svojim vjerovanjem.
Isto tako, oni znaju da su istina i hajr samo ono što je u skladu sa Allahovim, dž.š., propisima i Njegovim zadovoljstvom. Stoga teže samo ka dobru. Sav svoj trud ulažu u činjenje lijepih djela korisnih za njih same, njihove porodice, zajednicu i sve ljude.
Izvršavaju ono što im je naređeno, a daleko su od zabranjenog – velikih grijeha i ružnih postupaka. I svi koji ih slijede na tom putu spašeni su od propasti.
Oni koji vjeruju i čine dobra djela izabrali su trgovinu u kojoj nema gubitka, jer oni su prodali prolazni i prezreni dunjaluk za ono što je vječno i čija je vrijednost neprocjenjiva. Napustili su ono što je bezvrijedno i loše, a prigrlili djela koja će im koristiti na Ahiretu. Kako je to divna trgovina!
Uzvišeni Allah naređuje nam vjerovanje, a odmah nakon toga činjenje dobrih djela. Sva dobra djela možemo podijeliti u dvije osnovne kategorije:
- djela korisna za samog čovjeka, kao što su ibadeti koji se čine tijelom
- djela korisna za druge ljude, kao što su zekat, sadaka, itd.
Djela iz prve kategorije su fadilet (vrijednost) i pomoću njih se čovjek upotpunjuje, preodgajajući svoj nefs. Druga spomenuta djela su ihsan i doprinose odgoju drugih. Najvažnija djela iz druge skupine su pozivanje Gospodaru i borba na Allahovom, dž.š., putu.
U suri ‘Asr Uzvišeni Allah obznanjuje ko su sretnici, govori da neće biti na gubitku oni koji vjeruju i dobra djela čine, zatim pojašnjava da to nisu oni koji se bave samo sobom, nego oni koji osim za svoje, rade i za dobro drugih ljudi, podstiču druge ljude na pokornost. Gospodar svjetova ih je opisao riječima „koji drugima preporučuju…“
U vezi s tim, Uzvišeni Allah u 6. ajetu sure Tahrim kaže: „O vjernici! Sebe i svoje porodice čuvajte od vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti.“ (Ibn ‘Adžibe el-Haseni, Bahru ‘l-Medid; Fahruddin Razi, Tefsir-i Kebir; Hak Dini Kur'an Dili)
Preporučivanje istine
Osoba koja priznaje Uzvišenog Hakka kao istinu i tu istinu preporučuje drugima, posmatra Njegovo djelovanje i vidi Njegovo prisustvo u svemu. Zna da je samo On Uzvišeni Onaj Koji Sam po Sebi opstoji, a sve ostalo postoji Njegovom voljom.
Onome ko se pokorava Uzvišenom Hakku priliči da kada je među ljudima, njihove potrebe pretpostavlja svojim potrebama, a kada se osami sa svojim Gospodarom, prema Njemu bude iskren i odan.
Nisu na gubitku vjernici koji jedni drugima preporučuju istinu tj. nisu na gubitku oni koji sav svoj trud ulažu na putu Uzvišenog Hakka; govore i rade samo radi Njegovog zadovoljstva. Sva vjerovanja i djela koja nisu u skladu sa zadovoljstvom Uzvišenog Hakka su batil (ništavna). Zapravo, jedino vjerovanje i jedina djela koja neće biti upropaštena jesu iman – vjerovanje u Uzvišenog Hakka i djela na Njegovome putu.
Stoga, sljedbenici Istine jedni prema drugima ne mogu biti licemjerni, dvolični i neiskreni. Oni znaju da su sva ljepota i dobro kod Allaha, dž.š., i ne zavaravaju se onim što je prolazno, prezreno i štetno. Uvijek i u svemu se drže istine, i jedni drugima preporučuju istinu, a svojim vjerovanjem i djelima su neprestano usmjereni ka Allahu, dž.š. (Abdurrezzak Kašani, Letaifu ’l-A’lam fi Išarati Ehli ’l-Ilham; Abdulkerim el-Kušejri, Letaifu ’l-Išarat; Hak Dini Kur’an Dili)
Preporučivanje sabura
Sabur znači potisnuti bol u prvom trenutku i nevolju (iskušenje) prihvatiti otvorena srca. Ako su prve reakcije otpor i žaljenje, a onda poslije prihvatanje odredbe i traženje oprosta, to nije sabur.
Sabur znači ne žaliti se i ne jadikovati zbog nedaća koje nas zadese. Sabur je čistilica; čovjek koji se strpi na teškoćama koje ga zadese biva očišćen od grijeha. Sabur nije predaja niti mirenje sa porazom, već svjesno, slobodnom voljom, zauzeti stav.
U moru gafleta, nefsanskih prohtjeva, i globalne propasti prema kojoj ide većina ljudi, govoriti istinu i hoditi putem Istine istovremeno znači i podnositi teškoće i boriti se, a za sve to je potreban sabur, odnosno, uspjeh na tom putu ovisi od nivoa sabura koji osoba posjeduje. Zbog toga Uzvišeni Allah kaže:
„Obavljaj namaz i traži da se čine dobra djela, a odvraćaj od hrđavih i strpljivo podnosi ono što te zadesi – dužnost je tako postupiti.“ (Lukman, 17)
Ljudi koje Uzvišeni Allah, zbog njihovih osobina, izuzima od onih koji će biti na gubitku, jesu najbolja skupina ljudi. Oni ne odustaju i ne posustaju ni pred najvećim teškoćama. Ne pokazuju slabost, niti jedni druge ostavljaju bez podrške i pomoći. Na taj način istovremeno bivaju pokorni, čine dobra djela, strpljivo podnose teškoće i bore se sa svojim nefsovima. I to su učinili životnom vodiljom.
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao:
„Džehennem je okružen strastima (nefsanskim prohtjevima), a Džennet teškoćama i nefsu nemilim stvarima.“ (Buhari, Rikak 28; Muslim, Džennet)
Navedeni hadis ukazuje na to da nije nimalo lahko privoljeti nefsa na ono što ne želi (pokornost) i odvratiti ga od onog što želi (haram). Za to je potreban sabur.
Postoji nekoliko vrsta sabura:
- Sabur prilikom odupiranja nefs-i emmari (duša sklona zlu) kada želi ono što je loše.
- Sabur u izvršavanju djelā – ibadetā koji teško padaju nefsu.
- Sabur u podnošenju nedaća koje Allah, dž.š., šalje.
- Sabur u zahvaljivanju na nimetima koje posjedujemo.
Iz svega navedenog nameće se sljedeći zaključak:
Pohvaljen i preporučen sabur je sabur u vjerovanju i činjenju dobrih djela, zatim sabur na putu hajra i istine. Nije sabur trpjeti zlo, pognuti glavu ponižen, zapasti u blato ne pokušavajući izaći iz njega, iskazivati zadovoljstvo spram onog što je loše, ostati na krivom putu, biti bezosjećajan, ili zatvarati oči na nepravdu. Jer, zadovoljstvo zlom je zlo, zadovoljstvo kufrom je kufr. (Sefer el-Muhibbi el-Džerrahi, Istilahat-i Sofijje fi Vatan-i Aslijje; Ibn Furek, El-Ibane; Kelebazi, Ta'arruf; Imam Nesefi, Tefsiru ‘n-Nesefi; Bahru ‘l-Medid; Hak Dini Kur'an Dili; Tefsir-i Kebir)
U časnom ajetu preporučivanje sabura je spomenuto zasebno, iako ono samo po sebi spada u preporučivanje istine, što ukazuje na iznimno veliku važnost sabura. Također možemo reći:
Preporučivanje istine je na stepenu ibadeta jer podrazumijeva podsticanje na činjenje djela koja donose Allahovo, dž.š., zadovoljstvo, dok je preporučivanje sabura na stepenu ubudijeta (robovanje) jer podrazumijeva podsticanje na zadovoljstvo Allahovim, dž.š., davanjem.
Dakle, nije sabur samo sustezanje nefsa od grijeha ili istrajnost u pokornosti. Sabur je na najljepši način prihvatiti sve što dolazi od Allaha, dž.š., bila to blagodat ili nedaća, i pokazati zadovoljstvo kako vanjštinom tako i nutrinom.
Shodno navedenome, četiri su uslova za spas od propasti: iman, dobra djela, preporučivanje istine, preporučivanje strpljenja… Međutim, ako pogledamo suštinski, da se zaključiti da zapravo postoje dva uslova: prvo je čišćenje vlastitog nefsa, a drugo je rad za spas drugih ljudi. Dakle, nije dovoljno raditi samo za spas i odgajanje vlastitog nefsa, nego je potrebno raditi i za spas drugih ljudi, koliko god je to moguće. Obzirom da je malo onih koji su uspjeli objediniti oboje i postići stepen kjamil insana, izvjesno je da je većina ljudi na gubitku… Samo, njihovi gubici su različiti.
Gubitak nevjernika daleko je veći i strašniji od gubitka griješnika koji vjeruje, ali ne čini dobra djela. Zatim, onaj ko vjeruje i čini dobra djela, ali ne radi za spas drugih ljudi, također je na gubitku u odnosu na prethodno opisane potpune vjernike. Međutim, taj gubitak je daleko manji od gubitka nevjernikā i griješnikā.
Danas nam je, više nego ikada ranije, potrebno da od Allaha, dž.š., tražimo potpuni iman, dobra djela i uspjeh na putu preporučivanja istine i preporučivanja sabura, jer živimo u vremenu kada preovladava poimanje i način života koji u potpunosti isključuje Ahiret, i kada su čak i muslimani udaljeni od pobožnosti. (Konyali Mehmed Vehbi, Hulasatu ‘l-Bejan; Bahru ‘l-Medid; Hak Dini Kur'an Dili)
Preporučivanje istine i sabura je jedna veoma opsežna, sveta dužnost, koja obuhvata sve moralne dužnosti unutar socijalnog života ljudi.
Pojam istina je veoma blizak pojmu pravda. Ajetom o naređivanju istine ljudima se istovremeno naređuje da budu pravedni tj. da budu zadovoljni istinom i čuvaju prava drugih, što u velikoj mjeri utječe na cjelokupno stanje u društvu.
U suri je također sadržana i prijetnja koju ne smijemo zanemariti. Uzvišeni Allah nam govori da su svi ljudi na gubitku osim onih koji vjeruju, čine dobra djela i jedni drugima preporučuju istinu i preporučuju sabur, što znači da spas zavisi samo od upotpunjenja svega navedenog. Ajeti nam govore da je rob mu'min najprije obavezan djelima koja se tiču njega lično, a da je zatim dužan druge pozivati vjeri, savjetovati ih, preporučivati dobro i odvraćati od zla, te im željeti ono što želi sebi. (Tefsir-i Kebir)
Kratko rečeno, sura ‘Asr, iako je jedna od najkraćih kur'anskih sura, obuhvata sva vjerska i moralna načela spomenuta u Časnoj Knjizi. Pojašnjava suštinu savjetovanja i postavlja pravilo koje je najsavršenije i napotpunije za sve ljude, i vodič je na putu spasa.
Kako li su samo sretni oni koji slijede kur'anske zapovjedi i okorištavaju se njima. Molimo Uzvišenog Allaha da ovom ummetu podari budnost i ustrajnost u slijeđenju istine, a Gospodar Plemeniti najbolje zna.
Časopis Semerkand, br. 110, Tefsir
