Sejjid Mubarek EROL
Šta je to što čovjeka dovodi u stanje u kojem je njegov Gospodar zadovoljan njime? Bez imalo sumnje to je stanje u kojem je rob zadovoljan svojim Gospodarom.
Naime, Allah je u Svom praiskonskom znanju (ezelu) odredio da će stvoriti najčasnije stvorenje, Svog namjesnika na Zemlji, stvorenje kojem će meleki učiniti sedždu. Njegovo zadovoljstvo čovjekom na ovom svijetu može se nastaviti ako Mu on bude pokoran i zadovoljan Njime i Njegovom odredbom. Odnosno, ako Ga bude prihvatio za svoga Boga i svoga Gospodara.
Kako može onaj ko nije zadovoljan svojim Gospodarom očekivati da njegov Gospodar bude zadovoljan njime?!
Dakle, veza između čovjeka i njegova Gospodara počinje onda kada on postane zadovoljan svojim Gospodarom; tj. kada Ga sa zadovoljstvom prihvati za svoga Gospodara. Poslije toga, kada i njegov Gospodar postane zadovoljan njime, uspostavljena veza pretvori se u posebnu slast, ljubav i fejz. Na kraju, kada rob počne tragati i žuditi za Allahovom ljepotom (džemalullah), on tada postigne svoj željeni cilj:
„… vrati se Gospodaru svome zadovoljan, a i On tobom zadovoljan!…“ (El-Fedžr, 28
Zadovoljstvo (ridâ’, rizaluk) toliko je velika i veli- čanstvena stvar da ju je nemoguće izreći riječima ili objasniti pisanjem.
Stepen „zadovoljstva“ (rizaluka) predstavlja svijet u kojem su sakupljeni užici svih radosti i osjećanja; on je stjecište svih želja, najčasniji stepen (mekam) koji može postići jedan čovjek i najznačajni položaj (rutba) na Ahiretu. Biti zadovoljan Allahom prevazilazi svaku vrstu pokornosti.
Razum ne može dokučiti veličinu i proniknutiu tajne koje se nalaze u zadovoljstvu svojim Gospodarom. Razum je u mogućnosti da mjeri samo materijalne vrijednosti i veličine, kao i pojavne stepene i položaje. Međutim, on je nemoćan da shvati vrijednost i veličanstvenost stepena „zadovoljstva“ (rizaluka), jer on prevazilazi granice njegovih mogućnosti.
Svi bogobojazni posjednici srčanog vida i pronicljivosti (ehli besiret) kao dokaz Allahovog zadovoljstva njima uzimali su stanje svoga srčanog zadovoljstva Njime ( tj. znali su da je On Uzvišeni zadovoljan njima ukoliko su i oni zadovoljni Njime, o.pr.).
Ovdje je osnovno pitanje da li je rob zadovoljan svojim Gospodarom ili nije. To zadovoljstvo ima svoje pokazatelje i znakove, od kojih su: uređivanje svoga života u skladu Kur’ana; pretpostavljanje Hakkove volje nad svojom voljom; davanje prednosti Ahiretu nad ovim svijetom; ostavljanje svakog javnog ili tajnog posla koji dovodi u opasnost naš iman i otvara vrata kufru; pažljivo postupanje prema stvarima koje su „novina“ (bid’at) u Vjeri; permanentno čuvanje od licemjerstva (nifaka) i drugo.
Zadovoljstvo (rizaluk) i ljubav prema Allahu (muhabbetullah)… Dva su veličanstvena stanja koja proizilaze jedno iz drugoga, međusobno se razvijaju i obogaćuju jedno drugo. Bit ćemo zadovoljni onoliko koliko volimo. Voljet ćemo sve dok smo zadovoljni…
Tako će naše srce sa ljubavlju prihvatati Allahovu odredbu i Njegovo određenje. I dospjeti u stanje trajne sreće i radosti..
U principu se moraju prihvatiti i stvari koje su naizgled zlo (šerr) po nas, jer su od našeg Stvoritelja i našeg Istinskog Gospodara. Prihvatiti ih i biti zadovoljan njima je najteža i najzamršenija strana zadovljstva svojim Gospodarom. Međutim, ne smije se zaboraviti da nema zadovoljstva sa zlom grijeha, nepokornosti i njima sličnim stvarima koje su prisutne kod robova.
Zadovoljstvo Gospodarom je u neodvojivoj vezi sa „tevhidom“. Oni koji ne vide da se sve događa voljom i moći našega Gospodara – nemaju udjela u stepenu rizaluka.
Onaj ko je spoznao „tevhid“, on se oslanja na Allaha u svakoj situaciji i zadovoljan je onim što posjeduje. Rizaluk u tom slučaju predstavlja život u islamu sa potpunom predanošću Gospodaru svjetova. To se, kao što smo prethodno spomenuli, očituje kroz dva stepena: da rob bude zadovoljan svojim Gospodarom i da njegov Gospodar bude njime zadovoljan. Vječna sreća se postiže sa ova dva zadovoljstva (rizaluka).
Čije zadovoljstvo odredbom bude iskreno i istinito, on će se lahko strpiti na iskušenju i nesreći. Onaj ko je zadovoljan onim što mu je dodijeljeno neće se žalostiti ni zbog čega. Rob ne može postići sigurnost od iskušenja i nesreća, osim ako je predan svome Gospodaru i zadovoljan Njime. Ko je zadovoljan svojom odredbom on je kao sultan cijeloga svijeta.
Zadovoljstvo je da radost koju osjetiš u blagodatima osjetiš i u nedaći. Sa zadovoljstvom su jednaki slatko i gorko, bogatstvo i neimaština… U stanju zadovoljstva duša (nefs) besprijekorno izvršava Allahove propise. Zadovoljstvo je izvor istinske ljubavi i sreće. Zadovoljstvo je sredstvo za postizanje Božijeg dobročinstva, vječnoga života i beskrajnih džennetskih blagodati. Onaj ko lijepo prihvati Allahovu odredbu, koju mu je On dosudio, i pouzda se u Njega, – on, ustvari, ne traži ništa osim Allaha s kojim je postao zadovoljan. Jer, tevekkul znači, pouzdati se samo u Allaha, a teslimijjet – prihvatiti Njegovu odredbu i osjećati spokojstvo i radost u onome što nam je On dosudio.
Sve nedaće koje nam se događaju na ovome svijetu ustvari su najveći faktor koji zauzdava našu dušu (nefs) i uzrokuje naše duhovno (ruhani) uzdizanje.
Vitezovi srcâ i velikani koji su zaduženi da ljudima ukazuju na Pravi put predstavljaju savršeni primjer u pogledu zadovoljstva i strpljivosti na ovosvjetskim iskušenjima i nedaćama.
Kada se hazreti Ejjub (a.s.) razbolio, i pored velikih bolova i nedaća koje su ga pogodile, ustručavao se da se žali na svoju bolest i traži zdravlje odUzvišenog Gospodara, kako bi time pokazao svoju strpljivost (sabur) i zadovoljstvo (rizaluk) Njegovom odredbom. Na kraju, nakon insistiranja njegove žene, on se obratio svom Gospodaru i zamolio Ga riječima: „Ti si od svih milostivih najmilostiviji!“ Tada je Uzvišeni Gospodar otklonio od njega bolest i podario mu lijek, kao poklon onima koji su u trajnom ibadetu Njemu Uzvišenom. Poslije svega što se do godilo sa hazreti Ejjubom (a.s.) naš Uzvišeni Gospodar ga naziva „strpljivim robom“, koji je zadovoljan svojim Gospodarom.
Ljubavlju prema Uzvišenom Gospodaru hazreti Ibrahim (a.s.) je ugasio ovosvjetsku vatru u jednom trenu.
Ponos svijeta, Muhammed (s.a.v.s.), strpljivo je podnio iskušenja i muke u Taifu, čime je pripremio temelj sa kojeg će biti uzdignut na Mi’radž, kojim nije počašćen nijedan rob osim njega.
I verificirani učenjaci, koji su nasljednici Vjerovjesnikâ (alejhimus-selam), sa zadovoljstvom su prihvatali sve što bi im dolazilo od Allaha Uzvišenog, bilo da je riječ o darovima ili nedaćama, vjerujući da je sve to dobro po njih. Štaviše, oni iskušenja, nedaće i nesreće smatraju darovima.
Međutim, treba obratiti pažnju o sljedećem: ako bi neko uzeo za primjer hazreti Ibrahima (a.s.) i vatru koja ga nije pržila, očekujući da će i sa njim biti isti ishod, – to bi bilo nepoznavanje granica i definitivni gubitak. U tom pogledu hazreti Mevlana (k.s.) lijepo je rekao:
„Na Allahovom putu treba ući u vatru, ali prije nego budeš bačen u nju, preispitaj se da li si kao Ibrahim!? Jer, vatra poznaje i ne prži Ibrahimé, dok tebe ne poznaje…“
Ako bi se neko poistovjećivao sa velikanima, smatrajući sebe „savršenim“ (kjamil), to bi bilo veliko neznanje koje za posljedicu ima veoma opasan ishod. Naša dužnost je da u svakom poslu poduzmemo sve mjere koje su nam na raspolaganju, a da rezultat, ma kakav on bio, prihvatimo sa zadovoljstvom i pouzdamo se u Allaha Uzvišenog.
Zadovoljstvo (rizaluk) krajnji je plod ljubavi (muhabbeta). Rob čije je srce ispunjeno ljubavlju prihvata sve što mu dođe od njegova Gospodara. Štaviše, ako ašik i osjeća bol iskušenja, on je toliko njime zadovoljan da može poželiti nova iskušenja i nedaće. Zadovoljan je onim što ga je pogodilo zbog nagrade koju će dobiti naknadno. Velikani su rekli: „Onaj ko zna veličinu nagrade za strpljivost u nedaći, on ne traži načina kako da se iz nje izbavi“. Bolesnik ne obraća pažnju na gorčinu lijeka, nego, štaviše, drage volje prihvata teške i opasne operacije.
Pored svega navedenog, ne smijemo zaboraviti da nije dozvoljeno tražiti iskušenja s ciljem da bi se postigla nagradu za strpljivost i zadovoljstvo onim što je Božija odredba. To je zbog toga što rob ne zna koja iskušenja može podnijeti, te što ga njihov teret može savladati i slomiti. Međutim, ako teret iskušenja dođe od Hakka Uzvišenog, onda treba znati da On Uzvišeni nikoga ne opterećuje preko granica njegovih mogućnosti.
Što se tiče tolerancije prema grijesima i stvarima koje vode u nepokornost prema Uzvišenom Gospodaru, to se nikako ne može smatrati zadovoljstvom (rizalukom). Biti zadovoljan nevjerstvom (kufrom), nepokornošću (isjanom) i griješenjem (fudžurom) predstavlja najveći gaflet i neznanje. Po tom pitanju ima veoma mnogo upozorenja od Uzvišenog Allaha i Njegova Poslanika (s.a.v.s.).
Ukoliko iskušenja i nedaće ne budu uzrok čovjekovog „buđenja“ i vraćanja Gospodaru, on postane dunjalučar, koji slijeđenje strasti i želja duše smatra pravom srećom, a na kraju bude upropašten kandžama svoje sopstvene duše. Allahovi bliski prijatelji to stanje nazivaju pravom nesrećom! Zato ne budimo lahkovjerni i ne dozvolimo da budemo prevareni ovim prolaznim svijetom i njegovim vještačkim melodijama.
Put muhabbeta je onaj koji vodi Božijoj bliskosti, a postiže se slijeđenjem i oponašanjem onih koje Allah voli. Oni koji vole moraju prihvatati sve što im dolazi od njihovih voljenih. Oni ne prestaju spominjati i misliti na svoje voljene.
Čak i ako se čini da su iskušenja, nedaće i nesreće prepreka sreći na ovom prolaznom svijetu, to nikako nije tako. Oni koji se znaju strpiti na onome što im dolazi od Allaha Uzvišenog i koji su zadovoljni Njegovom odredbom, to može biti uzrok njihove velike sreće i radosti.
Molim Allaha da nas učini robovima koji su zadovoljni Njime i sa kojima će On Uzvišeni biti zadovoljan!
Sa Njegovom pomoći i uputom…
Semerkand br. 1
