Zamislite dijete koje je uvijek poslušno i koje obavlja sve što treba. Ujutro, čim ustane umiva se i pere zube, pravi sebi doručak, odijeva se samo i odlazi u školu. Zamislite dijete koje se sa svima lijepo slaže, liježe na vrijeme i uvijek postupa onako kako mu odrasli kažu. Nikada ne rastužuje svoje roditelje, te ne postavlja teška pitanja. Takvo dijete sigurnim koracima ide ka tome da postane najmirnije i najpasivnije dijete u mahali. Moguće je da većina nas želi imati takvo dijete oko kojeg nema puno brige. Međutim, ne zaboravimo da dijete koje ispunjava sve naše želje bez pogovora i ne prelazi granice, može postojati samo u mašti.
Najprije moramo prihvatiti istinu da djeca ne dolaze na ovaj svijet sa urođenim poznavanjem pravila. Naprotiv, oni postupaju shodno svojoj dječijoj prirodi. Iz beskrajne znatiželje i želje za istraživanjem, neprestano isprobavaju nove stvari te nastoje otkriti svijet oko sebe. Djeca osjećaju potrebu da razumiju pravila sredine u kojoj se nalaze i da znaju gdje je njihovo mjesto. Oni pokušavaju proširiti granice i testirati naše reakcije, iz želje da saznaju koliko daleko mogu ići, šta se to od njih očekuje i kakva će biti reakcija kada ne postupe u skladu sa očekivanjima odraslih.
Psiholog dr. Maşide Güngör na sljedeći način objašnjava da je takvo ponašanje djece sasvim normalno: „Mi odrasli, kada odemo u neku ustanovu čija pravila uopšte ne poznajemo, nastojimo razumjeti sistem koji vlada tu, i sve dok ne naučimo na koji način ustanova funkcioniše, osjećamo se nesigurno te osjećamo potrebu za nekim ko će nas uputiti i informisati. Nakon što budemo informisani, lahko stičemo jasnu viziju o tome kako i šta trebamo činiti. Za djecu je ovaj svijet i socijalni život upravo jedna takva nepoznanica. Oni se uključuju u svakodnevnicu uz vodstvo roditelja. Zahvaljujući pravilno postavljenim granicama, dobivaju informacije o vanjskom svijetu, stječu samopouzdanje i, razvijajući vlastite sposobnosti, uspostavljaju sklad se sa društvom.“
Roditelj kao vodič, treba imati puno strpljenja i samilosti. Ne smije očekivati perfekcionizam od djeteta, niti to da dijete poput robota ispunjava ono što mu se kaže. Naravno da postoje određene granice lijepog ponašanja, štaviše, te granice su neophodne. Međutim, velika je greška ukoliko u želji da dijete podučimo pravilima, zanemarimo njegovu prirodu. Na putu odgoja djece i podučavanja lijepom ponašanju, najveći pomagač roditeljima jesu jasno određena pravila, potvrđena vlastitm postupcima.
Čemu služe granice
Iako pojam „pravilo“ smeta nekim roditeljima, te iako ga poimaju kao okove djetetove slobode, pravila su neizostavan elemenat ispravnog odgoja. Rasti u svijetu bez pravila jednako je zatočeništvu u labirintu bez izlaza i putokaza. Zamislimo dijete kome roditelji ponekad, zbog vlastitog ćejfa, dozvoljavaju da do kasno u noć gleda televiziju. Sasvim je prirodno da takvo dijete bude buntovno i da će tražiti da svaku noć liježe tako kasno, jer mu nisu postavljene jasne granice.
Ukoliko su pravila nejasna i promjenjiva, onda dijete gubi svoju putanju. Pored toga, zbog nejasno određenih granica u kući, dijete doživljava različite probleme i van kuće. Takvo djete se teško uklapa u društvo i teško ostvaruje harmoniju sa drugima. Ono ne zna kakav stav da zauzme naspram različitih ljudi i događaja, zbog čega je najčešće odbačeno. Naprimjer, ukoliko dijete nije u kući naučilo da se tuđe stvari ne smiju uzimati bez pitanja, ko ga može kriviti kada ravnodušno uzme stvari svoga prijetelja? Zapitajmo se ko je kriv što dijete koje živi u kući bez pravila ne može da se prilagodi školskim pravilima?
Pravila postoje kako bi djetetu ukazala na općeprihvaćena ponašanja i naučila ga šta smije raditi a šta ne. Zahvaljujući pravilima, dijete zna kako da postupa i osjeća se sigurno. Granice čine da stekne osjećaj odgovornosti i uče ga da živi urednim životom, te razvijaju njegovu unutrašnju disciplinu. Postojanje pravila, za dijete je istovremeno i znak odrastanja. Kako dijete raste ono primjećuje da, pored obaveza, raste i njegova sloboda. Ono sada može leći u isto vrijeme kao i njegov stariji brat, može odlučiti šta će odjenuti ili može samo otići u prodavnicu. To sve čini dijete sretnim i povećava njegovo samopouzdanje.
Gdje griješimo?
Roditelji žele da njihovo dijete bude poslušno i da ima osjećaj odgovornosti, ali često ne znaju kako da to postignu. Mnogi roditelji, u želji da spriječe pogrešno ponašanje djece, prave još veće greške i tako djeci šalju pogrešne poruke. Generalno, postoje četiri tipa roditelja: grubi roditelji koji kažnjavaju djecu, pretjerano popustljivi roditelji, roditelji koji nemaju jasno izražene stavove, i uravnoteženi roditelji. Roditelji koji postupaju grubo prema djeci, oduzimaju njihova prava grdeći ih, povisujući glas na njih, zatvarajući ih u sobu, prijeteći, kažnjavajući, i sprovodeći razne vrste nasilja nad njima. Međutim, takve metode ne dovode do popravka djetetovog ponašanja. Djeca koja rastu na takav način, ili naizgled prihvataju kritike, akumulirajući ljutnju u sebi, ili pokazuju otpor i pretvaraju se u osobe koje ne poznaju nikakva pravila. U oba slučaja, dijete neće steći osjećaj odgovornosti, već će manifestovati neuobičajene oblike ponašanja.
S druge strane roditelji koji ne postavljaju nikakva ograničenja i postupaju previše popustljivo kako bi iskazali svoju empatiju i razumijevanje spram djece, odgajaju djecu naviknutu da uvijek dobiju šta žele, odnosno djecu koja ne prihvataju ništa što nije po njihovom. Ta pretjerana „moć“ koja je data takvoj djeci, nakon nekog vremena učini da djeca ne poznaju nikakve granice u ponašanju.
Kada su u pitanju roditelji koji nemaju jasan stav, njihova djeca su zbunjenja i dolaze u konflikt sa odraslima. Iza njihovih pretjeranih reakcija kriju se poruke poput: „Prošle sedmice ste mi dozvolili da jedem šećernu vunu, zašto ove sedmice ne mogu da je jedem? Jučer kada sam plakao, dozvolili ste mi da crtam po zidu, zašto danas iako plačem ne mogu to isto raditi? I prije sam se ovako ponašao pa sam dobivao šta sam htio, šta se sada promijenilo? Zašto ste tako promjenjivi, zašto ste nelogični?“
Zajednička tačka sva tri stava jeste to što takvi roditelji ne znaju postaviti granice. Zatim, takvi roditelji, umorni i beznadežni u popravak stanja njihove djece, počinju kriviti djecu, pripisujući im negativne osobine i ljuteći se na njih. A zapravo, iako toga nisu ni svjesni, upravo oni su ti koji onemogućavaju razvoj i napredak ličnosti kod djece.
Kako djecu naučiti pravilima?
Prema riječima psihologa Maşide Güngör, dok podučavamo djecu pravilima, najbolja metoda jeste da to činimo uz uravnotežen pristup i da sama pravila potvrđujemo djelima. Roditelji trebaju smireno i jasno prenijeti određeno pravilo djetetu, a zatim njegovu primjenu trebaju podstaknuti vlastitim djelovanjem. Uz to, puno bolji i trajniji rezultat ćemo postići ukoliko izbjegnemo žaljenje, savjetovanje, prijetnje, kazne, prijekore, ubjeđivanje, nasilje i sukobljavanje s djetetom.
Naprimjer, ukoliko roditelj, djetetu koje svako jutro uz doručak gleda crtani film i zbog toga kasni u školu, zaprijeti: „Brzo završi svoje jelo ili ću ugasiti televiziju“, zauzvrat će dobiti ili ignorisanje ili pretjeranu reakciju (plač, deranje i sl.). To se dešava zbog toga što prijetnje i na taj način izrečene riječi ne oblikuju djetetovo poimanje granica, već naprotiv, čine ga samo još nemirnijim i buntovnijim. Ono što roditelj treba da učini jeste da smireno kaže: „TV-prijemnik će biti ugašen dok ne završiš sa jelom“, i da ugasi TV. Mnogo bolji efekat ćemo postići ukoliko odmah nakon što postavimo određenu granicu, to isto i potvrdimo djelovanjem. Čak i ukoliko dijete pokaže otpor prema tom pravilu i počne plakati, ono će brže završiti s jelom jer za njega najbitnija stvar jeste da gleda crtani film, i ono zna da ukoliko ne završi s jelom, doista neće gledati crtani film jer njegovi roditelji neće poništiti postavljeno pravilo. Sklad između izrečenog i učinjenog uči dijete pravilu. Naposlijetku, kada roditelj opet upali televiziju, nako što dijete završi s jelom, ispunio je datu riječ i pokazao čvrst stav.
Vrlo je bitno da roditelji pokažu staložen i uravnotežen stav kada nešto obećavaju ili kada daju djetetu dozvolu za nešto. Naprimjer, otac koji je odveo dijete u lunapark i rekao mu: „Hajde izaberi u čemu se želiš voziti?“, pa nakon toga dijete kaže: „Želim ići u najvišu vrtešku koja se izvrće naopačke“, izgubio je pravo da se usprotivi djetetovoj želji. U takvoj situaciji ispravno bi bilo da je rekao: „Želiš li sa mnom da se provozaš u autima ili na vrteški s konjima?“ Kada dijete zna da su njegovi izbori ograničeni na to dvoje, onda neće negodovati što se nije popelo na vrtešku koja se izvrće naopačke. Ukoliko roditelj popusti nakon što dijete počne plakati, pa mu dozvoli da se popne na opasnu vrtešku, dijete će pomisliti: „Ukoliko budem plakao sve dok roditeljima ne nestane strpljenja, oni će sigurno učiniti ono što ja želim, zadnja riječ pripada meni, šta god da kažem, tako će biti, ja sam autoritet!“ Dijete koje je raslo na takav način imat će poteškoće tokom cijelog života i bit će slabašno spram prepreka sa kojima se bude susretalo. Stoga, najbitniji korak u podučavanju pravila jeste nepopuštanje i neodustajanje od svakako sasvim logičnih pravila. O samom formiraju pravila i o primjerima primjene pravila u dječijem životu, govorit ćemo u nekom od budućih tekstova.
Časopis Semerkand, br. 109, Odgoj djece
