Danas na svijetu postoji oko 400 miliona jetima (siroče) i većina od njih su muslimanska djeca. Ratovi, terorizam, prirodne nepogode, saobraćajne nesreće i razvodi koji su svakim danom u porastu, sve više i brže povećavaju taj broj. To znači da danas imamo emanet teži i veći nego ikada prije. Broj i potrebe jetima su veće nego ikad. Njihovo stanje je alarmantno, potrebno je djelovati brzo. Iako je tako, dešava nam se da, gledajući obavještenja humanitarnih organizacija, pomislimo kako su problemi riješeni. Dešava nam se da, prevareni ispraznim obećanjima međunarodne zajednice, uživamo u svojim jelima i spavamo spokojno. Zaboravljamo da nevjernici neće zaštititi jetime nego će ih zloupotrijebiti.
U suri Beled, Uzvišeni Allah kori one koji ponosno spominju utrošeni imetak, i trošenje na ispunjavanje nefsanskih prohtijeva nazivaju darežljivošću. Unatoč njihovim tvrdnjama Allah, dž.š., ih opisuje kao nezahvalne, jer se oglušuju na potrebe nejakih i siromašnih.
U suri je opisan jedan od dva puta koja se nalaze pred čovjekom. Uzvišeni Gospodar opisuje Pravi put kao put koji mnogim ljudima teško pada, jer ih obavezuje dužnostima koje su nefsu teške. Te obaveze i odgovornosti pobrojane su sljedećim redoslijedom:
- oslobađanje roba (prvi rob kojeg čovjek treba osloboditi ropstva tj. robovanja nefsu jeste on lično)
- hranjenje siromašnih i siročadi
- vjerovanje,
- preporučivanje sabura i samilosti
A na kraju sure, Uzvišeni Allah obećava Džennet onima koji ispune i ispoštuju navedeno.
Sredstvo vječne sreće
Svi smo putnici na ovom svijetu i svi bivamo iskušavani putem koji smo odabrali. Naša najveća briga treba da bude kako da pronađemo Pravi put i njime hodimo bez posustajanja. U suri Beled, kao jedno od sredstava koja vode vječnoj sreći i kao jasan pokazatelj da je čovjek na Pravom putu, spomenuto je dobročinstvo prema jetimima. U suri Dehr, Gospodar svjetova ukazuje na vezu između ahiretske sreće i dobročinstva prema jetimima, i kaže:
„I hranu su davali – mada su je i sami željeli – siromahu, siročetu i robu. ‘Mi vas samo za Allahovu ljubav hranimo, od vas ni priznanja ni zahvalnosti ne tražimo! Mi se Gospodara našeg bojimo onog Dana kada će lica smrknuta i namrgođena biti.’ I njih će Allah strahote toga Dana sačuvati i blaženstvo i radost im darovati.“ (Dehr, 8-11)
U časnom hadisu Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže:
„Onaj ko uzme u zaštitu jetima, u Džennetu će biti sa mnom rame uz rame (podigao je ruku i sastavio srednji prst i kažiprst).“ (Muslim, Zuhd, 42) Tim riječima nam je časni Poslanik, s.a.v.s., rekao da će briga o jetimima, osim što će biti sredstvo ulaska u Džennet, dobročinitelje učiniti njegovim, s.a.v.s., komšijama. U drugom hadisu je rekao:
„Ko u svoju kuću uvede jetima koji živi među muslimanima, nahrani ga i napoji, ukoliko pri sebi nema neoprostivih grijeha kao što je širk, Uzvišeni Allah će ga zasigurno uvesti u Džennet.“ (Tirmizi, Birr, 14)
Navedeni i slični ajeti i hadisi također ukazuju i na to koliko je teško ispuniti obaveze zaštite i brige o jetimima. Pogotovo danas, kada imamo velike teškoće pri odgajanju i vlastite djece, preuzimanje brige o jetimu iziskuje veliku hrabrost. Zbog toga je u suri Beled put, čiji je prelazak uslovljen pomaganjem jetimima, spomenut kao težak put, koji ne može svako preći. Međutim, iako je tako, to ne znači da trebamo odustati.
Farz-i kifaje
Kako rekosmo, ne trebamo niti možemo odustati, jer Časni Kur'an nas upozorava na opasnost zaboravljanja i zanemarivanja obaveze prema jetimima, i poziva nas da uložimo trud u popravljanje njihovog stanja. U mnogim ajetima Uzvišeni Allah spominje jetime kao one koje ne smijemo zaboraviti prilikom udjeljivanja imetka i dijeljenja plijena. Određen je niz propisa koji nas obavezuju i uče kako da se ponašamo prema njima i čuvamo njihova prava.
Rečeno je i da će oglušivanje na potrebe jetimā biti sebeb (uzrok) umanjenja opskrbe i siromaštva.
Unatoč svemu tome, većina nas smatra da je briga o jetimima stvar vlastitog izbora, žrtve i odricanja. Ne znamo da je to stroga obaveza cijele zajednice tj. farz-i kifaje.
Farz-i kifaje je kolektivna dužnost jednog društva. Dakle, Gospodar svjetova je jetime ostavio na emanet ummetu, i mi kao dio ummeta smo iskušani tim emanetom.
Kako bi se ummet spasio od posljedica zanemarivanja jetimā, a izvršavanje farza ne bilo prepušteno na volju pojedinaca, još od doba Omera, r.a., u Islamskoj državi su uvijek postojale institucije koje su se brinule o potrebama te kategorije društva.
I danas postoje takve ustanove, udruženja, organizacije, vakufi. I umjesto da okrećemo glavu razmišljajući „neko će im pomoći“, trebali bismo se truditi da ta svijest zaživi kod sviju nas.
Allahov Poslanik, s.a.v.s., se lično brinuo o djeci ashaba koji su poginuli kao šehidi, ili je brigu o njima povjeravao njihovim bližnjima, kao što je učinio sa malom kćerkom Hamze, r.a., Umamom, kada ju je povjerio na emanet Džaferu Tajjaru, r.a. Stoga, briga o jetimima je istovremeno čuvanje emaneta Allahova Poslanika, s.a.v.s., i oživljavanje njegovog Sunneta.
No dobro, ko su jetimi? Ko je ta skupina koja nam otvara put prema Džennetu, koju trebamo zaštititi, i obaveza su cijelog ummeta?
Ko je jetim?
Jetim je dijete ostalo bez oca prije nego što dosegne dob spolne zrelosti ili punoljetstva. Period prije punoljetstva je period kada dijete nije sposobno da se brine samo o sebi, i kada je ovisno o brizi i nadzoru drugih. Budući da odgovornost o brizi i skrbništvu nad djetetom pripada ocu, ranije se gubitak oca uzimao kao temeljni i jedini faktor prilikom određivanja statusa jetima. Međutim, zbog činjenice da danas postoje majke koje, iz različitih razloga, nose cjelokupnu brigu o djetetu, podmiruju sve njihove potrebe i izdržavaju ih, možemo reći da je jetim svako dijete koje prije svog punoljetstva (spolna zrelost) ostane bez jednog ili oba roditelja. A u prilog tome govori i činjenica da su ljubav i milost majke od temeljnih potreba svakog djeteta.
U arapskom jeziku termin „jetim“ se koristi i za ljudsku i za životinjsku vrstu. Kada se upotrebljava za čovjeka znači dijete bez oca, a kada se koristi za životinje podrazumijeva mladunče bez majke, jer u životinjskom svijetu brigu o potomstvu vodi majka.
Dakle, ono što u osnovi dijete čini jetimom jeste lišenost brige, pažnje i podrške. Ako gubitkom roditelja dijete ostaje uskraćeno nabrojanog, onda nije bitno da li je ostalo bez oca ili majke – to dijete je jetim.
Punoljetstvo također nije obavezni uvjet, jer dostizanje spolne zrelosti ne znači uvijek i zrelost na umnom i mentalnom nivou.
U djelima fikha, punoljetstvo je stavljeno kao uslov za predavanje imovine jetimu na raspolaganje, međutim, time se ne misli samo na dostizanje spolne zrelosti, nego se podrazumijeva da dijete bude u dobi kada je sposobno da racionalno koristi svoj imetak. A to je nešto što je individualno i nemoguće je da se precizira godinama.
Kategorije jetima
Dijete koje izgubi jednog roditelja, na emanet ostaje, prvenstveno, roditelju koje je u životu, potom starijem bratu ili sestri, amidži, dajdži, tetki ili drugim članovima porodice koji su mu mahrem tj. prema kojima postoji trajna zabrana stupanja u bračni odnos. Ukoliko jetim nema nikog od rodbine ili niko od njih nije u mogućnosti da preuzme brigu o njemu, onda ta obaveza prelazi na državne institucije ili dobrovoljne skrbnike. Onaj ko uzme u zaštitu jetima, dužan je da se prema njemu lijepo odnosi i da u skladu sa svojim mogućnostima podmiruje sve njegove potrebe. On također preuzima odgovornost o čuvanju njegovog imetka, ukoliko ga ima, sa ciljem da mu ga uruči nakon punoljetstva, ili da ga koristi za potrebe djeteta.
U izvorima, knjigama fikha, poglavlje o jetimima uglavnom govori o tehničkim pitanjima, tipa: početak i kraj statusa jetima, uslovi koje mora ispunjavati skrbnik, korištenje imetka jetima i sl. Međutim, kada govorimo o jetimima, suština je samilostan odnos prema njima. Ummet Poslanika milosti, s.a.v.s., – istinski vjernici – oduvijek su pomagali sve one kojima je pomoć bila potrebna u datom trenutku, bilo da su jetimi u pravnom i formalnom smislu ili imaju pri sebi nešto što ih čini takvima.
Najveći i najljepši primjer, kao i uvijek, imamo u našem plemenitom Poslaniku, s.a.v.s. U hadisu koji prenosi Ebu Hurejre, r.a., Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao:
„Ko zaprosi djevojku jetima, pa mu ona odgovori šutnjom, neka zna da je šutnja njen pristanak. A ako odbije, neka ne insistira.“ (Tirmizi, Nikah, 18). U citiranom hadisu vidimo da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., djevojku bez oca oslovio jetimom, unatoč tome što je prispjela za udaju tj. dostigla dob punoljetstva. Iz toga možemo zaključiti da postoje slučajevi u kojima se osoba smatra jetimom, čak i kada nije jetim u formalnom smislu.
U nekim hadisima gdje su nabrojani oni koje je potrebno paziti, zajedno sa jetimima Allahov Poslanik, s.a.v.s., je spomenuo i žene udovice. Time nam je rekao da je ženama koje ostanu bez muža potrebno pružiti pomoć i zaštitu baš kao i jetimima. U arapskom jeziku žena udovica se naziva „jetima“. Uz to, dio uleme je mišljenja da je svaka žena koja napusti kuću svoga oca i dođe u kuću muža, na neki način u poziciji jetima. Kao dokaz za to navode činjenicu da je u suri Nisa’, Uzvišeni Gospodar zajedno spomenuo prava jetima i prava žene. Stoga se muškarcima savjetuje da se prema ženama odnose sa mnogo ljubavi i milosti.
Jedenje imovine jetima je jedenje vatre
U našoj Časnoj Knjizi na više od dvadeset mjesta Allah, dž.š., naređuje da prema jetimima budemo pravedni, da im činimo dobro, hranimo ih, i štitimo. Zabranjuje nam da ih korimo i potcjenjujemo, a posebno naglašava zabranu prisvajanja i bespravnog korištenja imetka jetima. U desetom ajetu sure Nisa’, Uzvišeni Allah kaže:
„Oni koji bez ikakva prava jedu imetke siročadi – doista jedu ono što će ih u vatru odvesti i oni će u ognju gorjeti.“
Poslanik milosti, s.a.v.s., u jednom hadisu bespravno uzimanje imetka jetima opisuje kao jedan od sedam velikih grijeha koji čovjeka vode u propast:
„Čuvajte se sedam stvari koje upropaštavaju: širk, sihr, ubistvo, kamata, jedenje imetka jetima, bijeg sa bojnog polja, potvora čestite žene.“ (Buhari, Vesaja, 23)
Ajeti i hadisi u kojima su sadržana upozorenja i opomene u vezi imetka i nasljedstva jetima, za cilj su prvenstveno imali iskorjenjavanje jednog običaja Arapa. Naime, u predislamskom periodu, nasljedstvo jetima, ostalo od oca, uzimao bi skrbnik koji se brinuo o njemu, i to se smatralo kao njegovo puno pravo.
Upozorenja su prvenstveno upućena njima, međutim, ne odnose se samo na njih niti samo na taj period. Smatrati sebe potpuno izuzetim iz spomenutih ajeta iz razloga što direktno ne dotičemo imetak nijednog jetima, bilo bi krajnje pogrešno, jer jedenje imetka jetima ne znači samo bespravno korištenje njegove lične imovine. Zanemarivanje obaveze udjeljivanja viška također je jedenje imetka jetima.
Imetak jetima u našoj imovini
U 3. ajetu sure Bekara, Uzvišeni Allah bogobojazne vjernike opisuje riječima: „Onima koji u nevidljivi svijet budu vjerovali i namaz obavljali i udjeljivali dio od onoga što im Mi budemo davali.“ Udjeljivanje je da vjernik na Allahovom, dž.š., putu podijeli imovinu koja prevazilazi njegove potrebe. U citiranom kao i u mnogim drugim ajetima, udjeljivanje se spominje zajedno sa namazom, u čemu se nalazi išaret (znak) da se to dvoje ubraja glavne alamete (pokazatelj) imana.
U Časnoj Knjizi Uzvišeni Allah obećava Džennet vjernicima koji troše na Allahovom, dž.š., putu, hrane siromašne, pomažu i štite siročad. Ukratko, obećava Džennet onima koji udjeljuju, a prijeti kaznom onima koji to ne budu radili. Biti u mogućnosti, a ne dijeliti na Allahovom, dž.š., putu, znači „voditi sebe u propast“ (Bekara, 195). Šta je zapravo ta propast, Gospodar svjetova govori i u suri Tevba: „Onima koji zlato i srebro gomilaju i ne troše ga na Allahovom putu – navijesti bolnu patnju.“ (Tevbe, 34) Iz ajeta je jasno da je riječ o veoma teškoj kazni na Ahiretu.
Izbjegavanje udjeljivanja, opravdavajući se raznim izgovorima, ahlak je svojstven nevjernicima. U 47. ajetu sure Jasin, Allah, dž.š., kaže:
„A kad ime se kaže: ‘Udjeljujte od onog što vam Allah daje’ – onda nevjernici govore vjernicima: ‘Zar da hranimo onoga koga je Allah, da je htio, mogao nahraniti? Vi ste uistinu, u pravoj zabludi!’“
Nagrada za udjeljivanje je Allahova, dž.š., milost, jer davanjem viška čovjek daje ono što svakako ne pripada njemu. A kazna za nedavanje je zbog toga što čovjek u tom slučaju prisvaja i uskraćuje pravo drugog.
U suri Darijat, u 19. ajetu, Uzvišeni Allah kaže:
„A u imecima njihovim bio je udio i za onog koji prosi i za onog koji (zbog stida) ne prosi.“
Dakle, dio imetka koji je potrebno udijeliti zapravo pripada onome kome se daje. To je dio dat na emanet onome ko je u poziciji da daje. Stoga svako ko, unatoč posjedovanju mogućnosti, ne pomogne jetima kojem je potrebna pomoć, dolazi u opasnost da bude od onih koji jedu hak (pravo) jetima, i ujedno biva izdao svoj emanet.
Hak jetima
Pored izbjegavanja udjeljivanja i pružanja pomoći, u jedenje imetka jetima spada i svako nedozvoljeno i prekomjerno trošenje državne društvene imovine. To je iz razloga što u državnoj imovini imaju udio svi članovi zajednice, pa tako i jetimi.
Zbog toga, svi oni koji u jednoj zemlji, mogućnosti i prilike određene i predviđene kao javno dobro, privatiziraju i koriste za vlastite interese, ili bespravno dijele i rasipaju, zapravo jedu hak jetima koji će ih nesumnjivo koštati. Odnos prema društvenom dobru ili imovini je nešto što zahtijeva veliku pažnju i opreznost. Po tom pitanju islam ne toleriše ni najmanji nemar.
Muslimani u odnosu prema javnom dobru treba da budu pažljiviji nego prema vlastitom imetku, kako ne bi postali od onih koji jedu imetak jetima.
Nemojmo pomisliti da su to samo malverzacije o kojima slušamo u vijestima. Uništavanje sjedišta na autobuskoj stanici, bespravno priključivanje električne energije i slično, također spada u jedenje tuđeg haka.
U Časnom Kur'anu Uzvišeni Allah je spomenuto izrazio riječju „gulul“, što znači: tajno uzimanje iz plijena prije njegove raspodjele, zatim, bespravno prisvajanje imetka iz bejtul mala, i iznevjera emaneta.
U nekim hadisima pokloni s namjerom mita, namijenjeni službenicima koji imaju pristup državnoj imovini, spominju se također tim izrazom. Nakon objave Kur'ana, u arapskom jeziku riječ „gulul“ se počela koristiti za svaku vrstu zloupotrebe i bespravnog prisvajanja državne imovine, i opisuje jedan od velikih grijeha, obzirom da podrazumijeva oduzimanje tuđeg prava. To je pitanje koje zahtijeva veliku opreznost, čak i onda kada se radi o naizgled neznatnim stvarima.
Postoji mnogo hadisa u kojim je Allahov Poslanik, s.a.v.s., „gululom“ nazvao svako bespravno prisvajanje društvenog dobra, makar se radilo i o komadu konca ili vezici od cipela. Za takva djela nagovijestio je veoma žestoku kaznu na Ahiretu. Također je službenike koji imaju pristup državnoj imovini, strogo upozorio da u sklopu dužnosti, kao poklon ne smiju da uzeti i prisvojiti čak ni iglu, niti nešto manje vrijedno od toga. A one koji se ogluše, upozorio je da će na Sudnji dan doći potpuno poniženi, crnoga lica.
Nema pomoći od nevjernika
Sve navedeno smo spomenuli da bismo ukazali na potrebu pružanja pomoći jetimima, danas, više nego ikada prije. Emanet koji danas imamo teži je i veći nego ikada. Broj i potrebe jetima su mnogo veće i ozbiljnije, njihovo stanje je alarmantno.
Danas na svijetu postoji više od 400 miliona jetima, i većina od njih su muslimanska djeca. Ratovi, terorizam, prirodne nepogode, saobraćajne nesreće i razvodi koji su u porastu svakim danom, sve više i brže povećavaju taj broj. Istina je da postoji i veliki broj porodica koje, ili vlastitim trudom, ili uz pomoć humanitarnih organizacija, uzimaju jetime u zaštitu. To su primjeri vrijedni svake pohvale, i ujedno ono što priliči svakom muslimanu vjerniku koji posjeduje takve mogućnosti. Svaki vjernik bi trebao barem razmisliti o tome.
Međutim, obezbijediti porodicu za svakog jetima je nemoguće. Zbog toga je potrebno odrediti listu prioriteta, a među prvima na toj listi bi svakako trebali biti jetimi afričkih zemalja kao što je Arakan. Posredstvom udruženja za brigu i pomoć jetimima moguće je pružiti im ruku pomoći, kako u našoj tako i u drugim zemljama svijeta.
Neki od nas, slušajući obavještenja humanitarnih organizacija, mogu pomisliti da je problem riješen. I dešava se da, zavarani lažnim obećanjima međunarodne zajednice, uživamo u svojim jelima i spavamo spokojno. Zaboravljamo na Allahovo, dž.š., upozorenje iz sure Ma'un da navjernici ne štite jetime, nego da ih zloupotrebljavaju.
I dok mnogi muslimani danas računaju hoće li donirati nekoliko maraka, svake minute se neko siroče negdje previja od gladi, umire i biva izloženo raznim mukama i strahotama. Dok mi razmišljamo hoćemo li pomoći ili nećemo, misionari, mafija, trgovci ljudskim organima, i kriminalne grupe koje prikupljaju roblje za sektor prostitucije, žurno pružaju ruku pomoći tamo gdje su je sami učinili neophodnom.
Kome su jetimi emanet?
Zapravo, očekivati nešto drugo od nevjernika bio bi ahmakluk (glupost). U suri Ma'un Allah, dž.š., je nevjernike opisao riječima:
„Znaš li ti onoga koji onaj svijet poriče? Pa to je onaj koji grubo odbija siroče. I koji da se nahrani siromah ne podstiče.“ To je tako. Bezbroj je primjera koji svjedoče o tome. Recimo, 2003. godine američka farmaceutska kompanija sa sjedištem u New Yorku, djecu jetime je koristila kao pokusne kuniće. Djeci su ubrizgane smrtonosne bakterije, nakon čega je testiran lijek koji su proizveli. Neposredno poslije, slučaj je objavljen u novinama i niko ga nije demantovao.
Odgovornost prema jetimima je povjerena muslimanima. Allah, dž.š., i Njegov Poslanik, s.a.v.s., su jetime povjerili nama na emanet. Uskratiti im pomoć, pažnju, i milost znači uskratiti im njihovo pravo. Da bismo barem malo osjetili njihovo stanje, Allah, dž.š., nas u suri Nisa’ podsjeća da se isto moglo desiti i našoj djeci, i kaže:
„I neka se pribojavaju, kao kad bi sami iza sebe ostavili nejaku djecu za koju strahuju, i neka se boje Allaha (po pitanju nepravde prema jetimima) i neka govore istinu.“ (Nisa’, 9)
U časnim hadisima Allahov Poslanik, s.a.v.s., nam ukazuje na lijek za tvrdoću srca i kaže da je to pomoć onima koji su u oskudici, i milovanje kose jetima. Danas, možda više nego ikada, slijeđenje Poslanikovog, s.a.v.s., savjeta potrebno je prvenstveno nama, jer smo usljed modernizacije svijeta potpuno izgubili osjećaj samilosti. Milovanje kose jetima je metaforički izraz i podrazumijeva ukazivanje milosti, ljubavi, pažnje, pomoći i podrške jetimu. I oni, kao i naša djeca, možda čak i više, imaju potrebu da osjete ljubav i milost. A osim toga, kao što kaže Gospodar svjetova, taj jetim je moglo biti i naše dijete.
Ako smo u poziciji da možemo reći „elhamdulillah pa nije moje dijete“, onda bi taj šukr trebali izraziti pružajući pomoć i podršku onima koji su u takvoj situaciji. I učinimo to još ukoliko danas. Pronađimo vrijeme i priliku da pomilujemo jetima. Ne odustajmo od preuzimanja brige o jetimu samo zato što je to teško. Jer, to je put koji vodi vječnoj sreći.
Časopis Semerkand, br. 109, Tema broja
