Ne smijemo zaboraviti da, i kada bi hiljadu puta bio uvjeren u to da je voljen i bitan, čovjek bi opet to isto želio čuti i vidjeti još milion puta.
Osjećaj koji najintenzivnije doživljavaju tek vjenčani bračni parovi jeste ushićenje. Žena koja očekuje svoga supruga da dođe s posla i muškarac koji se trudi da što prije stigne kući, ispunjeni su ushićenjem. Prvi gosti, prvo zajedničko putovanje, prvo dijete, prva svađa i prvo pomirenje… U svemu tome postoji slatki nemir i ushićenje. Možda se upravo zbog toga, u prvim godinama braka sve čini sa više posvećenosti. Postavljaju se ljepše sofre, ljepše se ugošćavaju gosti, supružnici se ljepše odijevaju i više pažnje pridaju svome izgledu. Međutim, kako vrijeme prolazi, tako i sve to postaje uobičajeno, pa često čujemo rečenice koje počinju sa „opet“: „Opet će doći gosti, opet moram kuhati, opet moram postaviti sofru i opet moram dočekati supruga…“ Kako raste broj takvih rečenica, tako i naše ushićenje, polet i posvećenost nestaju.
Sve je postalo rutina
Nakon nekog vremena, supružnici postaju običan dio obične kuće. Tada nam odnos sa supružnikom prerasta u rutinu, poput pijenja vode, jedenja jela i čišćenja kuće – navika! A problemi nastaju upravo onda kada se prema bračnom drugu počnemo ponašati rutinski, baš kao prema bilo kojoj drugoj osobi iz našeg života. U takvoj situaciji supružnik počinje misliti da nam nije bitan, da nas nije briga za nju ili njega, pa čak i da je/ga ne volimo. Čak i ako su osjećaji potpuno drugačiji, oči znaju samo za ono što vide, a srce dobija samo onoliko koliko mu se ponudi. Zbog toga moramo biti oprezni, ne smijemo dozvoliti da nam odnos sa bračnim drugom preraste u rutinu, uvijek mu trebamo pružati pažnju i pokazivati da je istinski poseban za nas. Ukoliko ono što nam je u srcu ne odražavamo svojim stanjem i postupcima, onda naše „skrivene“ emocije ne znače ništa drugoj strani. Ukoliko nam supružnik postavi pitanje: „Zašto mi ne pridaješ pažnju?“, a mi odgovorimo: „Otkud ti znaš šta je u mome srcu, ti si meni najbitniji/najbitnija“,onda naš odgovor pokazuje našu slabost, a ne slabost našeg supružnika.
Vi ste se promijenili, a ne Vaš brak!
Da li zbog izgubljenog ushićenja ili zbog toga što je brak postao rutina, nakon nekog vremena, supružnici se najčešće počinju žaliti govoreći: „Mnogo si se promijenio/promijenila, prije nisi bio/bila takav/takva.“ Najkonkretniji dokaz te promjene, u mnogim brakovima, jeste način odijevanja. Naročito žene, u odnosu na prve godine braka, počinju pridavati manje pažnje svojoj odjeći. Umjesto lijepe i čiste odjeće, žene često nosaju radne suknje po kojima su fleke od sredstava za čišćenje i bluze čija je boja izblijedila. Umor, zauzetost kućnim poslovima, pripremanje jela, pranje suđa i veša, sve su to samo izgovori, a istinski uzrok tome je: navika!
Ni kada su muškarci u pitanju stanje nije drugačije. Prije je, ako ništa, za drugom stranom stola sjedio suprug koji je iskazivao brigu i svojoj supruzi ukazivao pažnju riječima: „Mnogo si se umorila, hajde sjedi malo…“, a sada je umjesto njega došao čovjek koji govori: „Postavi sofru sa strane! Kada prolaziš smetaš mi, ne vidim televizor od tebe!“ Kao rezultat takvog stanja nastaju međusobna okrivljivanja: „Nimalo ne paziš na svoj izgled; nikako mi ne pomažeš; ne govoriš mi da me voliš; nisi u stanju ni jednu ružu da mi doneseš i ja ti uopšte nisam bitna; ti mene ne voliš i ne razumiješ…“
Psihoterapeut Dr. Hacer Gül navodi da, kako raste bračni staž tako rastu i međusobna očekivanja supružnika, te dodaje sljedeće: „U braku se supružnici najčešće žale zbog promijenjenih očekivanja onog drugog i upravo to je čest uzrok početka svađa. Jedni drugima govore: „Prije nisi bio/bila takav/takva, kada smo se tek vjenčali tvoja narav je bila drugačija, svaki dan upoznajem novu stranu tebe, svaki dan nešto novo tražiš od mene.“ Supružnici koji na takav način okrivljuju jedno drugo, zanemaruju jednu vrlo bitnu stvar: To što supružnik ranije nije izražavao svoja očekivanja ustvari znači da nije imao potrebe za tim, jer su bila ispunjavana. Naprimjer, kada supruga kaže mužu: „Više mi nikako ne pomažeš“, suprug će posmiliti: „Još jedna nova želja…“ Međutim, radi se o nečemu što je on prije radio. Dakle, supružnik koji misli da su se želje njegovog bračnog druga promijenile, ne primjećuje da je on taj koji se promijenio i da su te želje upravo odraz toga. Bračni drugovi koji poimaju takve želje kao nešto novo, uvijek misle da se od njih očekuje žrtvovanje i zbog toga često burno reaguju. A suština je u tome da mnogi supružnici samo žele natrag svoga bračnog druga, onakvog kakav je bio prije nego što je brak prerastao u rutinu. Možda oni nisu ni svjesni toga, ali njihove želje spram supružnika jesu težnja da ponovo pored sebe imaju svoga nekadašnjeg supruga/suprugu.“
Učinite dobro sebi, stavite supružnika u prvi plan
Ukratko, nije lahko biti u braku, ali ako svako zna za svoje zaduženje i za granice, onda nije ni teško. Kako vrijeme prolazi bliskost raste, ljubav postaje još ljepša i supružnici se međusobno vežu. Ipak, ukoliko se taj odnos shvati pogrešno, kao neka vrsta sigurnosti, pa supružnici počnu razmišljati na način: „Ah, to je moja supruga/moj suprug, šta god da se desi – sve je u redu“, tada odnos prerasta u rutinu, i međusobna pažnja i ljubav se počinje sve manje iskazivati. Ukoliko počnemo posmatrati supružnika kao nekoga ko je u stanju da čita naše misli, tada nastaju problemi i naš bračni drug postaje dio rutine. Ne trebamo zaboraviti da, i kada bi hiljadu puta bio uvjeren u to da je voljen i bitan, čovjek bi opet to isto želio čuti i vidjeti još milion puta. Upravo iz tog razloga, na supružnicima je da uvijek jedno drugome iskazuju ljubav i da uvijek jedno drugo stavljaju u prvi plan. Kada čovjeka napuste djeca, roditelji i prijatelji, rame na koje može spustiti glavu i ruka koja će uhvatiti njegovu ruku jesu rame i ruka supružnika. Stoga, budimo svjesni vrijednosti našeg bračnog druga.
Časopis Semerkand, br. 110, Brak
