Kada djeci kupimo novu igračku pa vidimo da je ne žele dijeliti, uglavnom bivamo razočarani. Jer, naša želja je da umjesto prepirke postignu dogovor, da postupaju pravedno, da svako od njih zna sačekati svoj red, pa čak i da se žrtvuju. Sretni smo kada pored životinje koja je ranjena, cvijeta koji samo što nije uvehnuo ili čovjeka koji je u nevolji ne prođu hladno, nego nastoje da pomognu. Jer, uvjereni smo da će dijete koje je tolerantno, pravedno i samilosno, biti u stanju da mijenja prije svega sebe, a zatim i svijet oko sebe. A takvo dijete, koje ima široko razumijevanje i koje je spremno da otvori srce svim stvorenjima i prema njima postupa samilosno, moguće je odgojiti jedino ukoliko mu usadimo osjećaj empatije.
Empatija je stanje u kojem je osoba sposobna da se stavi na mjesto nekoga drugog, te da razumije njegove emocije i situaciju. Takvo postupanje istovremeno je i ključ mnogih lijepih osobina. Dijete koje je sposobno da ostvari empatiju, istovremeno se uči i toleranciji. Prije nego što osudi bilo koga, pokušava ga shvatiti. Uz to, kada se suoči sa nekim negativnim oblikom ponašanja, može predosjetiti osjećanja druge osobe i štetu koju mu takva osoba može nanijeti. Zbog toga se takvo dijete trudi da se drži što dalje od pogrešnih postupaka i da nikoga ne povrijedi.
Možemo reći da nam u današnjem vremenu, u kojem odrastaju djeca koja misle da je zarada bitnija od svega drugog, djeca koja su pohlepna, usmjerena samo na vlastiti uspjeh i rivalstvo, još više trebaju djeca koja imaju empatiju. Jer, sposobnost empatije čovjeku daje želju i snagu za žrtvovanje. Dijete koje ostavlja po strani vlastiti komfor i sreću te pokušava shvatiti u kakvom su stanju drugi ljudi, u stanju je da se udalji od egoističnih razmišljanja i stavova. Takvo dijete ne vidi sebe kao centar svijeta niti nastoji trčati maraton u kojem je uvijek ono prvo, već počinje osjećati slast hodanja ruku pod ruku sa drugim ljudima.
Kako možemo razviti empatiju kod djeteta?
U našem svijetu u kojem je ljudima teško da razumiju čak i vlastite roditelje, braću i sestre, supružnika i djecu, kako bismo odgojili dijete koje je u stanju da vlastite koristi i grube osude ostavi po strani i razumije teško stanje drugog čovjeka, iznimno je važno da najprije mi ostvarimo empatiju sa njim. Dijete koje primijeti da roditelji razumiju njegove emocije, dijete koje se osjeća vrijedno u svojoj porodici, mnogo lakše će drugima pružiti vrijednost i razumjeti njihove potrebe.
Kako bismo to postigli, možemo sa svojom djecom razgovarati o različitim emocijama koje osoba može da osjeti, te im isto to pokušati objasniti kroz primjere:
„Šta ti misliš kako se osjeća dijete kome je neko razbio igračku? Šta misliš šta osjeća dijete koje ide u park sa svojom majkom? Kako si se osjećao neki dan kada smo bili kod nane i dede u posjeti? Kako bi se osjećao kada bi sada u našu sobu ušao ogromni slon?“ Postavljajući takva pitanja djetetu trebamo dati do znanja da su emocije sreće, tuge, zbunjenosti, ljutnje, razočarenja i straha, za čovjeka sasvim normalne emocije. Na taj način dijete će razumjeti i vlastite i tuđe emocije i osjetit će podršku kako bi moglo izraziti svoja osjećanja.
Ukoliko primijetimo da dijete gaji negativne emocije prema nama, pa mu kažemo da ga i u toj situaciji razumijemo, to će za njega istovremeno biti začuđujuće, ali će i doprinijeti njegovom ličnom razvoju. Naprimjer, možemo vidjeti da se dijete naljutilo na nas zato što smo mu rekli da ne može gledati televiziju nakon određenog vremena i da je tada vrijeme za spavanje. Umjesto da ignorišemo tu njegovu emociju, prikladnije je da ostvarimo empatiju sa njim i kažemo: „Znam da se ljutiš zato što ti nisam dozvolio/la da gledaš televiziju, ti si želio malo duže ostati i kasnije leći. Međutim, ukoliko ti to dozvolim, bićeš nenaspavan i ujutru ćeš umoran otići u školu. Tako će ti biti teže razumjeti školsko gradivo.“ Takvim postupanjem djetetu smo dali do znanja da je njegova ljutnja sasvim razumna, te smo i sebi pomogli da lakše savladamo trenutnu situaciju.
Pored toga, ukoliko dijete vidi kako mi sami ostvarujemo empatiju sa drugim ljudima i kako se trudimo da im pomognemo, to će također imati pozitivan utjecaj na njega. A kada ta mala bića, koja započinju vlastiti život imitirajući nas i uzimajući nas za primjer, vide da nam je na prvom mjestu pridavanje važnosti drugima, poželjet će da postupaju jednako i uvidjet će da naša suosjećajnost nije samo na riječima. Pa tako možemo dijete podstaknuti ponudivši mu da zajedno napravimo kolač ili pomognemo u zadaći i obradujemo njegovog brata koji je danas tužan. Ili naprimjer, ukoliko vidimo da je naš suprug došao umoran s posla, možemo djetetu reći: „Tvoj babo djeluje veoma umoran, šta misliš da mu napravimo jednu kafu koja će otkloniti njegov umor? Šta misliš, šta bismo još mogli učiniti kako bi se bolje osjećao?“ Na taj način podstaći ćemo naše dijete na razmišljanje.
Empatija je sposobnost koja se naknadno stječe
Empatija nije karakteristika s kojom se čovjek rađa. Zbog toga je vrlo bitno da djetetu pružimo prilike kako bi se ta emocija razvila kod njega. Kada naše dijete dođe iz škole, umjesto da mu postavljamo površna pitanja poput: „Kako je bilo danas u školi? Kakve su ocjene? Nisi se ni s kim posvađao?“, možemo ga pitati kakve situacije je tog dana doživio sa svojim učiteljem i prijateljima, te tako možemo uvidjeti da li je bilo nekih problema ili ne. Još jedna korisna metoda jeste i razgovor o djetetovim iskustvima unutar porodice, u školi i razredu, te podsticanje djeteta na razmišljanje i komentarisanje proživljenog. Kroz određena pitanja djetetu možemo ukazati na to da ne treba ostati ravnodušan spram onoga što se dešava ljudima oko njega. Pa tako možemo upitati: „Šta ti misliš, kako se tvoj prijatelj osjećao kada je dobio tako lošu ocjenu iz matematike? Šta misliš kako bismo mu mogli pomoći?“
Naravno da empatija nije sposobnost koju trebamo imati samo kada su u pitanju ljudi iz naše bliže okoline, već je to posebna osjetljivost koju je potrebno da imamo i kada se radi o onima koji nam se čine dalekim. Zbog toga trebamo podstaknuti svoju djecu na razmišljanje o ljudima koji su u teškim stanjima, o žrtvama ratova, ljudima u potrebi, starima, te o načinu na koji im možemo pomoći. Na taj način dijete će steći sposobnost da primijeti ljude koji su u teškom stanju, koji su pretrpjeli razne štete i kojima je potrebna pomoć. Opet, ne treba zaboraviti da razvoj empatije zahtijeva vrijeme, stoga, pokažimo po tom pitanju strpljenje i toleranciju prema našoj djeci.
