Mobilizacija ahlaka

Ahlak muslimana u Časnom Kur'anu i hadisima

Musliman;

je čovjek od kojeg su svi sigurni, povjerljiv i pošten
ne laže, ne vara, iskren je, nikome ne čini nepravdu i ne služi se spletkama
drži do svoje riječi, dosljedan je u obećanju, i ono što obeća zasigurno ispunjava
čuva emanete, pouzdan je, i nikada nikoga ne iznevjeri
dostojanstven je, častan i čedan. Daleko je od svega što može navući sjenu na njegovo dostojanstvo; daleko od priprostih riječi, ponašanja, neumjesnih šala i načina odijevanja koji ne priliči muslimanu
umjeren je, ne priča mnogo, ne smije se mnogo
zahvalan je na blagodatima, strpljiv u teškoćama. U blagostanju se ne sili, u neimaštini ne zapada u beznađe
smiren je, na paniči kada se nađe u teškoćama. Umjesto žaljenja i jadikovanja traži način kako da izađe iz njih
suzdržan je u ljutnji, ne gubi kontrolu
pravičan je, nikome ne čini zulum, ne narušava ničije pravo
darežljiv je, posjednik stida, blagosti i šedžaata (hrabrost)
hrabar je, strahuje jedino od Uzvišenog Allaha; ne boji se pred nepravednim vladarom reći istinu
racionalan je, vodi se zdravim razumom
ne gleda u haram, ne pokušava ličiti na suprotan spol, niti na druge narode
daleko je od ispraznih, nepotrebnih i beskorisnih poslova
pokriva tuđe grijehe i mahane; ne istražuje ničiju intimu niti ljudima spočitava za njihove grijehe počinjene u prošlosti
skroman je i zadovoljan. Ono što mu ostane viška od imovine i zarade, zasigurno udjeljuje
iskren je u stavovima i postupcima, daleko od dvoličnosti
daleko je od samopokazivanja. Izbjegava luksuz i rasipanje, prednost daje jednostavnom i skromnom životu
umjeren je u svemu, ne voli pretjerivanje
dosljedan je, ne govori drugima ono što sam ne čini
ne hvali se, i druge ne hvali u lice
voli šutnju, više voli da šuti i sluša nego da priča. Kada govori, ne duži govor nepotrebnim kićenjem. Nastoji da govori razumljivo i samo ono što je hajr
u prisustvu drugih nikada ne priča tajno došaptavajući se sa nekim
ne ulazi u rasprave koje mogu prouzrokovati ljutnju. Ne prepire se sa neznalicama
voli radi Allaha i mrzi radi Allaha, dž.š.
u ibadetima je temeljit, ali umjeren
daleko je od harama i grijeha, ali i od sumnjivih stvari
kada udjeljuje, udjeljuje od imetka i stvari koje su mu drage
ne prigovara za dobro koje učini. Ne čini ništa sa ciljem da ga drugi vide, niti od drugih očekuje zahvalnost za učinjeno dobro
ponizan je, ne dozvoljava da ga obuzmu samodopadljivost i kibur
ne podcjenjuje nikoga i nikome ne zavidi
na skupovima i sijelima riječ prepušta starijem
odaziva se na poziv i ne omalovažava ono čime ga počaste
lahko se sporazumijeva sa svima, lijepo se odnosi prema roditeljima, supružniku, prijateljima i rodbini. Čini im dobročinstvo i blagodaran je prema njima
čuva rodbinske veze. Posjećuje onoga ko njega ne posjećuje, zove onoga ko njega ne zove, daje onome ko njemu ne daje
nasmijan je i slatkorječiv, ne govori ružne riječi
nikoga ne mrzi, ne ponižava i prema drugima ne gaji ružno mišljenje
ne skrnavi ničiju čast, niti se raduje tuđoj nesreći
ne prenosi riječi, ne čini gibet, ne potvara nikoga, i pazi da ne bude uzrok fitne i zavade
ne naziva ljude nadimcima koje ne vole. Ne otkriva ničije tajne
izbjegava sve poslove i djela koja drugima mogu nanijeti štetu
podnosi teškoće, ali nikome teškoće ne pričinjava
nosi teret drugih, ali nastoji da ne bude teret nikome
požrtvovan je, druge pretpostavlja svome nefsu
čuva prava komšije
izmiruje posvađane
gdje god da ide, trudi se da ne uznemirava ljude, bilo svojim ponašanjem, pojavom ili mirisom
zna da je i uklanjanje s puta onoga što smeta ljudima dio imana
zadovoljan je onim što ima, ne gleda u ono što je u rukama drugih
prihvata dužnost koja mu se povjeri, ali sam ne traži položaj
u odnosu s drugima je pravedan, milostiv, i pun ljubavi
pomaže siromašne i siročad, ne nipodaštava ih i ne odguruje od sebe
ne vrijeđa one koji zatraže pomoć od njega, pomaže im u skladu sa svojim mogućnostima
ne ostavlja brata u teškoj situaciji. Posjećuje bolesne, ide na dženaze, i na žalost ožalošćenim
voli da ugošćava musafire. Sa bratom vjernikom dijeli i sreću i tugu
oprašta drugima. Ne gaji neprijateljstvo. Neprijatelj je grijehu a ne grješniku
svakome želi dobro; ne povređuje druge čak ni kada ga povrijede
ne ljuti se na brata vjernika, pogotovo ne duže od tri dana
njegova narav je prefinjena, prosvijetljena i suptilna
milostiv je prema životinjama, hrani ih i ne nanosi im poteškoće, od svoje opskrbe izdvaja i za njih
uredan je, disciplinovan i vrijedan. Odlučan je i stabilan. U svojim poslovima nije nemaran, nego ih obavlja na najbolji način. Nadnicu koju dobija, zaradi i zasluži u potpunosti
nije lijen niti jadan
ako se bavi trgovinom, ne taji nedostatke robe, ne prodaje robu po nerealnim cijenama, ne vara, i ne kvari dogovor između dvije osobe
ne kasni sa vraćanjem duga, a onome ko njemu duguje olakšava i produžava rok
daleko je od nepotizma i poslove povjerava samo onima koji su sposobni da ih obavljaju

Ahlak se manifestuje u čovjekovom odnosu prema Stvoritelju, prema ljudima, okolini, stvarima i prema svemu stvorenom.

Ahlak nemuslimana, čiju smo vrijednost zbog ljutnje prema sebi i nepovjerenja prema vlastitim vrijednostima, daleko precijenili, prema islamskom shvatanju nije lijep ahlak. Postupci i ponašanja koji sačinjavaju taj krasni bonton, samo su ostaci načela iskrivljenih ili potpuno napuštenih vjera.

Pobožni musliman je osoba odana vjeri, obavlja ibadete i sve svoje poslove izvršava vodeći računa o islamskim principima.

Svi postupci koji se ubrajaju u lijep ahlak su zapravo salih amel (dobra djela). U Časnom Kur'anu na mnogo mjesta odmah nakon imana su spomenuta dobra djela, što ukazuje na nerazdvojivu vezu između imana i ahlaka, i aludira na to da je lijep ahlak jedan od pokazatelja potpunosti imana.

Koliko truda ulažemo da naša djeca nauče sure, dove, abdest i namaz, isto toliko se potrudimo da usvoje lijepe osobine, kao što su stid, poštenje, poštovanje, ljubaznost, samilost.

Musliman je daleko od samopokazivanja. Izbjegava luksuz i rasipanje, prednost daje jednostavnom i skromnom životu.

Musliman je uredan, disciplinovan i vrijedan. Odlučan je i stabilan. U svojim poslovima nije nemaran, nego ih obavlja na najbolji način. Nadnicu koju dobija, zaradi i zasluži u potpunosti.

U džamiji čiji sam redovni posjetitelj, s vremena na vrijeme jedan profesor islamskih nauka održava predavanja. Prije nekoliko dana je tako govorio o slabostima ahlaka i naveo nekoliko primjera koji su potpuno suprotni ahlaku muslimana. Kada je predavanje bilo završeno, prišao mu je jedan džematlija, nagnuo se naprijed i sa neopisivim izrazom zadovoljstva na licu rekao:

„Hodža, niste spomenuli ime, ali ja znam na koga ste mislili!“

To je najveći problem sa našim ahlakom. Sve što ne valja, pripisujemo drugima. Sebe ne pronalazimo u lošim primjerima. Kada smo mi u pitanju zatvaramo oči, sebe smatramo čistim, i tako se nastojimo osloboditi odgovornosti. A dekadencija ahlaka koju živimo danas, zapravo je problem svih nas, problem koji se iz dana u dan sve više produbljuje.

Istina je da puko nizanje primjera tog zla, nije rješenje, to ga čovjekovoj duši samo još više približava. Osim toga, postoji i opasnost da ljudi prepoznaju na koga se aludira, kao u gore navedenom slučaju, pa time stvar postaje još gora.

O čemu je zapravo riječ, razumjet ćemo ako pažljivo analiziramo i uporedimo dva sljedeća primjera:

Krajem 13. stoljeća Indonežani su počeli da se okreću islamu, jer su bili dirnuti ljepotom ahlaka i poštenjem trgovaca muslimana koji su u to vrijeme dolazili u njihovu zemlju radi trgovine.

U ovom stoljeću poznati engleski pjevač Cat Stevens, poslije poznat kao Jusuf Islam, prelazi na islam i kaže:

„Da sam upoznao muslimane prije nego što sam pročitao Kur'an, ne bih postao musliman.“

Kratko rečeno, ono što nam je potrebno danas jeste hitna „mobilizacija“ ahlaka!

Vrijeme je za rad, a ne za priču

Termin „mobilizacija“ je vojni termin koji znači: pokretanje vojne sile i zaliha u stanje spremnosti za rat ili mogućnost rata, po ranije pripremljenom planu. Također se koristi i prilikom hitnog poziva društva na pokret i preuzimanje odgovornosti u slučaju opasnosti.

Međutim, bez obzira o kakvoj se opasnosti radilo, poziv na mobilizaciju je efektan onoliko koliko su dobri strategija i plan izvedbe. Stoga, mi ćemo se u ovom tekstu potruditi da priča ne ostane samo na pozivu. Prvo ćemo pojasniti zašto je i kojim muslimanima poziv upućen. Ali prije toga, bitno je da znamo sljedeće:

Kod mobilizacije osnovu čini akcija. Najvažnije je što prije zaustaviti i otkloniti opasnost. Ko je kriv, kako je došlo do toga, to je manje važno i o tome se ne raspravlja.

Istina je da postoji mnoštvo razloga koji su utjecali na opadanje vrijednosti koje čine islamski ahlak, i da većina njih leži u faktorima koji su izvan nas, kao i činjenica da je to problem koji je zahvatio cijeli svijet. Međutim, govoriti o tome u ovim uslovima ne bi bilo ništa drugo do gubljenje vremena i pokušaj olakšavanja vlastite savjesti, što može proizvesti samo indiferentnost.

Čak i ako mi sami posjedujemo lijep ahlak i nemamo nimalo udjela u globalnom opadanju moralnih vrijednosti, to nam ne daje za pravo da budemo ravnodušni prema tom pitanju. Jer ako pogledamo općenito, ahlak je pitanje ljudi koji ga posjeduju, a ne onih koji su ga lišeni. Antitoksin dekadencije ahlaka su ljudi primjeri lijepog ahlaka. A lijep ahlak je islamski ahlak.

Gdje je lijep ahlak?

Termin „ahlak“ je islamski termin koji u ajetima i hadisima označava „prirodu, narav, tabiat, karakter“, množina se izražava riječju „hulk“ ili „huluk“. To je izraz za lijepe i ružne naravi kod ljudi, lijepa i ružna ponašanja, vrijednosti i nedostatke. Shodno tome, ahlak dijelimo na dvije vrste, lijep i loš ahlak.

Ponašanje koje se naslanja na Časni Kur'an, Poslanikov, s.a.v.s., Sunnet i zdrav razum, naziva se ahlak-i hamide, što znači lijep, pohvaljen ahlak. Postupci i ponašanja suprotna tome nose naziv ahlak-i zemime, što znači ružan, pokuđen ahlak. Međutim, danas u široj populaciji riječ ahlak je opće prihvaćena kao sinonim lijepog ponašanja ili lijepe naravi.

Ahlak se manifestuje u čovjekovom odnosu prema Stvoritelju, prema ljudima, okolini, stvarima i prema svemu stvorenom. Vrijednosti ahlaka određuje vjera islam.

Zbog toga je rečeno da islam čine upotpunjena, savršena vjera – vjera kojom je Allah, dž.š., zadovoljan, i upotpunjen, savršen ahlak – ahlak kojim je Allah, dž.š., zadovoljan. Iz toga je izvedena teza „Onaj ko nema vjere, nema ni ahlaka, i onaj ko nema ahlaka, nema ni vjere.“

Uzvišeni Allah nam je objavio islam, kod Sebe jedinu primljenu vjeru, preko Svoga Poslanika, s.a.v.s., koji je posjednik najuzvišenijeg, najljepšeg i najsavršenijeg ahlaka. On, s.a.v.s., je poslan da upotpuni ljudske ćudi.

Ukratko, lijep ahlak je samo u islamu. Islam je lijep ahlak, lijep ahlak je islam.

Ahlak drugih ljudi

Iako se iz navedenog nameće zaključak da svi muslimani imaju lijep ahlak, te da nemuslimani nikada to neće postići, svi znamo da to danas i nije baš tako. Muslimani su izgubili islamski ahlak, i došli u stanje da zavide nemuslimanima, na njihovom poštenju, disciplini, radnim navikama, ukratko, da im zavide na onome što danas nazivamo univerzalnim bontonom. Ahlak nemuslimana, čiju smo vrijednost zbog ljutnje prema sebi i nepovjerenja prema vlastitim vrijednostima, daleko precijenili, prema islamskom shvatanju nije lijep ahlak. Postupci i ponašanja koji sačinjavaju taj krasni bonton, samo su ostaci načela iskrivljenih ili potpuno napuštenih vjera. Iako se radi o iskrivljenim vrijednostima i polovičnim principima, oni su opet pokušaj očuvanja čovjekovog fitreta (priroda). Jer, čovjekov fitret teži ka lijepom ahlaku. To je ono što je kompatibilno s njim i donosi mu smirenost. Međutim, te, kako ih nazivaju „ljudske“ vrijednosti, zbog svoje nepotpunosti, odnose se samo na određene uvjete, ne mogu biti univerzalne. Najistaknutiji primjer za to imamo u zapadnim naprednim zemljama, gdje se ahlak zapravo zasniva na interesima. Vrijednosti u tom ahlaku određuje stepen dunjalučke koristi koju donose.

Na primjer, prema toj teoriji dobro je raditi a pogubno ljenčariti, ali mjerilo dobra ili zla nije vjera nego dunjalučka dobit. Da bi neko zaradio mnogo i imao uspješnu karijeru, potrebno je da mnogo i disciplinovano radi, ali da li je ono čime se bavi halal ili haram i koliko će tuđih hakova oštetiti na tom putu, to nije toliko važno.

Ko je odgovoran?

Obzirom da je tako, da je lijep ahlak samo u islamu i kod muslimana, onda su muslimani ti koji su pozvani i obavezni da se odazovu na mobilizaciju ahlaka. A posebno pobožni muslimani…

Pobožni musliman je osoba odana vjeri, obavlja ibadete i sve svoje poslove izvršava vodeći računa o islamskim principima. Shodno tome, vidimo da muslimane možemo razdvojiti na pobožne i one koji to nisu, i koliko god da ta podjela bila čudna, to je realnost. Nažalost, veliki je broj onih koji se izjašnjavaju kao muslimani, ali se smatraju potpuno neovisnim od vjerskih principa i propisa, i to je stanje koje je danas općeprihvaćeno kao normalno. To je razlog zbog kojeg najviše ispaštaju pobožni muslimani koji klanjaju namaz, nose muslimansku nošnju, idu u džamiju, tekiju i slično.

Naravno da su svi muslimani obavezani lijepim ahlakom. Štaviše, upotreba konstrukcije „muslimani lijepog ahlaka“ je krajnje suvišna, jer kada za nekoga kažemo da je musliman, to bi sljedstveno trebalo značiti i da je posjednik lijepog ahlaka. Međutim, ne možemo zanemariti činjenicu da je i musliman ljudsko biće. I njemu se može desiti da ga zavara dunjaluk, da zaboravi da je ovaj svijet samo ispit za njega, i da skrene s Pravog puta. Zbog toga možda toliko i ne čudi to što se lijep ahlak očekuje od pobožnih muslimana. I baš zato nas najviše iznenađuje kada oni koji se predstavljaju i izgledaju kao pobožni vjernici ispolje ponašanja koja su potpuno oprečna lijepom ahlaku.

Koliko je vjernik uistinu vjernik?

Istina je da oni koji pobožne vjernike kritikuju za loš ahlak, imaju iskrivljenu sliku o pobožnosti. Istina je i to da postoje ljudi koje uznemirava podsjećanje i pozivanje na slijeđenje islamskih normativa, pa nastoje da to etiketiraju kao drskost i širenje nereda. Tu su i brojni nevjernički projekti koji u svrhu rušenja ugleda islama, proizvode teroriste i predstavljaju ih kao vjeri odane muslimane. To nam je svima dobro poznato. Međutim, ne možemo poreći ni činjenicu da su muslimani, u zajednici poznati kao vjernici, zbog svojih ne tako lijepih postupaka, često loša slika ahlaka i islama uopšte.

Rekosmo da su pobožni muslimani najprije obavezni da se odazovu pozivu na mobilizaciju ahlaka. Da bismo ispunili tu odgovornost, i odazvali se pozivu na što ljepši način, potrebno je prije svega da preispitamo svoju pobožnost, da uočimo nedostatke i otklonimo ih u najkraćem mogućem roku.

Pobožan musliman je musliman čija je vjera potpuna. Jer, islam predstavlja jednu cjelinu koju sačinjavaju vjerovanje, ibadeti i djela (međuljudski odnosi). Istinski vjernik je onaj ko živi islam u cijelosti. Čovjekov ahlak je lijep onoliko koliko on čuva tu cjelinu. Ljepota cjeline proizilazi iz sklada i harmonije dijelova koji je sačinjavaju.

Ako u našem ahlaku ima nedostataka, ako je ljepota narušena, znači da je narušena cjelina odnosno da ima nedostataka u praktikovanju vjere kao cjeline. Selektivno prihvatanje vjere, uz pristup „Nema veze ako to radim ili ne radim“, sužava vjeru i proizvodi „vjernika“ čija vjera nije cjelovita nego djelimična. To je tako, koliko god da čovjek klanjao i postio.

Na primjer, djelimično prihvatanje vjere je;

Reći: „Važno je ispravno vjerovati, ostalo nije toliko bitno.“
Pridavati pažnju formi ibadeta, a zapostaviti njegovu duhovnu dimenziju.
Pustiti bradu, koristiti misvak, a zanemariti sunnete kao što su ljubaznost, slatkorječivost povjerljivost, istinoljubivost i druge.
Lošim ahlakom smatrati samo nemoral kod žena, a na laž, gibet ili prevaru gledati kao na nešto što je normalno.

Veza između imana i ahlaka

Prvi uslov ispravne pobožnosti koja može rezultirati uzornim ahlakom, je nesumnjivo iman. Međutim, to nije iman koji se sastoji samo od očitovanja jezikom. U suri ‘Ankebut, Uzvišeni Allah kaže „Zar ljudi misle da će biti ostavljeni (da neće biti iskušavani) nakon što kažu ‘mi vjerujemo’?“ Dakle, nije dovoljna sama tvrdnja da smo vjernici, tu tvrdnju je potrebno dokazati i odbraniti, svojim postupcima i načinom života uopće. A lijep ahlak je jedan od dokaza ispravnog vjerovanja.

Pa tako na primjer, vjernik trgovac čiji je iman na stepenu potpunosti, nikada neće lagati ili varati u svome poslu, bez obzira koliko ga na to uslovi prisiljavali. Čak i ako će biti na šteti, neće napustiti poštenje i ispravnost, jer mu to neće dozvoliti njegov iman. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je ukazao na vezu između imana i ahlaka rekavši da je najpotpunijeg imana onaj čiji je ahlak najljepši. (Tirmizi, Iman, 6)

Fascinira i činjenica da su većina hadisa koji govore o ahlaku klasificirani u rubriku „Kitabu ‘l-iman: Knjiga o vjerovanju“.

U jednom hadisu Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže:

„Kada vjernik čini blud, to ne čini kao vjernik (u trenutku dok to čini nije vjernik). Kada krade, ne krade kao vjernik. Kada pije, ne pije kao vjernik. Kada otima neku vrijednost od ljudi, to ne čini kao vjernik.“ (Buhari, Mezalim, 30)

Navedenim hadisom Allahov Poslanik, s.a.v.s., nam skreće pažnju na opasnost, i ukazuje na činjenicu da se kod vjernika ne mogu istovremeno naći iman i loš ahlak. U drugom hadisu kazuje da su laž, neispunjavanje obećanja, i izdaja emaneta, osobine munafika, te da se zbog toga ne mogu naći kod vjernika. (Buhari, Iman, 24)

Ibadet i ahlak

Drugi uvjet prave pobožnosti jeste ibadet. Ako osoba pridaje pažnju ibadetima, ali zanemaruje ahlak, loš ahlak će zbog utjecaja na vjeru općenito, utjecati i na ibadet. Zapravo, lijep ahlak je plod ibadeta, odnosno pokazatelj ispravnosti i primljenosti ibadeta. Drugim riječima, musliman koji sa ihlasom izvršava ibadete ne može imati loš ahlak.

Uzvišeni Allah u Kur'anu kaže: „I obavljaj namaz; jer uistinu namaz odvraća od razvrata i od svega što je ružno.“ (‘Ankebut, 45)

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Ko ne ostavi laž i lažan posao, Allahu ne treba njegovo ostavljanje jela i pića (post).“ (Buhari, Savm, 68) Tim riječima nam je dao do znanja da post tj. ibadet koji čovjeka ne oplemenjuje lijepim ahlakom, kod Allaha, dž.š., nema nikakvu vrijednost.

Gospodar svjetova nema potrebu za našim namazom niti za postom. Svi ibadeti su sredstvo iskazivanja zahvale Uzvišenom Stvoritelju i sredstvo postizanja lijepih osobina koje vjerniku donose sreću na oba svijeta. Pobožnost koja se ogleda kroz namaz koji ne odvraća od ružnih djela, kroz post koji ne predstavlja suprotstavljanje nefsu, kroz zekat koji ne podstiče na darežljivost, kroz hadž koji ne povećava svijest o pripadnosti ummetu i svijest o Sudnjem danu, nije ništa drugo do bacanje sjenke na odgovornost muslimana da moraju biti primjer ljudima, i takva, lažna pobožnost, donosi veliku odgovornost.

Pored toga, ahlak je sam po sebi ibadet jer podrazumijeva činjenje onoga što Gospodar naređuje i izbjegavanje onoga što zabranjuje. Svaki musliman je obavezan svim onim što čini lijep ahlak.

U pohod sa ispravnom pobožnošću

Rekosmo da mi kao muslimani imamo snažnu potrebu za mobilizacijom ahlaka. To je najvažniji hizmet koji je u ovom trenutku potreban islamu i muslimanima. Opće je poznato da danas ni vaz ni savjet ne ostavljaju značajan utjecaj na ponašanje ljudi. Vrijeme je da prihvatimo vjeru u cijelosti i oživimo islamski ahlak u svim segmentima života.

A da bi to bilo iskreno, uslov je da se okrenemo sebi i ozbiljno preispitamo svoju pobožnost.

Ukoliko čovjek uistinu ne posjeduje lijep ahlak, nego to samo pokušava pokazati pred drugima i predstaviti se kao odgojen, to onda nije ništa drugo do lažno samopokazivanje, a to nije lijepo, nego ružno ponašanje, jer znači varanje drugih. Da bi neko uistinu bio uzor i vesila dobra, nužno je da posjeduje lijep ahlak, i to je samo po sebi dovoljno, nema potrebe da to pokazuje ili dokazuje.

Zbog toga, nakon što smo preispitali svoj odnos prema vjeri trebamo se podsjetiti šta je to vrijedno, a šta pokuđeno u pogledu ahlaka. Možemo početi od čitanja dijela ilmihala koji govori o tome. Zatim, pogledajmo u svoje stanje, budimo iskreni prema sebi i priznajmo nedostatke.

Potom napustimo sve ono što je neprihvatljivo u islamskom ahlaku, a trudimo se da usvojimo ono što je lijepo, i nemojmo ostati samo na tome, nego usvojimo ono što je najbolje, i trudimo se da neprestano prelazimo iz postojećeg, u stanje koje je bolje i ljepše. Unapređujmo i usavršavajmo svoj ahlak sve dok najsuptilniji detalji ne postanu dio naše prirode.

Najlakši i najsigurniji način da uspijemo u tome jeste da budemo u društvu onih koji su istinski posjednici lijepog ahlaka.

Prenesimo to i na svoju djecu. Koliko truda ulažemo da nauče sure, dove, abdest i namaz, isto toliko se potrudimo da usvoje lijepe osobine, kao što su stid, poštenje, poštovanje, ljubaznost, samilost.

I ne zaboravimo da naše pozivanje na lijep ahlak neće imati utjecaja i da će u najmanju ruku biti smiješno, ukoliko sami ne živimo ono čemu druge pozivamo.

Dakle, vrijeme je za rad. Vrijeme je da svako učini sve što je do njega, i da uloži krajnji trud u popravljanju prvenstveno sebe.

Oznake: ahlak