Ahlak je termin koji kod modernog čovjeka gotovo da ne postoji. I nažalost, to je tako postalo i kod muslimana. Dok smo u prošlosti bili narod zbog čijeg su lijepog ahlaka i načina života ljudi prelazili na islam, danas predstavljamo najveću prepreku do islama. Dešava se da ljudi žele prihvatiti ovu veličanstvenu vjeru i predati se islamu, ali ih od toga odvraća ponašanje i način života današnjih muslimana. Štaviše, oni koji su islam upoznali prije nego su upoznali muslimane, beskrajno su zahvalni Gospodaru na tome.
Koliko smo samo nisko pali…
Uporedo s tim, mi smo prestali ulagati trud u izvršavanje vjerskih zapovijedi. Više nismo predstavnici pravde i istine na Zemlji, niti smo predstavnici ispravnosti, milosti ili samilosti. Svoje dužnosti i obaveze ne obavljamo dosljedno. Povinujemo se pred nepravdom i neistinom. Izgubili smo dostojanstvo pred onima koji čine zulum, oskrnavili smo samopoštovanje i čast, izgubili sluh i suptilnost. Nije li krv koja teče muslimanskim svijetom upravo ishod svega toga?
Da bismo prevazišli sve te probleme moramo pogledati u živote učenjaka, naših istinskih alima i uzeti ih za primjer. Nema sumnje da su svi islamski učenjaci predstavnici vrhunskog islamskog ahlaka. Međutim, među njima ima onih koji svojim životom i djelom, u historiji islama zauzimaju posebno mjesto. Jedan od njih je i alim ešarijske škole akaida i fakih malikijskog mezheba Kadi Ebu Bekr Muhammed b. Tajjib el-Bakillani, rah. (preselio 403/1013. godine)
Ono što želim reći vezano za Bakillanija, rah., podijelit ćemo na dva dijela.
U prvom dijelu navest ćemo primjer koji će biti dovoljan da nedostaci današnjih muslimana izađu na vidjelo. Ali, da li su u tome sadržani svi naši nedostaci? Odgovor je naravno, ne. To je samo jedan dio.
U drugom dijelu navest ćemo dio rasprave koju je veliki islamski alim vodio sa vladarom Bizantijskog carstva, patrijarhom i biskupima, o islamu i kršćanstvu. Ukoliko budemo željeli, to nam može pomoći da prevaziđemo nezavidno stanje u kojem se nalazimo. Jer, u toj raspravi su spomenute sve, danas izgubljene, vrijednosti, kao i problem dekadencije ahlaka, o kojoj smo prethodno govorili. U tom smislu kažemo da taj događaj koji se desio prije nekoliko stoljeća, može biti primjer i svjetlo današnjem muslimanu.
Zbog čega je oklijevala Marija Elif?
Prije nego što počnemo sa pričom o Bakillaniju, rah., želim da podijelim s vama jednu drugu priču. Moram priznati da mi je to jako teško, ali, da bismo došli do izlječenja uslov je da prevaziđemo sebe. Priča nosi naziv „Patnja Marije Elif“.
Autor teksta, je na društvenim mrežama upoznao djevojku po imenu Marija Elif. Bila je to mlada djevojka od 18 godina i živjela je u Belgiji. Otac joj je bio Francuz a majka Turkinja. Otac je želio da djevojka bude Francuskinja kršćanka, a majka je željela da bude muslimanka Turkinja. Djevojka je bila zaglavljena između te dvije želje i nije znala šta da radi. Za svoj život je govorila da je „mrtvi čvor“, jer je podjednako voljela i oca i majku.
Djevojka je zapravo osjećala veću naklonost prema islamu i potajno je željela da bude muslimanka, ali kad god bi pogledala muslimane oko sebe, odustajala bi od toga. Jer, pred njom su se nalazili veoma negativni primjeri. Njen otac je recimo, doveo iz Turske nekoliko rođaka njene majke, našao im posao i obezbijedio mjesto boravka, međutim, oni su nakon godinu-dvije rada, iako radno sposobni, napustili posao i odlučili da žive na „socijali“. S druge strane, rođaci Marijinog oca, nisu išli u crkvu niti su bili privrženi vjeri, ali su svi bili vrijedni, odgovorni i pošteni.
Rođaci sa majčine strane su klanjali namaz, ali su istovremeno, kada se ukaže prilika, bili spremni i da ukradu i prevare. Marija Elif je govorila da je Turska puna džamija koje su pune, ali su ljudi, unatoč tome, spremni na prevare i spletke. Suprotno tome u Belgiji su crkve bile prazne, ali većina kršćana je imala lijep ahlak. Zbog toga, iako je željela da bude muslimanka, nije mogla da donese tu odluku, i tako se iz dana u dan mučila.
Marija Elif nije mogla prihvatiti činjenicu da nije ispravno donositi odluku ili je odgađati, zbog toga što su muslimani takvi. Za nju je bilo veoma teško prihvatiti vjeru, čiji se ahlak ne oslikava na njenim sljedbenicima.
Čak i ako ostavimo postrani slučaj muslimana u Belgiji, nije mali broj onih koji žive u našoj zemlji, a čine razne prijestupe koje smatraju normalnim; potkradaju državu, ne plaćaju porez i jedu haram, a onda nakon svega podižu ruke i izgovaraju „…Okrećem se prema kibli, Allahu ekber“. Marija Elif je govorila da to nije namaz, nego tjelesna vježba. Zbog svega toga nije mogla da ispuni želju majci, i kaže „Da, ja sam muslimanka“, premda je to i sama željela, premda je više od svega voljela slušati glas ezana…
Da, tako je glasila priča. Istinita priča, ne izmišljena… A šta bi značilo i da je izmišljena? U njoj su istine koje svako od nas viđa svakodnevno. Neko će možda reći da je pretjerano, ali nažalost, naše okruženje obiluje spomenutim primjerima.
Uistinu, to je naše stanje! Ali, je li to sve? Kamo sreće da jeste. Naveli smo samo jedan mali primjer. Činjenice govore o tome da smo izgubili osjećaj za istinu i pravdu, poštenje, marljivost i povjerljivost. Izgubili smo ljubav i samilost. A osim toga, iako veoma često ne posjedujemo dovoljne kompetencije, potražujemo ono što nam ne pripada. Predstavljamo se kao nosioci neke dužnosti, ali je ne obavljamo dosljedno. Ne samo da smo se prestali suprotstavljati nepravdi i neistini, nego smo i sami počeli biti nepravedni i zastupati neistinu. Kao da se trudimo da potpuno izgubimo ispravnost, dignitet i dostojanstvo.
Ono što raduje jeste činjenica da nismo svi takvi. Ima među nama i mnogo onih koji su dobri. Zapravo, bereketom tih dobrih robova opstoji cijeli dunjaluk. Međutim, globalno stanje ahlaka muslimana je veoma loše i to je realnost. Mi se moramo vratiti vrijednostima našeg ahlaka (vodeći se lijepim primjerom el-Bakillanija, rah.) i hitno naći rješenje.
Ako ne možemo činiti dobro, barem nemojmo smetati onima koji mogu
Podsjetimo se prvo na sljedeću istinu:
Tokom historije svaki narod je imao nešto čime je sebe doveo na mrtvu tačku ili u mat-poziciju. Mat-pozicija kršćana je bila njihova teorija o trojstvu. Time što su Isaa, a.s., proglasili bogom, doveli su sebe u poziciju da ne mogu prihvatiti poslanika Muhammeda, s.a.v.s., koji je rob Božiji. Mat-pozicija Jevreja je iluzija o nebeskom narodu. Vjerujući da su oni odabrani narod, nisu prihvatili i ne prihvataju poslanika Muhammeda, s.a.v.s., koji je došao iz arapskog, a ne iz njihovog naroda. Mat-pozicija religija dalekog istoka je vjerovanje u reinkarnaciju. Zbog ideje o reinkarnaciji oni nemaju viziju o Ahiretu, ili je imaju, ali je potpuno konfuzna.
No dobro, šta je mat-pozicija islama? Nema sumnje da islam kao vjera i kao Allahov, dž.š., zakon nema i ne može imati mat-poziciju. Ali, gledano sa stanovišta implementacije vjere, mat-pozicija islama su muslimani. Islam je istinita vjera, i kao posljednja objavljena, potpuna je i savršena; u njoj nema ništa što bi dovelo čovjeka na mrtvu tačku. Ipak, današnji muslimani, kao što pokazuje gore navedeni primjer, u većini slučajeva ljude odvraćaju od okretanja istinskoj vjeri. Ali, kao što kaže veliki pakistanski pjesnik Muhammed Ikbal: „Krivica nije u islamu, krivica je u muslimanima.“
Kao profesor historije religija duboko vjerujem da svako ko, iskrenog nijeta, bez predrasude i skrivenih namjera, istraži sve vjere sa ciljem da pronađe Istinu, nesumnjivo će postati musliman. Zbog toga većina onih koji pređu na islam, a bili su pripadnici drugih vjera, ili su poznavaoci religija, ili savjesni tragaoci za Istinom. A oni koji iz islama pređu u neku drugu vjeru, iako je njihov broj neznatan, pripadaju skupini avama (obični narod).
Da, to je tako kada gledamo islam u odnosu na druge vjere. Međutim, gledano sa stanovišta sljedbenika vjera, situacija nažalost nije takva. Kao što rekosmo, današnji muslimani nažalost predstavljaju najveću prepreku do islama. Pri tome naravno ne mislim samo na svršenike medrese ili fakulteta islamskih nauka. Većina onih koji se deklarišu kao muslimani ulaze u tu skupinu. I svi smo odgovorni, ja, ti, mi, vi, svi.
No dobro, šta učiniti po tom pitanju? Ono što treba učiniti je zapravo jednostavno, ali teško primjenjivo. Potrebno je ispravno poredati prioritete; u prvi plan trebamo staviti istinu, poštenje i pravdu. Zar Allahov Poslanik, s.a.v.s., nije rekao: „Poslan sam da upotpunim ljudske ćudi“? A kako bismo u tome bili uspješni i vratili izgubljeno dostojanstvo i ispravnost, potrebno nam je znanje.
Prije svega, potrebni su nam lijep ahlak i duhovne vrijednosti kao što su ispravnost, ozbiljnost, nepokolebljivost, dostojanstvo, hejbet… Da bismo postigli sve te vrijednosti, neophodno nam je ozbiljno duhovno čišćenje i usavršavanje. Stoga se najprije trebamo okrenuti Allahovoj Knjizi i načinu života našeg Poslanika, s.a.v.s. Osim toga važno je da se upoznamo i sa ahlakom velikana islama i da ih uzmemo za primjer.
Ko je Bakillani, rah.?
Osvrnimo se na život jednog od velikana islama po imenu Ebu Bekr Muhammed b. Tajjib el-Bakillani, rah.
Spomenuli smo putovanje u Bizantiju i njegov briljantni ahlak. U nastavku ćemo upoznati portret jednog muslimanskog alima, njegovo dostojanstvo, odlučnost i veličinu, koje nam danas nedostaju. To se sve pokazalo u toj posjeti, a ono što ćemo iznijeti o njegovom životu, omogućit će nam uvid u cjelokupnu sliku. Bakillani, rah., je napisao djelo „Et-Temhid fi ‘r-reddi ale ‘l-mulhideti ‘l-muattila ve ‘r-rafida ve ‘l-havaridž ve ‘l-mut'ezile“, u kojem se suprotstavio tada aktuelnim religijama i sistemima vjerovanja, te iznio veoma oštre kritike na račun njihovih ideologija. Suprotstavio se dakle kršćanstvu, hinduizmu, zoroastrizmu i još nekim drugim religijama, čiji su sljedbenici bili materijalisti ili astrolozi.
Ebu Bekr Muhammed b. Tajjib el-Bakillani, rah., je rođen 330. godine po hidžri, odnosno 941. po miladu. U nekim predajama kao godina njegovog rođenja navodi se 338., odnosno 950. godina. Svoje prvo obrazovanje stječe u Basri, potom ide u Bagdad i tamo provodi nekoliko godina u izučavanju islamskih nauka, a nakon toga se ponovo vraća u Basru. Zatim ga vladar Buvejhija, Adududdevle poziva da dođe u Širaz kao predstavnik ehl-i sunneta. Pred njim je sa učenjacima iz redova mutezila i šija diskutovao o temama iz oblasti akaida i fikha u kojima su oni zastranili, i svaki put im je uspijevao dokazati ispravnost stavova ehl-i sunneta. Vladar je bio zadivljen njegovim znanjem, te mu je unatoč tome što je sām bio šija, predao sina, zahtijevajući od njega da ga poduči vjerovanju ehl-i sunneta. Tada je Bakillani, rah., kao posvetu njemu, napisao djelo „Et-Temhid“. On je bio mudžeddid 4. stoljeća po hidžri. Preselio je 403. godine po hidžri (1013. po miladu) u Bagdadu, i ukopan je pored Imama Ahmeda b. Hanbela, rah., osnivača hanbelijskog mezheba.
Alim u Bizantiji
Bilo je to 371. godine po hidžri (981. m), period kada su abasije bile pod vladavinom šija. Šijski vladar Buvejhija, Emir Adududdevle šalje Bakillanija, rah., u Bizantiju, kao izaslanika i predstavnika abasija.
Tom prilikom Bakillani, rah., se susreo sa vladarom Bizantije, patrijarhom i mnogim biskupima sa kojima je vodio rasprave o islamu i kršćanstvu, i iz svih tih rasprava izašao kao pobjednik. Nedugo zatim napisao je djelo „Mesailu ‘l-Konstantinije“ u kojem navodi dijelove iz spomenutih rasprava. Sāmo djelo, nažalost, nije dospjelo do nas, ali su neki dijelovi prenešeni u drugim knjigama.
Svoju čvrstinu i dostojanstvo pokazao je već na početku putovanja. Vezir vladara Buvejhija mu dolazi i saopštava da su, prema položaju zvijezda, veoma povoljni uvjeti za putovanje. Međutim, Bakillani, rah., mu kategorično odgovara da ne prihvata takav stav, jer su i sreća i nesreća, i dobro i zlo u Allahovoj, dž.š., moći, i zvijezde u tome nemaju nikakav udio. Tim riječima mu je jasno dao do znanja da on kreće na put pouzdavajući se u Allahovu moć, a ne u kretanje zvijezda. Na te njegove riječi vezir je pozvao filozofa Ebu Sulejmana es-Sidžistanija kako bi ušao u raspravu s njim, međutim, Sidžistani je to odbio. Tada se vezir okrenuo Bakillaniju, rah., i rekao „Idi, u Allahovoj zaštiti.“
Pred vladarom
Tako je Bakillani, rah., kao abasijski izaslanik, krenuo prema Bizantiji. Kada dođe u Istanbul, izaći će pred vladara uz svečanu ceremoniju. Međutim, za Bakillanija, rah., u tome postoji veliki problem. Prema protokolu Bizantijske države, pred vladara se izlazi bosonog i gologlav, što znači da će Bakillani, rah., morati skinuti obuću i saruk. A što je još gore, vladari Rimskog carstva smatrani su bogovima i prilikom dolaska u njihovu blizinu trebalo je učiniti sedždu i poljubiti tlo. Stoga je naš alim, poslao vladaru pismo u kojem mu saopštava da pred njega može izaći samo na način kako islam dozvoljava, te ukoliko to nije moguće, on će se nakon što dobije odgovor, vratiti u svoju zemlju. Vladar mu odgovara da može doći kako želi, ali istovremeno smišlja vrlo lukav plan.
Vladar je želio da mu se ovaj islamski alim nakloni, na ovaj ili onaj način, te je naredio da naprave jedna mala vrata kroz koja će moći proći samo ukoliko se sagne. Svoj prijestol je postavio odmah iza vrata, a zatim naredio da Bakillanija, rah., uvedu kroz njih. No, ovaj mubarek insan, čim se približio vratima, shvatio je njegovo lukavstvo. Potom se prema vratima okrenuo leđima i ušao natraške. Kada je ušao i našao se pred vladarom, tako okrenut leđima, ispravio se, pa se tek onda okrenuo njemu licem. Vladar je ostao zadivljen pronicljivošću Bakillanija, rah., jer je na tako jednostavan način uočio i prevazišao tu diplomatski smišljenu zamku. Tako on, a samim tim i njegova zemlja i svi muslimani, zadobijaju veliki ugled.
Bakillani, rah., je izašao pred vladara ne naklanjajući se, ne skidajući saruk ni obuću. Sjeo je na stolicu pripremljenu za njega i predao vladaru pismo od Adududdevlea. Nakon toga se udaljio. Ali, stvar se tu ne završava. Nakon toga bilo je potrebno da prisustvuje svečanom ručku. Naš alim postavlja uslov u kojem navodi da će ručku prisustvovati samo ukoliko na sofri ne bude svinjsko meso. I na taj zahtjev mu biva udovoljeno. Bakillani, rah., protokola radi, prisustvuje ručku, ali ništa ne jede.
Rasprave o kršćanstvu i islamu
Nakon ispunjenih formalnosti koje je zahtijevao protokol, Bakillani, rah., odlazi pred vladara i sastaje se sa patrijarhom i biskupima kako bi vodili debatu o kršćanstvu i islamu. Teme o kojima će se voditi rasprava bile su:
1) Mudžiza Allahova Poslanika, s.a.v.s., rascjepljenje mjeseca
2) Suzdržavanje sveštenika od stupanja u bračne odnose
3) Poslanstvo Isaa, a.s., njegovo mjesto kao poslanika i roba, i mudžize koje su mu date
4) Isa, a.s., i vjerovanje u reinkarnaciju, praiskonski grijeh, iskupljenje, raspeće
5) Potvora hazreti Aiše, r.anha.
Rascjepljenje mjeseca
Tema prve rasprave bila je mudžiza „Šakk-i kamer“, Poslanikovo, a.s., rascjepljenje mjeseca. Vladar Bizantijskog carstva raspravu započinje pokušajem da ismije to pitanje:
„Je li to možda postoji neki sporazum između vas i mjeseca, obzirom da rascjepljenje mjeseca nisu vidjeli ni Rimljani niti bilo koji drugi narod, osim Arapa…?“ Bakillani, rah., mu na to odgovori:
„Da li između vas i sofre spuštene sa nebesa postoji neki sporazum? Odgovor na to pitanje je odgovor na pitanje o rascjepljenju mjeseca.“
Nakon toga vladar u raspravu pozva jednog od biskupa, poznavaoca astronomije. Bakillani ga najprije upita da li prihvata činjenicu da je Zemlja okrugla, a kada biskup odgovori potvrdno, on mu se ponovo obrati pitanjem:
„Da li pomračenje mjeseca vidi cjelokupno stanovništvo Zemlje ili samo oni koji se nalaze na strani gdje je mjesec?“
„Mogu ga vidjeti samo oni koji se nalaze na strani gdje je mjesec“, odgovori biskup, a Bakillani, rah., mu reče:
„Dakle, prihvatate da pomračenje mjeseca mogu vidjeti samo oni koji su na strani gdje je mjesec, ali ne prihvatate da rascjepljenje mjeseca mogu vidjeti samo oni koji su bili na toj strani i koji su tu bili okupljeni?“ Rasprava je tekla u tom pravcu, i na kraju je biskup dao za pravo Bakillaniju, rah.
Događaj sa sofrom koji je spomenuo Bakillani, rah., navodi se u suri Ma'ide, 112-115. Havarijuni su zahtijevali od Isaa, a.s., da zatraži od Allaha, dž.š., da im spusti sofru s nebesa, kako bi im se srca smirila. Uzvišeni Allah udovoljava toj njihovoj želji. U današnjem Indžilu (Matta 15:29-39; Markos 8:1-10) navodi se da je tada Isa, a.s., sa pet hljebova i dvije ribe nahranio 5000 ljudi.
O prvoj temi rasprave, rascjepljenju mjeseca, govori prvi ajet sure Kamer: „Bliži se čas i mjesec se raspolutio!“ Događaj se također spominje i u sahih hadisima, koji čine jedan od dva glavna izvora naše vjere.
Pitanje sveštenika
Isposnički život i neženjenje sveštenika je bila druga tema rasprave. Prije same rasprave Bakillani, rah., je patrijarha lijepo pozdravio, a zatim ironično upitao: „Kako su žena i djeca?“
Te riječi veoma teško padoše patrijarhu i prisutnima. Svi okrenuše glavu od njega, čak i vladar ostade zaprepašten, te mu reče:
„Vaš vladar te poslao sa pismom u kojem ističe tvoje veliko znanje riječima: ‘Šaljem ti onoga koji je glas svih ljudi na Zemlji!’ A ti nemaš čak ni toliko znanja da bi znao da su naši sveštenici i biskupi čisti od uzimanja sebi žene i potomstva?“ Bakillani, rah., im odgovori:
„Uzvišenom Allahu pripisujete ženu i djecu, ali su biskupi i sveštenici čisti od toga? Jesu li oni za vas svetiji i veći od Allaha, dž.š.?“ Na to pitanje svi su ostali bez odgovora.
Bakillani, rah., je na taj način ukazao na besmisao isposništva i suzdržavanja od porodice. Prema katoličkom vjerovanju sveštenicima je zabranjeno da se žene. Drugi se mogu ženiti, ali im je zabranjeno da se razvode. Prema pravoslavlju brak je zabranjen patrijarhu, biskupima i drugim visokim vjerskim službenicima, dok se popovi nižeg reda mogu ženiti, ali samo jedanput u životu. U suprotnom, biva im oduzeta dužnost. Također, popovi koji se ožene ne mogu napredovati u crkvenoj hijerarhiji. Njima je razvod dozvoljen, ali samo pod određenim uslovima. Kod protestanata, obzirom da nema sveštenika, nema ni tog problema.
Budući da je Bizantijska crkva bila pravoslavna, patrijarh je naravno bio neoženjen, i Bakillani, rah., mu upravo zbog toga i jeste postavio takvo pitanje.
U Časnom Kur'anu Uzvišeni Allah pojašnjava da je monaštvo nešto što su oni sami izmislili i kaže:
„(…) Dok su monaštvo oni sami, kao novotariju uveli – Mi im ga nismo propisali – u želji da steknu Allahovo zadovoljstvo, ali oni o njemu ne vode brigu onako kako bi trebalo.“ (Hadid, 27)
Isa, a.s.
Treća tema rasprave bio je Isa, a.s. Vladar Bizantije upita Bakillanija, rah., šta misli o Mesihu, na što mu on odgovori da je Mesih Allahov rob, poslanik, ruhullah, kelimullah. Potom je rekao da je Isa, a.s., poput Adema, a.s., kog je Allah, dž.š., stvorio bez oca i majke; stvorio ga je od zemlje, a potom rekao „Budi!“
Na te riječi vladar ga upita: „Da li ti ne vjeruješ da je Mesih sin Božiji?“
Bakillani, rah., mu odgovori da Uzvišeni Allah nema dijete niti ikakvo božanstvo uz Sebe. Ako bismo prihvatili da je Mesih sin Božiji, da Allah sačuva, onda se postavlja pitanje ko su mu djed, amidža, brat i ostala rodbina. Ipak, vladar nastavi da insistira:
„Zar vi ne znate da je Isa oživljavao mrtve, liječio od rođenja slijepe i gubave, i da to može samo Bog učiniti? Zar nije nemoguće da to rob radi?“ Bakillani, rah., mu odgovori:
„To što je učinio nije njegovo djelo, jer iako je bio poslanik, on je čovjek, a nijedan čovjek to sobom ne može učiniti. Svako ko ima pameti razumije da mudžize poslanika nisu njihovo djelo, nego im ih je Allah, dž.š., dao kako bi potvrdio njihovo poslanstvo. Stoga, sve su to Allahova djela.“
Vladar mu nadalje reče da je čuo od muslimana da se Isaove mudžize spominju i u Kur'anu, na što mu Bakillani, rah., odgovori:
„Istina. Ali, Kur'an nas obavještava o tome da se sve to dogodilo Allahovom voljom i moći. U Časnom Kur'anu Uzvišeni Gospodar kaže:
‘Allah je rekao: ‘O Isa, sine Merjemin, sjeti se blagodati Moje prema tebi i majci tvojoj: kada sam te Džibrilom pomogao pa si s ljudima u bešici i kao zreo muž, razgovarao; i kada sam te pismenosti i mudrosti, i Tevratu i Indžilu naučio; i kada si, voljom Mojom, od blata nešto poput ptice napravio i u nju udahnuo i kada je ona, voljom Mojom, postala ptica; i kada si voljom Mojom, od rođenja slijepa i gubavca iscijelio, i kada si, voljom Mojom, mrtve dizao; i kada sam od tebe sinove Israilove odbio, kad si im ti jasne dokaze donio, pa su oni među njima koji nisu vjerovali – povikali: ‘Ovo nije ništa drugo do prava vradžbina!‘ (Ma'ide, 110)
Sve su to djela Uzvišenog Allaha Koji nema sudruga, nisu djela Mesihova. Ako je Isa, a.s., sām sobom, oživljavao mrtve, liječio bolesne, onda bismo trebali reći da je i Musa, a.s., pretvorio štap u zmiju, prepolovio more, i učinio da mu ruka pobijeli. Mudžize poslanika, a.s., nisu od njih samih, niti su njihova djela. Obzirom da nije dozvoljeno nikome od njih pripisivati ta djela, nije ih dozvoljeno pripisivati ni Isau, a.s.“
Na te riječi ništa nisu odgovorili ni vladar ni oni koji su bili pored njega.
Ponovo Isa, a.s.
Četvrta tema bila je ponovo u vezi Mesiha, tačnije, da Allah oprosti, utjelovljenja Boga u Mesihu. Bakillani, rah., je upitao jednog od biskupa, zbog čega bi ono što je nematerijalno imalo potrebu da se spoji s onim što je materijalno, odnosno kakva je potreba Boga da se pokaže u liku čovjeka?
U kršćanstvu postoji doktrina o raspeću i iskupljenju. Prema tom vjerovanju, Isa, a.s., je imao zadatak da čovječanstvo iskupi od praiskonskog grijeha čovjeka koji je prouzrokovan Ademovim, a.s., jedenjem zabranjenog voća u Džennetu, a prešao je na sve ljude. Zbog toga se, prema riječima biskupa, Bog utjelovio u Isau, a.s., kako bi čovječanstvo oslobodio od te propasti. Bakillani, rah., ga upita:
„Da li je Mesih znao da će biti ubijen i razapet? Ako nije znao, onda je nemoguće da je on Bog ili Božji sin. Ako je pak znao, onda to što govorite nadilazi sve granice logike i zdravog razuma.“
Tako je Bakillani, rah., istakao da je teorija o raspeću, otkupljenju za grijeh, praiskonskom grijehu, i reinkarnaciji suprotna logici i mudrosti. Uistinu, to su teme koje predstavljaju veliki paradoks. Prema vjerovanju kršćana, kada su hazreti Adem i Hava kušali zabranjeno voće, taj grijeh je prešao na cijelo čovječanstvo. Zatim se Isa, a.s., pojavljuje kao bog, da Allah oprosti, kako bi ljude oslobodio od tog grijeha. U njegovom tijelu se dešava reinkarnacija Boga i u znak iskupljenja ljudi od grijeha, on se žrtvuje i biva razapet.
Islam nas uči da je vjerovanje u reinkarnaciju i utjelovljenje Boga, kufr. Uzvišeni Allah u Časnom Kur'anu kaže: „Nevjernici su oni koji govore „Bog je – Mesih, sin Merjemin!“ (Ma'ide, 17). Praiskonski grijeh također kategorično odbija: „Svaki grješnik će samo svoje breme nositi.“ (En'am, 164) Zatim pojašnjava da Isa, a.s., nije ni ubijen ni razapet, te negira teoriju o raspeću: „A nisu ga ni ubili ni raspeli, već im se pričinilo.“ (Nisa’, 157)
Potvora naše majke hazreti Aiše, r.anha
Peta tema rasprave između Bakillanija, rah., i vladara i biskupa bio je događaj u kojem je bačena potvora na hazreti Aišu, r.anha. Insistiranjem na toj temi, vladar je želio Bakillanija, rah., dovesti u tešku situaciju. Bakillani, rah., mu je ovako kazao:
„Hazreti Aiša i hazreti Merjem su dvije žene koje su po istom pitanju spomenute kao loše, međutim, one su tako čiste i velike da je Uzvišeni Allah objavio ajete koji svjedoče njihovu čistoću. Hazreti Aiša, r.anha, je imala muža, ali nije imala dijete. A hazreti Merjem je imala dijete, a nije imala muža. Prema tome, ako bi neko doveo u sumnju njihovu čistoću, čistoća hazreti Aiše bi bila manje upitna. Ali, obje su potpuno čiste i daleko od onoga što su o njima govorili. Jer, Uzvišeni Allah je potvrdio njihovu nevinost.“
Na taj odgovor ni vladar ni biskupi nisu imali šta da kažu.
Sira Allahova Poslanika, s.a.v.s., Buharijeva, Muslimova, Tirmizijeva i Nesaijeva zbirka hadisa, te drugi sahih izvori detaljno govore o spomenutom događaju. Iz njih saznajemo da je hazreti Aiša, r.anha, zajedno sa Poslanikom, s.a.v.s., učestvovala u bici protiv Benu Mustalika. Na povratku, nedaleko od Medine, zaustavili su se da prenoće. U jednom trenutku naša majka Aiša, r.anha, se udaljila od njih radi potrebe, a onda je na povratku primijetila da je izgubila lančić. Ponovo je otišla na mjesto gdje je bila, da ga potraži, ali kad se vratila, vojske nije bilo. Obzirom da je taj događaj bio nakon naredbe o pokrivanju, nosiljka u kojoj je bila hazreti Aiša, bila je zatvorena. A kako je ona, r.anha, bila prilično mršava, oni koji su podizali nosiljku na devu, nisu ni primijetili da je prazna. Kao i svaki put do tada Allahov Poslanik, s.a.v.s., je poslao jednog od njih da provjeri je li ostalo nešto od stvari. Ovaj put je to bio Safvan b. Muattal, r.a. Na mjestu gdje je vojska bila, on nalazi Aišu, r.anha, kako spava, budi je i idu za vojskom, ali ih sustižu tek ujutro.
To je naravno bila velika prilika za munafike. Odmah su stupili u akciju i započeli da šire glasine o hazreti Aiši i Safvanu, r.anhum. Međutim, nedugo zatim Gospodar objavljuje ajete koji obznanjuju njenu nevinost:
„Među vama je bilo onih koji su iznosili potvoru. Vi ne smatrajte to nekim zlom po vas; ne, to je dobro po vas. Svaki od njih biće kažnjen prema grijehu koji je zaslužio, a onoga od njih koji je to najviše činio čeka patnja velika. Zašto čim ste to čuli nisu vjernici i vjernice jedni o drugima dobro pomislili i rekli: ‘Ovo je očita potvora!’, zašto nisu četvoricu svjedoka doveli? A pošto svjedoke nisu doveli, oni su onda kod Allaha lažljivci. A da nije Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove i na ovom i na onome svijetu, već bi vas stigla teška kazna zbog onoga u šta su se upustili. Kad ste to jezicima svojim prepričavati stali i kad ste na sva usta govorili ono o čemu niste ništa znali, a vi ste to sitnicom smatrali, ali je ono Allahu krupno. Zašto niste čim ste to čuli, rekli: ‘Ne dolikuje nam da o tome govorimo, hvaljen neka si Ti! To je velika potvora!’“ (Nur, 11-17)
Uzvišeni Stvoritelj je obznanio i nevinost hazreti Merjem, kada su je jevreji potvorili:
„I dođe ona s njim porodici svojoj, noseći ga. ‘O Merjemo’ – rekoše oni – ‘učinila si nešto nečuveno! Ej ti koja u čednosti ličiš Harunu, otac ti nije bio nevaljao, a ni mati tvoja nije bila nevaljalica.’ A ona im na njega pokaza. ‘Kako da govorimo djetetu u bešici?’ Ja sam Allahov rob’ – ono reče- ‘meni će On Knjigu dati i vjerovjesnikom me učiniti, i učinit će me gdje god budem, blagoslovljenim, i narediće mi da dok sam živ molitvu obavljam i milostinju udjeljujem, i da majci svojoj budem dobar, a neće mi dopustiti da budem drzak i nepristojan. I neka je mir nada mnom na dan kad sam se rodio i na dan kada budem umro i na dan kada budem iz mrtvih ustajao!’“ (Merjem, 27-33)
To su dijelovi rasprave koje je Bakillani, rah., vodio sa vladarom Bizantije, patrijarhom i biskupima.
Zanimljiv događaj i preokret
U toku rasprave dešava se zanimljiv događaj. Vladar, kako bi izazvao zbunjenost kod Bakillanija, rah., zapovijeda da se donese muzički instrument sličan flauti, te da se počne svirati. Bakillani, rah., se tada pobojao da u tom ambijentu prepunom različitih zvukova ne napravi nešto pogrešno, pa da na taj način nanese štetu svome dostojanstvu. Zbog toga je neprimjetno svoju pažnju usmjerio na bol rane na njegovoj nozi, koja je krvarila. Okupiran ranom, uspio je ostati potpuno ozbiljan i staložen.
Vladar se začudi njegovoj ozbiljnosti, a kada je pogledao pažljivije, shvati da na nozi ima ranu koja ne dozvoljava muzici da ga ponese i odvrati njegovu pažnju. Tada je ponovo shvatio da se pred njim nalazi čovjek velikog himmeta i snage. Jer, u to vrijeme uši nisu bile naviknute na muziku, i bilo je gotovo nemoguće ostati miran i ravnodušan. Vladar je namjeravao dovesti Bakillanija, rah., u stanje koje ne priliči islamskom alimu, ali on je, unatoč njegovoj namjeri, ostao dostojanstven i smiren.
Kada je vladar shvatio da ni na koji način ne može pobijediti Bakillanija, rah., okrenu se patrijarhu i upita: „Šta da radimo s njim? Patrijarh odgovori: „Ispuni sve što bude tražio, a potom ga, uz komplimente upućene Adududdevleu, pošalji nazad. I ukoliko je moguće, još danas neka napusti našu zemlju. U suprotnom, zabrinut sam za kršćanstvo.“
Vladar je učinio kako mu je patrijarh savjetovao. Adududdevleu je napisao lijepo pismo, pripremio mnoštvo vrijednih poklona i poslao Bakillanija, nazad. Uz to mu je dao mnogo knjiga i veliki broj muslimana robova koje je oslobodio. Također je s njima poslao i stražu da ih čuvaju sve do granice.
Na povratku, Bakillani, rah., zajedno sa Adududdevleom odlazi u Bagdad i tamo ostaje do kraja svog života.
Zaključak
Iz svega navedenog možemo izvući savjet koji može koristiti svima nama, a posebno mladima: Velikane naše vjere kao što su Bakillani, Imam Azam, Gazali, Fahruddin Razi, Hadži Bektaš Veli, Hadži Bajram Veli, Mevlana, Junus Emre, i drugi, Allah, dž.š., bio zadovoljan svima njima, trebamo uzeti za primjer. Nemojmo padati u zamku i za primjer uzimati one koji skrnave našu vjeru i postupaju suprotno njenim propisima i vrijednostima.
Čuvajmo dostojanstvo islama, čast i ljepotu. Dosljedno izvršavajmo ibadete kao što su namaz, post, hadž, zekat, pokrivanje, zikr, i drugi, koji predstavljaju sliku islama. Istovremeno, čuvajmo i unapređujmo vrijednosti kao što su ispravnost, istinoljubivost, iskrenost, požrtvovanost, i druge skoro pa zaboravljene vrline ahlaka, koje čine ruh islama. Očistimo srca od kibura, rijaluka, zavisti, gibeta, mržnje i drugih duhovnih bolesti, i trudimo se da budemo dostojni predstavnici islamskog ahlaka.
