Zamislimo dijete od šest godina. S velikim ushićenjem zakoračilo je u svijet učenja čitanja i pisanja. Od listića iz takvima pa do tabli sa natpisima, ono nastoji da pročita svako slovo koje vidi i to radi sa zadovoljstvom. A kada dođe ljetnji raspust, kako bi naučilo arapsko pismo, roditelji ga šalju u krajnje profesionalnu instituciju koja garantuje da će za dvije sedmice početi učiti u Časnom Kur'anu. Tako uz veliku želju počinje odmah učenje razlikovanja harfova. Međutim, ako su roditelji samo usmjereni ka uspjehu i ne pridaju pažnju djetetovom trudu već samo brzini učenja, tada se oni ustvari pretvaraju u tehničke direktore koji samo imaju za cilj da njihovo jedino dijete „pod hitno“ pređe na učenje Časnog Kur'ana. A djeca pod takvim pritiscima postaju poput vune za predenje u rukama svojih roditelja: „Zašto još uvijek nisi počeo učiti u Kur'anu? Zar ne slušaš učitelja? Sin amidže Selima, Emir, prešao je sufaru za tri dana! A tvoja rodica Esma počela je sa drugom hatmom! Zašto si ti takav, zašto si tako spor? Pij to mlijeko hajde, ustani! Moraš još puno raditi i stići ostale!“ Jedino što jadnom djetetu preostaje da učini pred takvim takmičarskim stavom roditelja jeste da plačući počne objašnjavati kako ne želi ići na časove sufare…
U toj situaciji porodica dobrih namjera ali pogrešnih metoda, ostaje bespomoćna. No, otac odmah pronalazi rješenje pa postavlja uslov: „Dobro, ako naučiš Fatihu, ispisat ćemo te s kursa!“ Nakon što dijete čuje kako će dobiti kartu za izlaz iz teške situacije, odmah trči u sobu i uzima ilmihal u ruke. Ako se pitate koliko vremena će mu trebati da nauči Fatihu napamet, kako bi se spasio od kursa, odmah ću vam reći da će mu trebati nekih pet do deset minuta! Malo kasnije, dijete će otrčati do babe da mu prouči naučenu suru. Porodica je šokirana ali i zadovoljna. Ali, data je riječ i nema povratka, pa roditelji doista ispisuju dijete s kursa. S djetetovih ramena spao je veliki teret, sada je u njegovoj glavi ostalo samo nemilo sjećanje na iscrpljujuće dane kursa i pomisao: „Spasio sam se tog takmičenja i pritisaka mojih roditelja! Sada više nisam primoran da učim Kur'an!“ Eto upravo na takav način je sabotirana čista veza ljubavi prema Časnom Kur'anu koju je dijete trebalo ostvariti.
Pet smjernica
- Prilikom podučavanja, najprije govorite djeci o vrijednosti Časnog Kur'ana, o tome da je Kur'an najveća riznica koju nam je poslao naš Gospodar jer nas mnogo voli. To im možete još više približiti uz neku dramsku izvedbu. Ukoliko dijete ne shvati zbog čega je potrebno da nauči učiti Časni Kur'an, onda može doći do problema tokom procesa učenja.
- Najpogodnije vrijeme za podučavanje kur'anskom pismu je pola sata nakon doručka. Dijete koje je sito, svježe i odmorno, otvoreno je za stjecanje znanja.
- Iz prostorije u kojoj dijete uči potrebno je skloniti igračke ili druge stvari koje bi mu mogle odvući pažnju. Ako dijete jednim okom gleda u igračke, onda opada njegova koncentracija i produktivnost časa.
- Nemojte pozivati dijete da uči ili da ponovi naučeno ili da Vam pokaže šta je naučilo, onda kada ono to nikako ne očekuje, dakle, kada se zabavlja ili igra. Takve situacije mogu prouzrokovati odbojnost prema Časnom Kur'anu.
- Kada želite učiti Časni Kur'an, nemojte čekati da dijete zaspe, ušuti ili ode u školu. Naprotiv, učite Kur'an kada je ono u kući, pored vas. Nemojte svoju djecu lišavati te Uzvišene Knjige koja treba biti baš u središtu njihovih
Ne upoređujte ih, ne primoravajte i ne ponižavajte
Nažalost, negativne rezultate većinom postižu one porodice čiji su stavovi kruti, jer zanemaruju djetetove potrebe i pretjeruju, iako im je cilj da njihovo dijete zna za Allahovu riječ i da bude odgojeno kao pobožan rob. Međutim, postoji jedna bolna istina koju trebaju prihvatiti roditelji koji se hvale time da su njihova djeca munjevitom brzinom naučila učiti u Kur'anu ili naučila napamet neku suru: „Znanje stečeno bez ljubavi, ne može biti trajno.“
Koordinatorica predškolskog odgoja iz Istanbula, Sakine Sallabaş navodi da tako postupaju i obrazovani roditelji, te na sljedeći način objašnjava pogubnost situacije: „Kada se porodice sastanu, čak i da ništa ne kažu direktno djeci, međusobno razgovaraju na način: ‘Koje je harfove tvoje dijete prešlo, kako izgovara tvrde harfove? Koliko je hatmi proučilo do sada?’ Takva potreba za poređenjem sa drugom djecom ćešća je kod obrazovanih i uspješnih roditelja. Naprimjer, roditelji koji rade u polju vjerskog obrazovanja ili su se istakli svojom karijerom, mogu željeti da i njihova djeca budu uspješna poput njih, da uče više i bolje Časni Kur'an od ostalih. Roditelji koji su usredotočeni samo na uspjeh ili neuspjeh, a ne na djetetov trud, nikako ne mogu da shvate koliko je velika vrijednost djetetovog vremena provedenog uz Časni Kur'an, dakle, koliko je vrijedan period učenja harfova. Postoje i oni koji krive učitelja što dijete nije brže naučilo sufaru ili što nije proučilo više hatmi. Međutim, kada su u pitanju djeca u predškolskom uzrastu, po pitanju poduke Časnom Kur'anu možemo imati samo dva cilja: Učiniti da dijete zavoli Časni Kur'an i da mu njegovo učenje postane svakodnevna rutina. A kada se ispravno postave temelji, onda će ostali koraci sami po sebi doći.“
Da li je moje dijete spremno da nauči
U odgoju djece period kada je dijete spremno na nešto razlikuje se od djeteta do djeteta. Naprimjer, dok je neko dijete već sa tri godine sposobno da samo od sebe nauči slova, nekom drugom djetetu trebat će malo duže vremena kako bi se njegova radoznalost za slovima probudila. Takva pojava smatra se prednošću, no nema nikakve veze sa nivoom djetetove inteligencije. Budući da je svako dijete stvoreno sa različitim poljima interesovanja i percipiranja, čak i kod blizanaca su primijetne razlike u učenju. Prema tome, ukoliko budemo ispravno pratili signale koji govore o tome da li je dijete spremno za učenje, nećemo ih bespotrebno ugnjetavati niti lišavati zadovoljstva učenja.
Iako je vrlo bitno u ranom djetinjstvu početi sa podukom kur'anskom pismu, najprije moramo dobro osmotriti djetetovu sposobnost percipiranja kao i to da li je njegov govor do te mjere razvijen da je u stanju izgovarati harfove. U tom periodu potrebno je zajedno sa djetetom slušati Časni Kur'an, omogućiti mu da bude u uskom dodiru sa časnim ajetima, te učiti ga kratkim dovama i surama. A kao što smo i ranije napomenuli, najveći faktor pomoći u procesu učenja jeste buđenje ljubavi i znatiželje za učenjem Časnog Kur'ana.
Ljubav prema Časnom Kur'anu
Djeca su bića koja imitiraju i uče zahvaljujući primjerima. Upravo zbog toga najutjecajniji način podučavanja jeste bivanje primjerom. Kada poželimo da oni nešto čine, najprije to isto mi trebamo praktikovati u svojim životima. Djeca koja u ranom periodu vide svoje roditelje kako često i sa zadovoljstvom uče Časni Kur'an, i primijete da je to Knjiga koja prodire u svaki trenutak njihovog života, vrlo rano i sama se počinju zanimati za Časni Kur'an. Dijete u čijem srcu je procvjetala ljubav prema Allahu, dž.š., osjećat će veliku sreću u trenucima učenja riječi Uzvišenog Gospodara, i što je još bitnije, uživat će u tome da to čini zajedno sa svojom porodicom. Ukoliko se u kući svake noći priređuje sat učenja Kur'ana uz ljubav, toleranciju i toplinu porodice, onda takvi trenuci postaju predivni i nezaboravni. Kasnije, kada dijete odraste, kada god počne učiti Časni Kur'an ili čuje njegovo učenje, obuzet će ga to lijepo sjećanje. Kada se u srcu pojavi ljubav prema Uzvišenom Gospodaru i Njegovoj riječi, onda ta ljubav ostaje vječno.
Suprotno tome, ne možemo očekivati da će imati bilo kakve veze sa Kur'anom ono dijete koje odrasta gledajući kako Kur'an stoji na zidu ili na polici u ukrasnim koricama, koje misli da se radi o knjizi koja se ne smije dotaći i kome je rečeno da će mu ruka otpasti ako ga dotakne. Isto tako, porodica je odgovorna za stanje djeteta koje nema pojma o čemu govori Časni Kur'an i kojem u srce nije ulivena ljubav prema njegovoj ljepoti. Odgovorna je jer je dijete moglo čuti učenje Kur'ana samo kada je bajram ili mevlud. Prema tome, roditelji koji imaju za cilj da svojoj djeci omile Časni Kur'an, najprije trebaju prekontrolisati vlastito stanje, svoju ljubav i vezu sa Časnim Kur'anom.
Ko treba biti učitelj?
Tokom poduke učenju Časnog Kur'ana potrebno je istinsko znanje i strpljenje. Prema tome, nije baš logično da dijete podučava kur'anskom pismu roditelj koji u potpunosti ne vlada izgovorom harfova i tedžvidskim pravilima. Pored toga vrlo je bitno da se poduka sprovodi uz ljubav, samilost i poštovanje spram djeteta. Dijete treba da se osjeća smireno i sretno tokom poduke. Zbog svega toga, najbolje je da učitelj bude osoba koja je kompetentna za podučavanje kur'anskom pismu i pravilima, koja i sama lijepo uči, koja je puna ljubavi i strpljenja, te koja je kroz godine iskustva razvila sposobnost da procijeni koja je metoda za koje dijete lakša.
Časopis Semerkand, br. 113, Odgoj djece
