„Mir vama!“ – biće riječi Gospodara Milostivog
Uzvišeni Allah kaže: „Stanovnici Dženneta uživaće toga dana u blagodatima veseli i radosni, oni i žene njihove biće u hladovini na ukrašenim divanima naslonjeni, u njemu će imati voća, i ono što budu željeli. ‘Mir vama!’ – biće riječi Gospodara Milostivog.“ (Jasin, 55-58), čime ukazuje na činjenicu da je brak institucija koja obuhvata i dunjalučki i ahiretski život, te da će supružnici biti zajedno i na dunjaluku i na Ahiretu.
Hranite Vaš brak
Porodična savjetnica, psihologinja Mine Göl kaže:
„S vremenom se u braku pojavljuju mnoge neočekivane i neuobičajene situacije, zbog kojih se mogu pojaviti i određeni problemi među bračnim drugovima. Kako bi bračna zajednica mogla nastaviti normalno funkcionisati, neophodno je da, kada se pojave problemi, svaki od supružnika postupa samokritično, da nastoji popraviti svoje stanje, te da svaki problem i nemilu situaciju nastoji posmatrati kao jedno novo iskustvo.
Ono što je najvažnije da bi se brak mogao obnoviti i osvježiti, jeste to da supružnici jedno za drugo odvoje dovoljno vremena koje će na kvalitetan način provesti skupa. Jer, ukoliko želimo da uspostavimo zdravu komunikaciju sa svojim supružnikom, prije svega trebamo znati, na jasan i lijep način, kazati rečenice koje će izraziti naša osjećanja, a potom trebamo znati slušati. A da bismo to mogli ostvariti, potrebno je da odvojimo dovoljno vremena jedno za drugo. Nakon što ostvarimo takvu komunikaciju, trebamo ‘hraniti’ naš brak. Bračni odnos je baš poput nekog živog organizma. I baš kao što živi organizmi ne mogu opstati bez zraka, vode i hrane, tako ni brak ne može opstati niti funkcionisati bez duhovnosti, poštovanja, ljubavi, povjerenja i dijeljenja. Stoga, da bismo obnovili i osvježili naš brak, ponekad je potrebno zajedničko putovanje ili posjeta, a ponekad je pak sasvim dovoljno da u miru popijemo kahvu sa svojim supružnikom.“
Nikada neću zaboraviti to što si učinio/učinila! Ta rečenica, koja u korijenu sasijeca svaki vid ispravne komunikacije među supružnicima, čak i ukoliko se ne izrekne riječima i ostane samo u srcu, donosi veliku štetu braku. Osoba koja tvrdi da nikada neće oprostiti grešku svoga supružnika svoj brak vodi ka krizi iz koje je teško pronaći izlaz. Čak i ukoliko taj problem kroz koji prolazi ne donese do sudnice, osuđuje kako sebe tako i svoga supružnika, i djecu, ukoliko ih ima, na ružan i tegoban odnos.
Nezaboravljene greške bivaju uzrok tome da supružnici žive u braku punom patnje i nesloge. Tako i oni trenuci koji bi trebali biti najsretniji, završavaju loše. Zbog toga je vrlo bitno da među supružnicima nema neprevaziđenih problema. Mnogo je bolje riješiti problem, pa čak i raspravom, nego dovesti ga na nivo gangrene. Kada su u pitanju takve blokade, bitno je da supružnici znaju reagovati ispravno. Imati pravilan pristup znači znati oprostiti čak i ako nismo u stanju da zaboravimo, te umjesto da neprestano insistiramo na problematičnoj tački, potrebno je znati odgoditi rješavanje problema za neko bolje vrijeme, zarad dobrobiti braka.
Ažurirajmo svoj brak
Određene greške u braku doista su iznimno bolne i mogu duboko povrijediti osobu. No, porodična savjetnica psihologinja Mine Göl tvrdi da je, ukoliko su se desile takve situacije, potrebno aktivirati mehanizam praštanja i tolerancije, kako brak ne bi došao u opasnost. Psihologinja Göl predlaže da umjesto stalnog vraćanja na probleme iz prošlosti, nastojimo „ažurirati“ svoj brak pozitivnim emocijama i planovima vezanim za budućnost. Pomisao koja navodi supružnike da prekinu sve nesporazume i barem na neko vrijeme zaborave na sve nesuglasice, te da se usredotoče na trenutni momenat, biva uzrokom udaljavanja od svađe i obnavljanja ljubavi između njih. U tom periodu pomirenja, supružnik koji je pogriješio prestaje funkcionisati po psihologiji odbrane na koju ga je svađa navodila, te mnogo lakše uviđa svoju grešku. A supružnik koji je ispaštao zbog te iste greške biva u prilici da pokaže sposobnost praštanja.
„Ja želim s tobom biti sretna“
Gospođa Emina opisuje kako je na neko vrijeme ostavila prošlost iza sebe i kako je na njen brak utjecalo obnavljanje odnosa između nje i njenog supruga: „Već neko vrijeme se dešavalo da se moj suprug i ja ozbiljno prepiremo. Kada su na nakupljene sitne probleme došli i veliki problemi došli smo u bezizlazno stanje. Situacija je izgledala nerješivo. Ja sam očekivala da suprug pokaže razumijevanje, a on je stalno iznova lomio moje srce i pravio nove greške. Nije se čak ni pokušavao iskupiti. Naravno, i ja sam griješila, međutim, u tom periodu nisam bila u stanju da vidim vlastite greške jer sam stalno uviđala nepravdu koju je on činio prema meni. Nakon što dugo vremena nismo pričali jedno s drugim, jedne noći, započeli smo razgovor, odnosno raspravu. Rezultat je opet bio razočaravajući, niti je on pokušavao mene razumjeti, niti ja njega. Oboje smo ušutjeli. Mislili smo da se više ništa ne može učiniti. Istrošili smo jedno drugo. A onda sam samo radi Allahovog, dž.š., zadovoljstva, rekla jednu rečenicu svome supružniku: ‘Ja s tobom želim biti sretna.’ Ta rečenica kao da je postala most između nas. Tada je moj suprug rekao: ‘I ja želim biti sretan. Ali, stalno se svađamo, ne slušamo jedno drugo, najbolje je da na neko vrijeme zaboravimo sve što smo proživjeli.’ I ja sam to prihvatila. Od tog dana smo se počeli ponašati jedno prema drugome kao da se ništa nije desilo. Tačno je da niti jedno od nas nije zaboravilo ono što smo proživjeli, ali odabrali smo oprost. U tom periodu u kojem smo odlučili da odustanemo od međusobnog okrivljivanja, uspjeli smo biti samokritični i uvidjeti vlastite greške. Svjesna sam da nas je upravo to sačuvalo od novih razočarenja. Povremeno se još uvijek desi da se prepiremo, ponekad jedno drugo ne razumijemo. No, tog dana smo učinili veliki napredak za naš brak.“
Nije moguće da se svi problemi odjednom riješe. Potrebno je vrijeme kako bi osoba prihvatila da je greška u njoj ili kako bi oprostila drugome. Zbog toga je potrebno da supružnici naprave pauzu po pitanju prepiranja i da pokušaju jedno drugo saslušati. U tom periodu pauze, supružnici imaju priliku da mnogo zdravije razmisle o neriješenim problemima, te da odustanu od stava kojim jedno drugo unaprijed proglašavaju krivim zbog neke ranije greške koja se uopšte ne odnosi na postojeći problem. Međutim, u svemu tome postoji jedno pitanje koje se ne smije zanemariti, a to je: Kada i na koji način će se ponovo razgovarati o problemima koji su se stavili na „pauzu“? Ili će se možda problemi pokušati gurnuti pod tepih, govoreći: „Dobro je, ovako smo mirni“?
Ne smijemo zanemarivati probleme
Koliko god da zanemarujemo neriješene probleme u braku, oni će jednog dana isplivati na površinu. Jako je pogrešno da supružnici neriješene probleme, koji su na određeni period prestali biti tema svađe i nesporazuma, smatraju riješenim. Iz tog razloga, nakon što umire svoju ljutnju, nakon što obnove međusobnu ljubavi i dođu u stanje da mogu racionalno razmišljati, potrebno je da ponovo razgovaraju o njima. Psihologinja Mine Göl navodi da je jako bitno da supružnici u toj fazi obrate pažnju na određene detalje, pa kaže: “Svaki put iznova spominjati stari problem jeste pogrešan pristup. Ono što supružnici trebaju učiniti jeste to da jedno drugome pokušaju izraziti pozitivne i negativne emocije vezane za taj problem, te da iznesu svoja očekivanja, a loše trenutke moraju ostaviti iza sebe. Kao što je nemoguće u potpunosti zaboraviti ili izbrisati nemile događaje, moramo znati i da je pogrešno ponašati se kao da se ništa nije desilo. Stoga, kao i u svemu drugom, i u braku je jako bitna ravnoteža. Niti u toleranciji i prelaženju preko grešaka, niti u izražavanju negativnih emocija poput ljutnje i mržnje treba ići u krajnost. Potrebno je, dakle, znati izraziti svoje misli i emocije bez pretjerivanja.”
I onome ko griješi potrebna je pomoć
Postoji još nekoliko detalja na koje supružnici trebaju obratiti pažnju kada dođe vrijeme da se ponovo analiziraju problemi iz prošlosti. Prvi od njih je to da se treba razgovarati sa ciljem da se ispravno i objektivno shvati cijela situacija te da se pronađe rješenje, a ne da bi bilo ko od supružnika pokušavao dokazati kako je on bio u pravu. Drugi detalj na koji treba obratiti pažnju jeste to da situaciju treba analizirati vodeći se empatijom, te da razgovor treba voditi staloženo, ne dozvoljavajući da preraste u žustru raspravu, kako je to ranije bio slučaj. Uz to, ne treba zaboraviti da je za pronalazak rješenja potrebno da obje strane učine korak, čak i da svu krivicu za nastanak problema snosi samo jedna strana. Isključiv pristup poput: “Ti si pogriješio/la, ti ćeš i pronaći rješenje!”, zatvara sva vrata za pronalazak rješenja. Ponekad može biti potrebno da osobi koja je pogriješila pružimo ruku pomoći, kako bi mogla ispraviti svoju grešku. Takva požrtvovanost je zapravo ono što krasi ljudska bića, i trebamo biti spremni da je pokažemo zarad očuvanja mira u našoj porodici.
Budući da svaka bolest i svaka teškoća, osim smrti, imaju rješenje, i budući da za svaki grijeh postoji pokajanje, onda nemamo pravo da naš porodični život osuđujemo na propast donoseći nepromjenjivi sud o našem braku ili našem supružniku. Takvo postupanje nikako ne priliči vjerniku niti vjernici. Ukoliko supružnici, zarad Allahova, dž.š., zadovoljstva, pokažu iskreni trud da očuvaju mir u porodici, taj trud zasigurno neće biti uzaludan. Dovoljno je samo da nijet supružnika bude pronalazak rješenja i pomirenje, a ne razvod braka i uništavanje porodice.
