I poduči On Adema nazivima svih stvari, a onda ih predoči melekima i reče: ‘Kažite Mi nazive njihove, ako istinu govorite.’ (Bekara, 31)
U ajetima koji prethode gore navedenom, Uzvišeni Allah nas je obavijestio da su meleki pitali šta je mudrost u stvaranju ljudi, koji će se međusobno ubijati i praviti nered na Zemlji, te da im je On Uzvišeni odgovorio da On zna ono što oni ne znaju, ukazujući na to da je svako stvaranje ispunjeno mudrošću. (Bekara, 30)
Potom je Gospodar svjetova, upoznao meleke sa onim što nisu znali i otkrio im šta je to što Adema, a.s., čini vrjednijim i boljim. U 31. ajetu sure Bekara Uzvišeni Allah obznanjuje da vrijednost i veličina čovjeka proizilaze iz znanja o “svim imenima”. (Konyalı Mehmed Vehbi Efendi, Hulasatu ‘l-Bejan; Omer Nasuhi Bilmen, Kur’an-i Kerimin Turkce Meal-i Alisi ve Tefsiri; Fahruddin er-Razi, Tefsir-i Kebir)
“Allah je Adema, a.s., podučio svim imenima”
Kakva su to imena kojima je Gospodar podučio Adema, a.s., i koja su ga učinila tako velikim? Koliki je njihov opseg? Jesu li to imena svega, ili samo skup imena onoga što je poznato? Prije svega, potrebno je naglasiti da riječ “imena” spomenuta u ajetu, obzirom da je u množini ukazuje na uopćenost, što znači da obuhvata sve vrste imena. Pored toga, upotrijebljen je izraz “sva”, što dodatno pojačava značenje. To pokazuje da Adem, a.s., nije podučen samo imenima stvorenja nego i imenima Uzvišenog Allaha. To je stanovište Ibn Abbasa, r.a., i većine mufessira. Prema mišljenju nekih mufessira, to su sve imenice koje se koriste u komunikaciji među ljudima; od imenica čovjek, melek, ljubav, tuga, životinja, mjesto, more…, do imenica vrana, golub, deva, i dr. Shodno tome, dio uleme sintagmu “sva imena” tumači kao imena svega što je bilo i što će biti do Sudnjeg dana.
Neki su mufessiri pak rekli da se to odnosi na jezike za koje danas znamo. Kao što su arapski, bosanski, turski, francuski, i svi drugi jezici kojima ljudi govore i sporazumijevaju se. Ademovi sinovi su govorili sve te jezike. A nakon što je on, a.s., preselio na Ahiret njegovi potomci su se raselili svuda po svijetu i svaki od njih je počeo da govori drugim jezikom. Vremenom su ostale jezike zapostavili, i na koncu su ih potpuno zaboravili. Kako nam prenose tumači Kur’ana, proces “podučavanja imenima” realiziralo se na jedan od dva načina; Uzvišeni Allah je spomenuto znanje ili nadahnuo direktno u Ademov ruh, ili je pak Ademu, a.s., darovao poseban ruh odlikovan sposobnošću da po potrebi poznaje i upotrebljava imena koja mu u datom trenutku budu potrebna.
Nakon što je Adem, a.s., na jedan od ta dva načina stekao znanje o svim imenima, isto je predočeno i melekima. Budući da se suština svega nalazi u svijetu gajba od njih je zatraženo da kažu ta imena, međutim, oni to nisu znali. Tada su shvatili i priznali da je Adem, a.s., dostojan da bude Allahov, dž.š., halifa. Vidjeli su i potvrdili Allahovu, dž.š., mudrost, što ih je uzdiglo na još više stepene.
Znanje – kvalifikacija za namjesništvo
Kada se meleki osvjedočiše u znanje Adema, a.s., shvatiše da je on dostojniji da bude halifa. Dobro, zbog čega je znanje toliko važno da je bilo presudno za njihovo shvatanje? Zašto je znanje uslov za namjesništvo? Znanje je jedina odlika koja čovjeku omogućava da djeluje u skladu sa Allahovim, dž.š., imenom “el-Hakim”, omogućava mu da postupa pravedno i koristi stvari na ispravan način–onako kako dolikuje. Samo uz pomoć znanja moguće je suditi među ljudima i održavati pravdu. Jer, i pravdu i ispravnost moguće je uspostaviti samo uz posjedovanje potrebnog znanja. U jednoj definiciji pravde stoji da je pravda “postavljanje stvari na pravo mjesto”.
A prirodu svake stvari, njene karakteristike, načine dobivanja/postizanja, njen utjecaj i reakcije na nju, moguće je shvatiti samo uz pomoć znanja. Shodno tome, namjesništvo je nešto što u potpunosti ovisi o znanju. Kada su meleki jasno vidjeli da ne posjeduju znanje, te vidjeli znanje Adema, a.s., potvrdili su da je on dostojniji da bude halifa.
Allah, dž.š., je Taj Koji svemu podučava
Podučiti ili prenijeti znanje putem prenošenja informacija je nešto što je dostupno gotovo svakome. To znači da Adem, a.s., nije na takav način, odjedanput naučio imena koja je poznavao, nego se njegovo učenje odvijalo postepeno razvijanjem potencijala kojim je obdaren. (Elmalılı Hamdi Yazır, Hak Dini Kur’an Dili) Od Adema, a.s., pa sve do danas čovjek je uspio sačuvati i unaprijediti sve jezike, zahvaljujući velikom potencijalu za učenje jezika koji je dat Ademu, a.s., a on je prva individua ljudske vrste. U njemu su sadržani temelji svih osobina datih čovjeku.
Hakikat ljudskog roda i ruh kao specifičnost čovjeka, uz znanje i sposobnost govora su dostigli savršenstvo. Iz toga razumijemo da je sposobnost govora jedna od odlika čovjekovog ruha. Uzvišeni Allah je to svojstvo darovao čovjeku – posjedniku ruha, kao neodvojivi dio njegove prirode. Nakon što je Ademu, a.s., udahnuo ruh, odlikovao ga je govorom i podučio imenima stvari. Bitno je još napomenuti da oni koji prvi grijeh čovjeka smatraju njegovim iskonskim svojstvom, a odbijaju da je znanje i govor odlika njegovog zata (biće), zapravo ne poznaju čovjeka. Takvo je stanovište kršćana. Ako na podučavanje gledamo kao na podučavanje prethodno spomenutim imenima stvari, nameće se sljedeći zaključak: Ukoliko se proces podučavanja desio prije nego što je ruh udahnut u Adema, a.s., to znači da je ruh taj koji je nosilac sposobnosti govora i nazivanja stvari imenima.
Tako je Adem, a.s., sposobnošću i moći koju mu je Uzvišeni Allah podario, lično nadijevao imena stvarima, jedno po jedno. Ako se pak proces podučavanja desio u vrijeme kada je udahnut ruh u njega, a.s., ili poslije, onda je Uzvišeni Allah Taj Koji je stvarima davao imena. U tom slučaju, Gospodar svjetova je Adema, a.s., podučio imenima putem ilhama (nadahnuće), ili jasnog znanja. Dakle, kako stoji u tefsirima, proces podučavanja imena se realizirao na jedan od ta dva načina.
Može li se Uzvišeni Allah nazvati mualimom (učitelj)?
U ajetu stoji: “Allah je Adema podučio svim stvarima”, međutim, to ne znači da Gospodaru treba pripisivati ime “mualim” ili “učitelj”. Jer riječ mualim u svom značenju podrazumijeva “uzajamno učenje i podučavanje”, od čega je Gospodar svjetova uzvišen. Za Allaha, dž.š., se ta riječ može upotrijebiti samo u apsolutnom smislu. Da spomenuta riječ ne obuhvata značenje obostranog učenja i podučavanja, bilo bi lijepo, pa čak i nužno, da se koristi uz Allahovo, dž.š., ime. Jer mualim je onaj ko drugog podučava tj. prenosi mu znanje, a ako pogledamo sa aspekta apsolutnog to može biti samo Uzvišeni Gospodar. (Abdulkerim el-Kušejri, Letaifu ‘l- Išarat; Ismail Hakki, Ruhu ‘l-Bejan; Tefsir-i Kebir; Hak Dini Kur’an Dili; Diyanet İşleri Başkanlığı Kur’an Yolu Turkce Meal ve Tefsir)
Allah, dž.š., je podučio Adema, a.s., imenima stvari, zatim je nakon nekog vremena ta imena i njihova značenja predočio melekima. “Predočiti” znači pokazati nešto kako bi se shvatile karakteristike istog. To što je Gospodar melekima predočio imena nakon što je Adema, a.s., podučio njima, također je bilo dobročinstvo prema čovjeku. Meleki su saznali tajne i naučili ono što nisu znali, a Uzvišeni Allah je podučio Adema, a.s., i učinio ga poštovanim, a melekima i svim drugim stvorenjima onemogućio je da se znanjem uznose nad njim. (Ruhu ‘l-Bejan)
Vrijednost znanja
Gospodar svjetova je melekima rekao: “Ako istinu govorite, recite mi imena ovih stvari”, kako bi ih opomenuo i ukazao na njihovu slabost. Ajet ukazuje na to da su meleki pomislili da su vrjedniji i posebniji od čovjeka, zbog čega im je Allah, dž.š., pojasnio da prednost nije u tespihu (slavljenje Allaha, dž.š.), nego u odlici kojom je još prije darovao Adema, a.s. (Letaifu ‘l-Išarat)
Iz navedenog ajeta jasno je da znanje ima vrijednost koja je iznad svake druge vrijednosti, jer Uzvišeni Allah je stvorio Adema, a.s., unatoč tome što su postojali meleki, i kao dokaz Svoje mudrosti, predočio im je njegovo znanje. Da postoji išta vrjednije od znanja, Gospodar svjetova bi Ademovu prednost podkrijepio time. Shodno tome, Allah, dž.š., nam spomenutim ajetom kaže da je znanje najveća vrijednost te da je svako obavezan da bude znalac posla koji obavlja. Svi kur’anski ajeti, Sunnet i sve znanosti ukazuju na veličinu i vrijednost znanja.
Navest ćemo neke ajete koji svjedoče tome: “Reci: A zar su isti onaj koji zna i onaj koji ne zna.” (Zumer, 9) “A od robova Mojih Allaha se (istinski) boje samo učeni.” (Fatir, 28) “Reci: Meni i vama dovoljan će biti kao svjedok Allah i onaj koji zna šta je Knjiga.” (Ra’d, 43)
Navest ćemo, također, i nekoliko hadisa i izreka koji ukazuju na vrijednost znanja: “Alimi su nasljednici poslanikā.” (Ebu Davud, Ilm, 1; Tirmizi, Ilm, 19) “Najvrjedniji od ljudi je vjernik-alim. Kada je potrebno, koristi drugima, a kada nije, njegovo znanje njemu je dovoljno.” (Zebidi, Ithafu’s-Sade, 1/109; Bejheki, Šu’abu ‘l-Iman br: 1729) “Tražiti (stjecati) znanje je farz svakom muslimanu.” (Ibn Madždže, Mukaddime, 17; Bejheki, Šu’abu ‘l-Iman br: 62) “Alimi su svjetiljke na Zemlji i halife poslanikā, a.s.” (Sujuti, Džamiu’s-Sagir, nr: 5719) “Stavit će se na vagu krv šehida i tinta alima, pa će tinta alima prevagnuti.” (Sujuti, El-Džami’u ‘s-sagir, br: 9619) “Na Sudnjem danu Allah, dž.š., će dati pravo šefa’ata poslanicima, zatim alimima, zatim šehidima.” (Ibn Madždže, Zuhd 37; Bejheki, , Šu’abu ‘l-Iman br: 1707)
Ashab poznat kao “Vrata znanja”–Ali, r.a., je rekao Džabiru b. Abdullahu, r.a.: “Dunjaluk opstoji bereketom četiri osobe: alima koji postupa po znanju, neznalice koji želi da uči, imućnog koji ne škrtari, i siromaha koji ne prodaje Ahiret zbog dunjaluka… Kada alim prestane postupati po znanju, neznalica će bježati od učenja. Kada imućni bude škrtario, siromah će prodavati Ahiret zbog dunjaluka. Neka im je nasramotu po stotinu puta!”
Drugom prilikom Ali, r.a., je rekao: “Sedam je razloga zbog kojih je znanje iznad imetka:
- znanje je miraz posanikā, a.s., a imetak miraz faraona
- znanje se trošenjem ne umanjuje, a imetak se umanjuje
- imetku je potreban čuvar, a znanje čuva svoga vlasnika
- kada čovjek umre, imetak ga napušta, a znanje ide u kabur zajedno sa njim
- imetak se stječe od vjernika i od nevjernika, a znanje (koje donosi dunjalučku i ahiretsku sreću) se uzima samo od vjernika
- u pogledu vjerskih pitanja, svi ljudi su ovisni o posjednicima znanja, a nisu im potrebni oni koji posjeduju imetak
- znanje pomaže čovjeku da pređe preko Siratćuprije, a imetak mu to otežava.”
Prenosi se sljedeća predaja:
Neki čovjek je želio da služi jednom vladaru. Vladar mu na to reče: “Da bi mi mogao služiti najprije idi i uvećaj svoje znanje.” Čovjek ga posluša i ode da stječe znanje. Nakon nekog vremena poče da osjeća slast u tome, a kada mu vladar posla poruku: “Sada napusti stjecanje znanja, možeš početi da mi služiš”, čovjek odgovori: “Ja sam bio voljan da ti služim onda kad ti mene nisi vidio dostojnim toga. Sada kad me ti smatraš dostojnim služenja sebi, ja ne želim da hizmet činim tebi nego Uzvišenom Allahu. Zbog svog neznanja mislio sam da su tvoja vrata moje mjesto. Sada, znam da su Allahova, dž.š., vrata mjesto na kojem trebam služiti.” (Tefsir-i Kebir)
Jedan od dokaza koji svjedoči o veličini znanja jeste mjesto na koje se njime djeluje. Alim utječe na čovjekovo srce i nefsa. Čovjek je najvrjednije stvorenje, a njegov najvrjedniji dio jeste srce. Onaj ko podučava znanju, zauzet je čišćenjem srca, usavršavanjem, i okretanjem ljudi ka Uzvišenom Allahu. Podučavati znanju znači sprovoditi Allahovo, dž.š., namjesništvo na Zemlji, jer Uzvišeni Allah je u srce alima stavio znanje– odliku svojstvenu samo Njemu Uzvišenom. Shodno tome, alim je kao čuvar Allahove, dž.š., najvrjednije riznice. Ovlašten je da daje iz nje svakom kome je potrebno. A ima li veće časti od toga da budeš vesila (sredstvo) u približavanju ljudi Allahu, dž.š., i upućivanju ka Džennetu. (Imam Gazali, Ihja Ulumi ‘d-Din)
Ako rezimiramo sve rečeno i koristi sadržane u ajetu, možemo reći sljedeće: “Uzvišeni Allah je podučio Adema, a.s., imenima svih stvari koje su bile i koje će biti. Potom je pokazao melekima iste stvari i zatražio od njih da kažu njihova imena. Meleki to nisu znali, nakon čega su shvatili da je Adem, a.s., dostojniji da bude halifa.
Znanje je najveća vrijednost i čast za čovjeka, fadilet od kojeg nema većeg na oba svijeta. Iz ajeta je također jasno da su znanje i sposobnost govora iskonske odlike; nisu rezultat odlikovanja namjesništvom nego su uzrok istog. (Hulasatu ‘l-Bejan; Hak Dini Kur’an Dili)
Uzvišeni Allah najbolje zna.
Časopis Semerkand, br. 107, Tefsir
