„Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. – Allah zna, a vi ne znate.“ (Bekara, 216)
U čovjekovom životu, postoje takvi gubici čija se praznina nikada ne može nadomjestiti. Jedan od takvih gubitaka je smrt voljene osobe. Međutim, postoje i takvi gubici koji se mogu smatrati čišćenjem za dolazak ljepših stvari na njihovo mjesto. Tako naprimjer, mnoge stvari koje smatramo da gubimo sklapanjem braka, spadaju upravo u tu grupu.
Samoća je konfor, ali i praznina
Samoća nam pruža konfor… Ukoliko živite sami, ne morate prati ničiji veš, plaćati ničije račune, niti se baviti ičijim problemima. Nemate ni teret traženja dozvole od nekoga, niti podnošenja tuđe tegobe, slobodni ste da živite kako želite. Međutim, Vi ste naposlijetku sami. Niko ne dijeli ni Vaše tegobe niti se brine zbog Vaših problema. Muškarac i žena koji sklapanjem braka preuzimaju određene odgovornosti, također dobivaju i priliku da podijele svoj teret jedno s drugim. Uz nove poteškoće koje ulaze u Vaš život, istovremeno dobijate i rame na koje ćete se nasloniti u teškim trenucima i ruku koja će obrisati Vaše suze.
Čovjek ne osjeća prazninu samoće samo u lošim danima, već i onda kada mu je dobro. Mnogi od nas su se osvjedočili u to da je sreća nešto što se uvećava dijeljenjem. Što je više ljudi na jednoj svadbi, to je ona ljepša. Što je više gostiju koji nam dođu na bajram, to je u našoj kući više radosti i veselja. Kada ljudi koji nam nisu toliko bliski, doprinose ljepoti našeg života, onda pozitivan utjecaj supružnika, koji je nama najbliža osoba, nikako ne može biti zanemariv.
Uzmite pravu poruku iz kritika
Supružnici nisu jedno drugome podrška samo u emocionalnom smislu. Osobe koje su nam najbliže, realno su ogledalo naših nedostataka. Biti kritikovan i prihvatiti te kritike jeste proces koji čovjeka tjera na napredak. Ukoliko bez predrasuda saslušamo kritike našeg supružnika, onda smo uhvatili priliku da sebe popravimo. Stoga, trebamo shvatiti da je takva situacija, koja nam možda teško pada jer mislimo da se ne dopadamo svome supružniku onakvi kakvi jesmo, ustvari proces koji nas vodi ka dobru. Naprimjer, ukoliko nam supružnik uputi kritiku da trošimo previše novca i tako činimo rasipništvo, mi to ne trebamo shvatiti kao uvredu niti kao signal da on nije zadovoljan nama, već trebamo preispitati tu osobinu kod sebe. Razmišljajući tako, možemo mnogo unaprijediti svoju ličnost.
Uz odgovornosti rastemo
Pobrinuti se o dječijoj zadaći, izbaciti smeće vani, izvesti porodicu u šetnju, oprati suđe, popraviti kvar u kući… Sve to Vas lišava užitka gledanja serije, igranja igrica, čitanja knjige kada poželite, gledanja utakmice ili ispijanja kahve sa prijateljima. U braku su nanizane dužnosti koje rutinski obavljate i koje Vam ne pričinjavaju nikakav užitak. Ukoliko o svojim dužnostima tako razmišljate, onda se može smatrati da ste zapeli u periodu puberteta, ma koliko godina da imate. Ukoliko imate takav pubertetski stav, te bježite od vlastitih odgovornosti, onda ne pričinjavate problem samo svome supružniku, već ostavljate i veliku prazninu u životima svoje djece jer ih lišavate lijepog primjera roditelja kojem se mogu obratiti za savjet i autoriteta kojeg bi ozbiljno shvatali. Kako može roditelj koji ne izvršava vlastite dužnosti tražiti od svoje djece da se ponašaju odgovorno? Pa i da traži, koliko ozbiljno će biti shvaćen? Kada sagledamo stvari iz tog ugla, onda nam neće biti teško zaključiti da su bračna zaduženja koja smatramo nebitnim, ustvari sredstvo koje nas uzdiže.
Čovjek sazrijeva uz strpljenje
Kaže se da čovjek sazrijeva uz strpljenje. Prema tome, ono što doživljavamo u braku, upotpunjava našu ličnost i uljepšava naš ahlak. Takav pristup, koji mijenja naše shvatanje gubitaka i dobitaka u braku, ispravno će usmjeriti tok našeg braka, ali će istovremeno i utjecat će na pozitivan razvoj naše ličnosti.
Na ovome svijetu u kojem smo zaduženi robovanjem, svako od nas je neprestano u nastojanju da održi pravu putanju i da drži svoju volju pod kontrolom. A to je jedino moguće strpljenjem i izdržljivošću. Stoga moramo shvatiti da su situacije koje nam se dešavaju u porodici, a zahtijevaju strpljenje, upravo prilika da razvijemo navedene vrline. Ono što na početku smatramo gubitkom, ukoliko mu uspijemo pristupiti na ispravan način, vidimo da se pretvara u dobit – dobit koja ne jača nefs, već ruh. Ovdje se također nameće i pitanje šta uopće očekujemo od braka, pa tako indirektno i od samog života: Da li želimo živjeti po svome ćejfu ne sputavajući vlastite prohtjeve, ili želimo upotpuniti dati nam život kao dobri robovi?
