Sura „en-Nas“ ima 6 ajeta i zauzima 114. mjesto u Mushafu. Prema redoslijedu objave, to je 21. sura. Objavljena je u Mekki prije sure Ihlas. U toj suri Uzvišeni Gospodar savjetuje robovima da kod Njega traže zaštitu od džinskog i ljudskog zla.
Na početku teksta smo naveli prijevod sure en-Nas, koji je zbog cjelovitosti značenja izražen jednom rečenicom. A prilikom izlaganja tefsira, objasnit ćemo ajet po ajet, kako bismo bolje razumjeli i okoristili se.
Gospodar ljudi
U prvom ajetu Uzvišeni Gospodar kaže: „Reci; tražim zaštitu Gospodara ljudi.“ Zbog činjenice da je Allah, dž.š., Taj Koji stvara čovjeka i obasipa ga i materijalnim i duhovnim blagodatima; stvara i održava njegovo tijelo i njegov ruh, hrani ga i odgaja, Sebe je spomenuo u svojstvu „Rabb“. Tim izrazom Uzvišeni Gospodar implicira na to da On ljudima daje ono što je korisno za njih, a otklanja od njih ono što im nanosi štetu, te da ih odgaja i uređuje i održava njihove poslove.
Dakle, riječi Uzvišenog Gospodara mogli bismo protumačiti ovako: „Reci: Utječem se Gospodaru, Onome Koji odgaja čovjeka – stvorenog od crne zemlje, hladne materije, i pretvara ga u biće, svijetlo i puno emocija poput svijetlog jutra; utječem se Onome Koji uređuje sve poslove ljudi, odgaja ih i čini da iz stanja u stanje sazrijevaju, daruje im razum i čini ih podobnim da žive zajedno, pokazujući tako Svoj sifat (svojstvo) Rabba i pokazujući put Istine i dobra. Utječem se Gospodaru, Onome Koji daruje korist, a otklanja štetu.“
Allah, dž.š., je Gospodar svega, međutim, u spomenutom ajetu je rekao „Gospodar ljudi“, iz razloga što je čovjek najčasnije stvorenje u univerzumu.
Rob koji uči suru „en-Nas“, Gospodaru svjetova se utječe od svih šejtanskih nasrtaja i vesvesa, svjestan da je Allah, dž.š., Taj Koji upravlja svim poslovima i dovodi ih do savršenstva.
Vladar i Bog
Allah, dž.š., u prvom ajetu kazuje da je On Uzvišeni Gospodar ljudi, potom riječima: „Vladara ljudi, Boga ljudi“ ističe da je On i Vladar i Bog.
Dakle, „ Reci: Utječem se Vladaru ljudi, Onome Koji upravlja svim poslovima. Vladaru, Koji sve čovjekove potencijale i sposobnosti drži pod kontrolom, i usmjerava ih samo ka dobru. I Svojim znanjem i mudrošću, kroz zapovijedi i zabrane, dovodi ih do savršenstva. On je Vladar, moćan da onoga koga želi uzvisi a onoga koga želi unizi.“
Odgoj Uzvišenog Allaha nije kao odgoj nadređenog ili odgoj skrbnika. On Uzvišeni je jedini i istinski Gospodar robova, kako u materijalnom tako i u duhovnom smislu. Njegova vlast je apsolutna.
Ragib el-Isfahani, rah., u djelu Mufredat, pojašnjava da je el-Melik tj. Vladar, Onaj Koji upravlja ljudima kroz emrove (zapovijedi) i zabrane. Taj način upravljanja se odnosi samo na bića koja posjeduju razum.
„Utječem se Bogu ljudi“
Allahovo, dž.š., upravljanje ljudima i njihovim poslovima, držeći ih pod Svojim zakonom, štiteći ih i vodeći brigu o njima nije kao vladanje sultana ili vladara. Njegova vlast i upravljanje su svojstveni samo Njemu kao Bogu. On Uzvišeni ima apsolutnu vlast. I Njegovo upravljanje nije ograničeno samo na vlast. On oživljava, usmrćuje, stvara i rastvara. On čini sve što želi.
Riječ „rabb“ može se koristiti i za ljude, kao što imamo slučaj u izrazima „rabbu ‘d-dar: vlasnik kuće“ ili „rabbu ‘l-mal: vlasnik imetka“. Riječ „melik“ ima malo posebnije značenje, ali se također može koristiti i za ljude, dok se termin „Bog“ može koristiti samo za Allaha, dž.š. Svaka suprotna tvrdnja je širk. Obzirom da nema boga osim Allaha, dž.š., o čemu govori sveta kelima „la ilahe illallah“, riječ „Ilah: Bog“ može se odnositi samo na Njega Uzvišenog.
Šejtan i došaptavanja
Činjenica da je Uzvišeni Allah naredio robovima da na spomenuti način traže utočište kod Njega, ujedno je i obećanje da će zaštititi svakog onog ko Mu pribjegne. Rob treba da se utječe od prokletog šejtana, čije je neprijateljstvo prema čovjeku jasno obznanjeno.
Dakle, Gospodar svjetova otvoreno govori da robovi kod Njega traže zaštitu od šejtana i u tome je sadržan znak da će zaštiti svakog onog ko iskreno zatraži. O tome govori u suri Hidžr i u suri Isra’:
„Ti nećeš imati nikakve vlasti nad robovima Mojim, osim nad onima koji te budu slijedili, od onih zalutalih.“ (Hidžr, 42)
U suri en-Nas, riječ „nas: ljudi“ se nekoliko puta ponavlja, kako bi se ukazalo na čast čovjeka. Uzvišeni Allah je Sebe opisao kao Gospodara ljudi, Vladara ljudi, Boga ljudi. Tim izrazom je ukazao čast čovjeku. Za čovjeka nema veće počasti od toga da bude u Allahovom, dž.š., odgoju, u Njegovoj vlasti, te da samo Njega ima za Boga i predano Mu robuje.
Nakon što je Allah, dž.š., naredio ljudima da traže zaštitu, u nastavku sure obznanjuje od koga i čega treba da se utječu, i kaže:
„Od zla šejtana – napasnika, koji zle misli unosi u srca ljudi.“ U časnom ajetu je upotrijebljen izraz „vesvas“, što prema riječima mufessira Fahruddina Razija, rah., znači „tajni govor, šapat, glas“. To je dakle ideja koja se pojavljuje bez učešća čovjekove volje, i navodi na ružne i beskorisne misli, djela sumnje i uobrazilje. Ismail Hakki Bursevi, rah., u tefsiru „Ruhu ‘l-bejan“, dodaje još da je „vesvas“, ili kako se u narodu kaže „vesvesa“, tajni glas koji je nemoguće izbjeći jer je nečujan; glas koji se najčešće pojavljuje kao podsticaj na loša djela suprotna vjeri i lijepom ahlaku.
U časnom ajetu terminom „vesvas“ se implicira na prokletog šejtana, jer on se srcu obraća tajno, nečujno, ali na način da ga srce razumije. On neprestano čovjeka navodi na zlo. Dakle, šejtan je spomenut djelom koje čini, a ne kao izvršitelj djela. Uzvišeni Gospodar je za njega rekao „vesvas“ ili „vesvesa“, a ne „onaj koji ubacuje vesvese“ iz razloga što on to čini neprestano, toliko da je gotovo on sam vesvesa. On čovjeka najviše zavarava idejom da ima još mnogo vremena za tevbu i da je Allahova, dž.š., milost velika.
U ajetu je spomenuto još jedno svojstvo šejtana, a to je „hannas“. Abdulkerim el-Kušejri, rah., u djelu „Letaifetu ‘l-išarat“, riječ „hannas“ tumači na sljedeći način: „To je onaj koji je daleko od spominjanja Allaha, dž.š., i zbog toga je izgubljen. To je svojstvo prokletog šejtana. Drugo značenje je da je šejtan hannas, tj. onaj koji došaptava vesvese srcu koje je daleko od zikrullaha, međutim, čim srce spomene Uzvišenog Allaha i zatraži utočište, on bježi.“
Odakle dolazi?
U časnom ajetu je upotrijebljen termin „sudur“ množina riječi „sadr“, a to je izraz za čovjekove grudi ili prsa. Ponekad se koristi i u značenju srca, obzirom da su čovjekove grudi mjesto zikrullaha. Sadr ili grudi su mjesto ili kuća u kojoj je smješteno srce. Sva nadahnuća i misli, najprije se pojave u grudima, potom se spuštaju u srce. Stoga, sadr je kao avlija ispred glavnog ulaza u kuću. Želje i zapovijedi koje izlaze iz srca prvo izlaze u grudi, a nakon toga se šire na druge organe. Šejtan ulazi u grudi čovjeka i odatle došaptava srcu ono što želi. Dakle, ubacuje vesvese u grudi, nakon čega vesvese prelaze u srce. Shodno tome, navedeni ajeti znače:
„Utječem se Allahu od zla šejtana koji bježi od zikrullaha, koji kada ugleda nur zikrullaha, odgađa ubacivanje vesvesa i čeka pogodnu priliku da srce odvoji od istine i hakikata.“
Prenosi se da je Said b. Džubejr, rah., rekao: „Kada se rob sjeti Uzvišenog Allaha, šejtan se povlači i bježi. A kada rob zaboravi na svog Stvoritelja, šejtan počinje da ubacuje vesvese.“
Bitno je primijetiti da su u ajetu kao mjesto vesvesa spomenute grudi a ne srce. Jer, mjesto gdje šejtan ima pristup su grudi, nije unutrašnjost srca. Grudi su prostor u kojem se nalazi srce. Šejtan odatle napada srce. A srce je Allahova kuća, mjesto imana. Šejtan ne može imati vlast nad srcem u potpunosti. On kruži oko srca i vreba priliku da ubaci vesvesu. Ako se pak desi da ga okupira potpuno, onda takva osoba gubi iman.
Prenosi se da je jedan od Allahovih, dž.š., dostova, tražio od Allaha, dž.š., da mu pokaže kako šejtan došaptava vesvese čovjeku. Uzvišeni Allah mu je najprije pokazao čovjeka u prozirnom obliku. Allahov dost pogleda i vidje da se u tom prozirnom biću, između dva ramena nalazi veliki mladež nalik na gnijezdo ptice. Zatim dolazi hannas, u obliku svinje, sa surlom slona i pretražuje sve na čovjeku. Zaustavlja se na mjestu između dva ramena, pruža surlu prema srcu i počinje da ubacuje vesvese. Kada čovjek spomene Allaha, dž.š., on se povlači i sakriva. Prokletnik je nazvan hannas zbog toga što bježi kada ugleda nur (svjetlo) zikrullaha.
Prenosi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., zbog toga radio hidžamu na predjelu između ramena i da je to preporučivao i drugima. Džibril, a.s., mu je to savjetovao kako bi se na taj način smanjilo mjesto djelovanja šejtana i oslabile prilike koje koristi. Jer njegove vesvese kolaju čovjekovim venama kao krv. Pečat poslanstva na Poslanikovim, s.a.v.s., leđima, između ramena je išaret da je on, s.a.v.s., sačuvan od šejtanskih vesvesa.
Šta želi šejtan?
Ibn Džuzej, rah., kazuje: „Vesvese šejtanske su raznovrsne. Njegov prvi cilj je da pokvari iman u čovjekovom srcu i ubaci sumnju u njega. Ako u tome ne uspije, onda nastoji da ga odvrati od vjerskih obaveza. Ako ni u tome ne uspije, onda ga podstiče na ponos i samopokazivanje pred drugim ljudima, ibadetom i pokornošću. Na taj način želi da upropasti njegovo dobročinstvo. Ako se rob spasi i toga, onda ga podstiče na samoljublje, djela mu prikazuje lijepim i uveličava ih.
U tefsiru „Ruhu ‘l-bejan“ navodi se šest stvari na koje šejtan poziva čovjeka:
- Kufr (nevjerovanje), širk, neprijateljstvo prema Allahu, dž.š., i Poslaniku, s.a.v.s. To je ono što prvo traži od čovjeka. Ako u tome uspije, sretan je i više ne traži ništa.
- Bid'at (novotarija). To mu je draže od grijeha. Jer čovjek od grijeha učini tevbu, vrati se Allahu, dž.š., i kao da ih nije ni činio. A za bid'at se ne kaje jer ga smatra ispravnim.
- Veliki grijesi svih vrsta.
- Mali grijesi. Kada se sakupi mnogo malih grijeha ili kada neki mali grijeh postane navika, raste i postaje velik. Kao što od mnogo malih grančica može da se zapali velika vatra i uništi čovjeka, isto tako i mali grijesi mogu biti uzrok čovjekove propasti.
- Mubah djela za koje nema ni kazne ni nagrade. Okupiranost mubah djelima sprječava čovjeka da čini dobra djela i stječe sevape.
- Djela koja su manje vrijedna, sa ciljem da ga odvrati od djela koja imaju veću vrijednost.
Imam Buhari, rah., kaže: „Sve vesvese se zasnivaju i za cilj imaju sljedeće:
- Na nju odgovori tevekkulom (pouzdavanje u Allaha, dž.š.) i zadovoljstvom Njegovom odredbom.
- Duga nadu. Nju uništi sjećanjem na smrt koja u svakom trenutku može doći.
- Strast prema dunjalučkim dobrima. Tome se suprotstavi sviješću da će dunjaluk jednog dana u potpunosti nestati, te da će obračun za dobra ovog svijeta dugo trajati.
- Slomi je zadovoljstvom Allahovom, dž.š., raspodjelom i sviješću da je On Uzvišeni pravedan i da nikome ne čini nepravdu.
- Nedaću. Nju pobijedi razmišljajući o blagodatima koje nedaća donosi sa sobom.
- Kibur (oholost). Nju slomi poniznošću.
- Olahko uzimanje vjernikove časti i dostojanstva. Tome se suprotstavi ukazivanjem časti i poštovanja vjernicima.
- Ljubav prema dunjaluku i hvalisanje. Tome se suprotstavi ihlasom.
- Želju za veličinom i ugledom. Slomi je skrušenošću i unižavanjem vlastitog nefsa.
- Škrtost. Njoj se suprotstavi dijeljenjem.
Pored navedenih detaljnih objašnjenja, Ibn ‘Adžibe el-Haseni, rah., navodi tri puta oslobađanja od svih vrsta vesvesa:
- Mnogo činiti zikr Uzvišenog Allaha
- Mnogo se utjecati Allahu, dž.š.
- Mnogo učiti suru en-Nas.
„Od džina-šejtana i ljudi-šejtana“
Plemeniti Stvoritelj, nakon što je obznanio neke od karakteristika šejtana, u nastavku sure kaže:
„Od džina i od ljudi (šejtana)“
Dakle, šejtan koji odvraća čovjeka od istine može biti iz reda džina ili iz reda ljudi. Od zla i jednih i drugih treba se utjecati Allahu, dž.š.
Vesvese ljudi-šejtana su mnogo veće i mnogo opasnije. Jer vesvese džina-šejtana su skrivene i dolaze u obliku misli koje unose pometnju i nemir u razum. Nestaju nakon što čovjek prouči euzu bismillu i zatraži utočište. Ali vesvese koje dolaze od ljudi nisu takve. Jer utjecaj čovjeka na čovjeka je mnogo veći.
Ljudske vesvese najčešće rezultairaju sumnjama u vezi sa vjerskim istinama, iskrivljenim idejama, lošim mišljenjem o ljudima, i drugim otrovnim mislima koje uništavaju čovjekovu duhovnost.
Za kraj; Uzvišeni Gospodar je naredio čovjeku da zatraži utočište od prokletog šejtana prije nego počne učiti Kur'an. Isto tako Kur'an završava traženjem zaštite. Na kraju Allahove Knjige su dvije sure zaštitnice. Na taj način čovjek biva zaštićen kada počinje učiti Kur'an i kada uči posljednje ajete.
Uzvišeni Allah najbolje zna.
Izvori:
Fahruddin er-Razi, Tefsir-i Kebir; Imam Nesefi, Medariku ‘t-tenzil ve hakaiku ‘t-te'vil; Ebu Lejs Semerkandi, Tefsiru ‘l-Kur'an; Abdulkerim el-Kušejri, Letaifu ‘l-išarat; Ragib el-Isfahani, el-Mufredat; Ibn ‘Adžibe el-Haseni, Bahru ‘l-medid; Ismail Hakki Bursevi, Ruhu ‘l-bejan; Mehmed Vehbi
