Navedenim ajetima, Uzvišeni Allah sve ljude podstiče na trud i zalaganje. Odvraća nas od lijenosti i provođenja vremena u besposlicama, obznanjuje da se bez truda i rada ne može ništa ostvariti, te da će svačiji trud biti nagrađen.
Svako ko posjeduje razum, punoljetan je i nosilac odgovornosti, na Sudnji dan će doći kao rob onoga što je počinio. Tamo ga čeka nagrada ili kazna, shodno onome što je činio, i to je nešto što niko neće moći izbjeći.
Gledano suštinski, čovjek dobija samo ono što je rezultat njegovog truda i rada. Kao što za tuđe grijehe neće odgovarati, isto tako neće dobiti, osim ono što je sam zaslužio. Ako i dobije nešto izvan toga, to je dar od Allaha, dž.š.
Jako je bitno ispravno razumjeti trud i naknadu; svaki trud ne donosi plodove i nagradu, ali nagrada i plodovi su uvijek rezultat truda.
Rad i trud
U časnim ajetima čiji smo prijevod naveli na početku, trud je izražen terminom „sa'j“. Riječ „sa'j“ označava brzo hodanje, ali i trud i zalaganje u dobrim i korisnim stvarima. U ajetu dolazi u tom značenju; predstavlja trud uložen u dobre ili loše poslove. Sa'j je također i fikhski termin, i označava jedan od obreda hadža, tj. hod između Safe i Merve.
Imajući u vidu sve te definicije, ajete možemo protumačiti u značenju:
„Znajte dobro, na Ahiretu vas čeka naknada samo za djela i nijete koje ste učinili na dunjaluku. Kako god niko neće odgovarati za tuđe grijehe, isto tako niko neće biti nagrađen za tuđa djela.“
Da bismo u potpunosti razumjeli poruku ajetā, potrebno je obratiti pažnju na ajet koji im prethodi:
„Nijedan grješnik tuđe grijehe neće nositi.“ (Nedžm, 38)
Dakle, nijedan čovjek štetu prouzrokovanu grijesima ne može prebaciti drugome, kao što ni korist vlastitih dobrih djela ne može dati drugome. U vezi tog pitanja alimi su ponudili veoma opširna objašnjenja.
Dunjaluk je mjesto sjetve, a Ahiret mjesto žetve
Svako djelo koje čovjek svojevoljno uradi na ovom svijetu, bilo da je dobro ili loše, čekat će ga na Sudnjem danu. Makar djelo bilo malo i koliko je trun, bit će pokazano čovjeku, i on će za njega odgovarati. Prilikom davanja naknade za učinjeno, nikome se neće učiniti ni najmanja nepravda, a oprost za grijehe ovisi o Allahovoj apsolutnoj volji. Po tom pitanju vjernik treba biti između straha i nade. Dakle, treba se nadati oprostu, ali ta nada mu ne smije dati sigurnost koja bi prouzrokovala nemar.
Jedna od bezbrojnih mudrosti na koje ukazuju časni ajeti jeste i to da će ljudi pored naknade za djela koja učine za Ahiret, dobiti naknadu i za djela koja čine za dunjaluk. Stoga, čovjek dok je živ treba da radi i za dunjaluk i za Ahiret. Allahov, dž.š., zakon na Zemlji, ili adetullah, obuhvata sve ljude, i vjernike i nevjernike, i stare i mlade. Onaj ko želi da bude uspješan na ovome svijetu, treba da se ponaša shodno tom zakonu. Uzvišeni Gospodar je er-Rahman (Milostivi). Svima koji rade, daje, proporcionalno njihovom trudu i radu, bez obzira da li su vjernici ili nevjernici.
Ajet: „Čovjekovo je samo ono što sam uradi“ može se učiniti kontradiktornim sa činjenicom da čovjeku tokom života bivaju date mnoge blagodati i pomoći, kako po pitanju dunjaluka, tako i po pitanju Ahireta. Međutim, u Kur'anu nema kontradiktornosti. Ebu ‘s-Suud Efendi, rah., pojašnjava:
„Šefa'at Allahova Poslanika, s.a.v.s., istigfar meleka, sadaka data za umrlog, dova, nisu čovjekova lična djela, ali mu donose korist. Kako? Navedeno će mu koristiti samo ukoliko posjeduje iman, i to u onolikoj mjeri koliki su njegov iman i zalaganje u vjeri. Onaj ko nema imana, njemu neće ništa pomoći, stoga ono što čovjeku donosi korist, jesu ponovo njegov vlastiti trud i djela.“
Biti dostojan poklona
Da bi se neko mogao okoristiti djelima koja nije lično učinio, uslov su, dakle, iman i istikamet, i to je obuhvaćeno ajetom. Ukoliko osoba ne posjeduje iman i djela, šefa'at poslanikā, a.s., i dova meleka joj neće koristiti. A iman i istrajnost u čuvanju imana ovise o trudu i zalaganju pojedinca. Stoga, čovjeku pripada samo ono što sām uradi. Nijednu od spomenutih koristi ne mogu ostvariti oni koji nemaju iman. Za njih nema ni šefa'ata poslanikā, a.s., ni dove meleka.
Ukoliko neko, nije bio uzrok tuđem grijehu, on neće snositi odgovornost za to, kao što neće imati udjela ni u nagradi za djela koja nije učinio niti prouzrokovao. Tako recimo, niko neće imati koristi od toga što neko drugi klanja, obavlja hadž ili uči Kur'an. Međutim, iako je tako, postoje djela koja osoba može učiniti u ime nekog drugog, ili kao nečiji opunomoćenik u Šerijatom dozvoljenom poslu. Sevapi od sadake, učenja Kur'ana, ili nekih drugih dobrih djela, mogu se pokloniti drugom, živom ili mrtvom. Nadati je se da će, Allahovom dozvolom, ta osoba imati koristi od toga.
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je klao dva kurbana; jedan za sebe, a jedan za svoj ummet. (Buhari, Hadž 27, 117, 119, Edahi, 7, 9, 13, 14; Muslim, Edahi, 17, 18) Dakle, sevape od jednog kurbana Allahov Poslanik, s.a.v.s., je poklanjao svome ummetu, i to je dokaz da čovjek može imati koristi od djela koje učini neko drugi. A od Poslanikovih, s.a.v.s., djela može se okoristiti samo onaj ko slijedi njegov put, tj. onaj ko se trudi i radi.
Prenosi se da je Hasan el-Basri, rah., rekao:
„Vidio sam hazreti Alija, r.a., kako kolje dva kurbana. Rekao mi je da jedan kurban kolje za Allahova Poslanika, s.a.v.s., jer mu je on, s.a.v.s., tako oporučio.“ (Ebu Davud, Edahi, 1; Musned, I, 107, 149 (Ismail Hakki Bursevi, Ruhu ‘l-bejan))
Ovaj svijet je prilika, data čovjeku da radi i zaradi. Sa smrću, ta prilika prestaje i knjiga dobrih djela se zatvara, osim u tri slučaja. Iz časnih hadisa saznajemo da se čovjeku koji umre prestaju pisati djela, osim ako je iza sebe ostavio hairli dijete koje za njega čini dovu, trajnu sadaku, kao što je vakuf, ili znanje kojim se ljudi koriste. A sve su to zapravo plodovi ličnih djela i zalaganja pojedinca. (Omer Nasuhi Bilmen, Kur'an-i Kerimin Türkçe Meal-i Alisi ve Tefsiri; Tefsir-i Dželalejn; Ragib el-Isfahani, Mufredat; Fahruddin er-Razi, Tefsir-i Kebir; Elmalılı Hamdi Yazır, Hak Dini Kur’an Dili; Konjali Mehmed Vehbi Efendi, Hulasatu ’l-bejan fi tefsiri ’l-Kur’an; Ismail Hakki Bursevi, Ruhu ’l-bejan; Ebu ’l-Lejs Semerkandi, Tefsiru ’l-Kur’an)
Kolika će biti naknada?
Rebi b. Enes, r.a., kaže: „Ajet se odnosi na nevjernike. Vjernik će imati nagradu i za ono što sām uradi i za ono što drugi urade za njega ili u njegovo ime.“ Jedan od događaja koji to potvrđuju jeste i događaj sa hazreti Aišom, r.anha. Naime, prenosi se da je hazreti Aiša, r.anha, nakon smrti svoga brata, u njegovo ime bila u i'tikafu i oslobodila jednog roba.
Sa'd, r.a., je nakon smrti svoje majke došao Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i upitao: „Moja majka je preselila. Mogu li u njeno ime podijeliti sadaku?“ Allahov Poslanik, s.a.v.s., je potvrdno odgovorio, a Sa'd, r.a., je ponovo upitao:
„Koja sadaka je najvrjednija?“
„Napojiti žednog.“, odgovori Allahov Poslanik, s.a.v.s.
Nakon toga je Sa'd, r.a., iskopao bunar i uvakufio ga. (Buhari, Vesaja, 15; Ruhu ‘l-bejan)
Ismail Hakki Bursevi, rah., je rekao da ajet o kojem govorimo ukazuje na sigurni spas. Jer, spas i uspjeh obećani u Kur'anu i Sunnetu, jesu spas i uspjeh uslovljeni čovjekovim djelima. Izvan tog spasa, Allah, dž.š., može osloboditi roba Svojom dobrotom i milošću. Vezano za to, prenosimo riječi Allahova Poslanika, s.a.v.s.:
„Svoj šefa'at sam ostavio za velike grješnike moga ummeta. Mislite li vi da je moj šefa'at za bogobojazne vjernike iz moga ummeta? Ne, nije tako.“ (Ebu Davud, Sunnet, 23; Tirmizi, Kijame, 11)
Iz hadisa je moguće razumjeti da je spas vjernika u njegovom trudu i zalaganju, i to je u skladu sa časnim ajetom. Mnogo je ajeta i hadisa koji potkrepljuju taj stav. (Ruhu ‘l-bejan)
„(…) I da će se trud njegov, sigurno, iskazati“
Čovjekov trud, tj. njegova djela, će mu na Sudnjem danu, biti predočena, u knjizi djela, na Mizanu. Bit će stavljena pred njega. Na Ahiretu će svi vidjeti plodove svoga truda; to je radosna vijest za vjernike, a upozorenje za nevjernike. Uzvišeni Allah će vjerniku pokazati dobra djela koja je činio na dunjaluku, kako bi ga umirio i obradovao. Ili će, prema drugom, više prihvaćenom stavu, njegova dobra djela pokazati melekima i drugim stvorenjima kako bi ga time pohvalio i usrećio.
Nakon što nas je Allah, dž.š., obavijestio da će svako vidjeti rezultat svoga truda, kazuje nam da će trud biti nagrađen u potpunosti: „I da će prema njemu u potpunosti nagrađen ili kažnjen biti.“
Kada rob vidi svoja djela, on će se shodno njima radovati ili tugovati. Nakon što svakome budu predočena njegova djela, naknada vjernika biće veća i ljepša nego što je zaslužio. A kazna nevjernicima će biti tačno onolika koliki su bili njihovo poricanje i druga ružna djela. I to će se realizirati u obliku patnje. Ukoliko bi kazna bila veća od njihovih djela, to bi onda bilo nepravedno, stoga će iskusiti patnju u onoj mjeri koliko su bila ružna njihova djela. Naknada vjernicima za njihova dobra djela je nagrada u Džennetu. Oni će biti nagrađeni proporcionalno svojim djelima, a Allah, dž.š., će im Svojom dobrotom dati i preko toga. To je manifestacija Allahovog uzvišenog imena er-Rahim, koje će se manifestovati samo prema vjernicima.
Prema tumačenju mufessira Fahruddina Razija, i Ebussuuda Efendija, Allah bio zadovoljan njima, iako čovjek rezultat svojih djela vidi od prvog trenutka nakon preseljenja, naknada za djela u cjelosti, čeka ga na Ahiretu i u Džennetu. Zbog toga je u časnom ajetu upotrijebljen termin: „summe“, što znači poslije. Također, rečeno je da riječ „summe“ aludira na „ru'jetullah“; nakon što vjernici vide nagrade u Džennetu, bit će počašćeni da vide Allahovu, dž.š., ljepotu. (Tefsir-i Kebir; Hulasatu ‘l-bejan; Ruhu ‘l-bejan)
Zaključak
Sve što smo naveli o spomenutim časnim ajetima, možemo sažeti ovako:
Po pitanju truda i zalaganja, ljudi su različiti. Oni koji sav svoj trud ulažu za dunjaluk, oni su se posvetili trgovini čiji će krajnji ishod biti velika šteta. Trgovina u kojoj su trud i zalaganje zarad Ahireta, donijet će veliko dobro i nemjerive koristi. Onaj ko svoj trud na dunjaluku usmjeri ka čišćenju i odgajanju nefsa, postići će Allahovo zadovoljstvo. Grješnik koji svoj trud bude ulagao u traženje oprosta i popravljanje svojih djela, ukoliko se bude kajao za grijehe, kod Allaha, dž.š., će naći oprost i nagradu.
Onaj ko se u svakom trenutku bude trudio da bude sa Gospodarom, daleko od grijeha, postići će sreću i na dunjaluku i na Ahiretu, i ostvariće smiraj sa svojim Gospodarom. Duhovna slast koju rob osjeća u Allahovoj, dž.š., blizini proporcionalna je njegovim djelima i trudu.
Iman je blagodat koja omogućava čovjeku da se okoristi od truda i zalaganja drugog. Onaj ko nema imana, ne može ostvariti takvu korist. Samo vjernik, Allahovom, dž.š., dozvolom, može imati koristi od dobrih djela drugog vjernika.
Gospodar svjetova je posjednik beskrajne dobrote. Njegovo dobročinstvo i milost prema robu nemaju granice. Oprašta robu stvarajući sebebe ili bez njih, i obasipa ga neizmjernim blagodatima. Dužnost roba je da bude predan i dosljedan u izvršavanju obaveze robovanja, da ulaže trud kako bi hodio Pravim putem, i bude ustrajan u tome. (Abdulkerim Kušejri, Letaifu ‘l-išarat; Ibn ‘Adžibe el-Haseni, Bahru ‘l-medid)
