„U vjeru nema prisiljavanja – Pravi put se jasno razlikuje od zablude! Onaj ko ne vjeruje u šejtana a vjeruje u Allaha – drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti. – A Allah sve čuje i zna.“ (Bekara, 256)
„Da Gospodar tvoj hoće, na Zemlji bi doista bili svi vjernici. Pa zašto onda ti da tjeraš ljude da budu vjernici?“ (Junus, 99)
Kada bi u vjeri bilo prisile, onda ispit i čovjekov život na Zemlji ne bi imali svrhu. Istina se jasno razlikuje od neistine. Ko napusti iskrivljena vjerovanja i okrene se Allahu, dž.š., i Poslaniku, s.a.v.s., drži se za vezu najčvršću, koja se ne može prekinuti.
Allahovo, dž.š., postojanje i jednoća, Resulullahovo, s.a.v.s., poslanstvo kao i zakon koji je dostavio od Uzvišenog Allaha su vrlo jasni i očiti. U časnom ajetu Gospodar svjetova obznanjuje da je za prihvatanje vjere islama dovoljno razmisliti o njenim uzvišenim odlikama, te da nema nikakve potrebe za prisilu. Niko se ne smije prisiljavati da prihvati vjeru, niti islam prihvata iman onoga ko je silom postao musliman. Prisiljavanje u vjeru je praksa jevreja i kršćana. Za one koji razmišljaju, poziv Allahovih poslanikā, a.s., poruka svih božanskih knjiga i postojanje kosmosa i poretka u njemu, dovoljni su da bi povjerovali u postojanje Uzvišenog Allaha.
Kao povod gore navedenog ajeta Imam Sujuti, rah., navodi dvije predaje:
Prema prvoj predaji, ajet je objavljen u vrijeme kada su pripadnici plemena Benu Nadir– jevreji, među kojima je bilo i djece ensarija, prognani iz Medine, i kada su ensarije rekli da ne daju djecu. Tada je Uzvišeni Allah objavio ajet: „U vjeru nema prisile.“
U drugoj predaji se prenosi da je među članovima plemana Benu Salim bio ensarija po imenu Husajn koji je primio islam, ali njegovi sinovi to nisu učinili. Oni nisu željeli ostaviti kršćanstvo. Tada je Husajn upitao Allahova Poslanika, s.a.v.s., da li da ih prisili da prime islam, nakon čega je objavljen navedeni ajet.
„U vjeru nema prisile“
Uzvišeni Allah kazuje da nema prisile u vjeru, potom, u različitim ajetima pojašnjava:
„I reci: ‘Istina dolazi od Gospodara vašeg, pa ko hoće – neka vjeruje, a ko hoće – neka ne vjeruje!’“ (Kehf, 29)
„Da Gospodar tvoj hoće, na Zemlji bi doista bili svi vjernici. Pa zašto onda ti da tjeraš ljude da budu vjernici?“ (Junus, 99)
U ajetu je upotrijebljen termin „ikrah“ što se prevodi kao „prisila“, a doslovno značenje je „prijetnjom primoravati nekoga na nešto što ne želi prihvatiti svojevoljno“.
Gospodar svjetova je dokaze tevhida jasno obznanio, vjerovanje učinio lijekom za srca – dostupnim svakom čovjeku, i zabranio prisilu u vjeru. Nakon svih tih dokaza, nevjernicima nije ostao niti jedan izgovor za njihovo nevjerovanje. A da su ih muslimani tjerali u vjeru, onda bi se oni na Sudnjem danu izgovarali riječima: „Oni su nas prisiljavali, pa zbog toga nismo htjeli da prihvatimo vjeru.“ Koristili bi to kao opravdanje. Ali, nakon što je objavljen spomenuti ajet, nije im ostao niti jedan izgovor.
Temelj imana je potvrda i vjerovanje srcem. A to vjerovanje moguće je realizovati jedino uz potpuno slobodnu volju. Zbog toga nije dozvoljeno bilo koga tjerati da prihvati vjeru. Allah, dž.š., ne prihvata iman očitovan pod prisilom. Ali, isto tako nije dozvoljeno ni tretirati nevjernikom onoga ko je pod prisilom postao vjernik, jer srca samo Allah, dž.š., poznaje. Da bismo donijeli konačan sud, potrebno je sačekati da se okolnosti promijene i da nestane prisile.
Djelo učinjeno pod prisilom nema vrijednost, njime se ne može postići obećana nagrada. Jer, bez vlastitog htijenja i zadovoljstva, bez lijepog nijeta, niti jedno djelo ne može biti ibadet. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Djela se cijene prema nijetu.“ (Buhari, Bedu ’l-Vahj, 1) Stoga je neophodno da se vjerski propisi izvršavaju slobodnom voljom i izborom.
Kada se vrši prisila, to se dešava prije samog djela, što onemogućava čovjeku da napravi vlastiti izbor. A čovjek nema odgovornosti za ono što ne čini svojevoljno. Odgovornost je na onome ko sprovodi prisilu. Zbog toga su volja i htijenje osnova u svim ibadetima i djelima.
Važno napomenuti da se pozivanje u vjeru tj. teblig naslanja na spomenuti princip i ima za cilj dobro pojedinca i zajednice. Stoga, kada kažemo „u vjeru nema prisile“, to prije svega znači da prilikom pozivanja vjeri nema sprovođenja sile niti kazni. Shodno tome, muslimani su obavezni da islam predstavljaju na najljepši način, blago i nasmijanog lica, počevši od svojih najbližih, i da svojim načinom života i ponašanjem budu primjer u tome. To je vjerska dužnost. Obzirom da je prihvatanje srcem prvi i najvažniji uslov, kako u vjerovanju tako i u djelima, onda je jasno da je najvažnije osvojiti srca, a to se postiže postupanjem shodno hadisu: „Olakšavajte a ne otežavajte. Donosite radosne vijesti, ne širite mržnju.“ (Buhari, Ilm, 11)
Iz svega navedenog da se zaključiti da iman pod prisilom nije pravi iman. Namaz klanjan pod prisilom nije namaz, post pod prisilom nije post, džihad pod prisilom nije džihad… Osnovni uvjet u islamu jeste slobodna volja. Cilj je da čovjek, bez prisile, draga srca izvršava vjerske dužnosti.
Tačno je da je za činjenje određenih grijeha, odnosno neizvršavanje određenih vjerskih propisa Šerijatom propisana kazna. Ali, ta kazna nije prisila, nego je posljedica kršenja vjerom određenih granica, jer, musliman je musliman time što se obavezao na slijeđenje principa i zapovjedi vjere koju je prihvatio.
U tom smislu treba shvatiti i džihad. Borba na Allahovom putu nije sredstvo kojim se ljudi prisiljavaju da promijene vjeru, nego je vjerska dužnost u kojoj se djelom potvrđuje uzvišenost istinite vjere. Džihad u islamu ima za cilj zaštitu ljudi od sile i tlačenja. Jer, ljudi su sigurni od sile i nepravde samo ondje gdje je islam dominantan. Kad god su kroz historiju muslimani bili slabi i u podređenom položaju, dominirale su sila i nepravda. Cijeli svijet bi ulazio u krizu, kao što je slučaj i danas. Današnja slika svijeta ponajbolje svjedoči tu istinu.
Nakon što završi borba, na oslobođenom prostoru niko se ne smije prisiljavati da primi islam. Svaki pojedinac je slobodan da ostane u svojoj vjeri, pod uslovom da se drži sporazuma i plaća porez. A ako neko svojom voljom, bez prisile, prihvati islam, obeća da će biti pokoran Allah, dž.š., i Poslaniku, s.a.v.s., a zatim okrene leđa vjeri i ne pokaje se, onda prema šerijatskom zakonu zaslužuje kaznu, i to nije nikakva prisila, nego posljedica kršenja sporazuma. Ta kazna potrebna je za dobrobit cijele zajednice, u njoj su sadržane brojne koristi i mudrosti.
„Pravi put se jasno razlikuje od zablude“
U časnom ajetu su upotrijebljeni termini „tebejjene“, što znači: „razdvojeno, jasno, odabrano“ i „rušd“, preveden kao Pravi put, koji obuhvata sva dobra. Riječ „gajj“ koja se prevodi kao zabluda, potpuno je suprotna terminu „rušd“ i označava pogrešan put – put propasti. Jedno od značenja koja nosi u ajetu jeste kufr (nevjerstvo).
Ako pogledamo pojedinačna značenja riječi u ajetu, te cjelovito značenje rečenice, i uzmemo u obzir prethodni i sljedeći ajet, možemo kazati da citirani dio ajeta znači:
„Zbog mnoštva dokaza i znamenja Istina se razlikuje od neistine, vjerovanje od nevjerovanja i Pravi put od zablude.“
Toliki broj poslanika, a.s., je došao, toliko je objava spušteno, i jasno je obznanjeno da slijeđenje vjere donosi sreću i na ovom i na budućem svijetu, a da nevjerovanje prouzrokuje propast na dunjaluku i kaznu na Ahiretu. Stoga, svako ko ima razum treba da razmisli o svome stanju i o svojoj budućnosti, o kazni koja sljeduje za nevjerovanje. Onaj ko nije musliman treba razmisliti i drage volje primiti islam, a onaj ko je musliman treba se potruditi da ispoštuje i primjeni sve vjerske propise. To je jedini put spasa za čovjeka. A Uzvišeni Allah kaže:
„Onaj ko ne vjeruje u šejtana a vjeruje u Allaha – drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti.“
U ajetu je spomenuta riječ „tagut“, prevedena kao „šejtan“, međutim prema riječima Ragiba el-Isfahanija, rah., tagut je sve ono čemu ljudi robuju mimo Allaha, dž.š.
Tagut su Faraon, Nemrud i svi oni koji idu njihovim putem, kao i oni koji za stvoritelja prihvataju prirodu, tvrdeći da su život i smrt djelo prirode, i svi oni koji poriču Uzvišenog Allaha i nastoje ljude odvratiti od vjere. Zbog važnosti čišćenja srca od spomenutih vjerovanja, u ajetu je prvo spomenuto odbacivanje taguta, pa onda vjerovanje u Allaha, dž.š.
Hadis: „Čistoća je pola imana.“, učenjaci su protumačili kao prvi dio kelime „La ilahe illallah“, i rekli da čišćenje srca od lažnih božanstava tj. taguta ima prvostepenu važnost, odnosno prioritet. Pa stoga, u uzvišenoj kelimi (La ilahe illallah), kao i u navedenom ajetu, čišćenje dolazi prije vjerovanja u Allaha, dž.š.
Dakle, važnije je i prioritetnije otkloniti ono što donosi štetu i zlo, nego li činiti ono što donosi korist. Jer, kakva je korist sipati ružinu vodu u rijeku u koju se izlijevaju otpadne vode?
Plemeniti Gospodar kaže da se onaj ko odbaci taguta, a vjeruje u Allaha, dž.š., drži za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti. To je veza koju je nemoguće prekinuti ili iščupati. Allah, dž.š., je dokaze Svoje vjere uporedio sa najčvršćom vezom „urvetu ‘l-vuska“, jer su dokazi islama potpuno jasni i neoborivi. A to je znak da su istina u koju nema nikakve sumnje. Stoga, onaj ko vjeruje u Allaha, dž.š., prigrlivši dokaze jasne, drži se za vezu neraskidivu, za najljepši put.
„Allah sve čuje i sve zna“
Uzvišeni Allah čuje riječi onih koji izgovaraju kelime-i šehadet – riječi vjerovanja, kao i riječi onih koji govore riječi kufra – nevjerovanja, i zna kakvo je vjerovanje skriveno u srcima i jednih i drugih. Njemu ništa nije skriveno. Njegovo znanje je ezeli (oduvijek) i ebedi (zauvijek), obuhvata apsolutno sve. On Uzvišeni čuje svaki glas, bez razlike da li je tih ili glasan. Slušanje jednog glasa Ga ne ometa od slušanja drugih glasova, niti Mu glasovi stvorenja dolaze pomiješani. To što Uzvišeni Gospodar ajet završava spominjući Svoje sifate „es-Semi'“ i „el-‘Alim“, obećanje je za dobre vjernike i prijetnja za zlikovce.
Da bismo bolje upoznali i shvatili Allahovo uzvišeno ime „es-Semi'“, potrebno je da slušamo Časni Kur'an i razmišljamo o Njegovim ajetima. Slušanje lijepog uzdiže ruh u ozračje sreće, budi čežnju u skrivenom svijetu srca, otvara beskrajne puteve i vodi njima.
Isto tako, uzvišeno ime „el-‘Alim“, spomenuto u ajetu, treba da bude podsjetnik i orijentir kada je riječ o našem znanju. Jedini Koji sve zna i Svojim znanjem obuhvata apsolutno sve je Uzvišeni Allah. Rob ne smije da se zavarava onim što nauči, pa da nasjedne na šejtanovu igru i uzoholi se znanjem. Jer, svrha znanja jeste postupanje po njemu, odnosno njegova primjena u praksi. Ako čovjek radi po onome što zna, Allah, dž.š., će ga podučiti onome što ne zna. A robovo znanje, u odnosu na znanje Stvoritelja, nije ni koliko je jedan trun.
Ukratko: Kada bi u vjeri bilo prisile, onda ispit i čovjekov život na Zemlji ne bi imali svrhu. Istina se jasno razlikuje od neistine. Ko napusti iskrivljena vjerovanja i okrene se Allahu, dž.š., i Poslaniku, s.a.v.s., drži se za vezu najčvršću, koja se ne može prekinuti. Taj je na Pravom putu, a ishod tog Puta su sreća i spas. Allah, dž.š., sve zna i sve čuje.
Časopis Semerkand, br. 115, Tefsir
