Kada čovjek dođe u stanje da napusti pokornost i gotovo siguran od kazne čini grijehe bez imalo stida, to znači da je pao u zamku u kojoj neistinu vidi istinom.
Rob čije su oči i duša otvorene za hakikat (istina), gdje god da pogleda vidi svoga Gospodara. U svemu što se nalazi u kosmosu, jasni su dokazi Allahove moći; u čovjekovom srcu, organima, u sićušnom tijelu mrava, u planinama razasutim po Zemlji…
„O ljudi, neka vas nikako život na ovome svijetu ne zavara, i neka vas u Allaha šejtan ne pokoleba.“ (Lukman, 33)
Uzvišeni Allah je odlikovao čovjeka i učinio ga Svojim sagovornikom; onim kome se obraća. Ponekad mu govori o nimetima (blagodati), ponekad o njegovim slabostima, njegovoj ishitrenosti, a ponekad ga opominje zbog nezahvalnosti… Ali, unatoč svim tim našim negativnim stranama, Plemeniti Gospodar nas ne odbacuje i ne okreće se od nas.
Prijevod 6., 7. i 8. ajeta sure Infitar glasi:
„O čovječe, zašto da te obmanjuje to što je Gospodar tvoj plemenit, Koji te stvorio – pa učinio da si skladan i da si uspravan – i kakav je htio lik ti dao?“
Gospodar svjetova ajet započinje riječima: „O čovječe!“, čime skreće pažnju robu i naglašava da želi da Ga posluša. Kao da kaže: „O robe, koji si zavaran, ostavi sve, okrene se Gospodaru svome i poslušaj šta ti govori…“
Pir dželvetijskog tarikata i veliki mufessir Ismail Hakki Bursevi, rah., u tefsiru navedenog ajeta, kaže:
„O čovječe, šta te je obmanulo pa si se odvažio da činiš grijehe kada znaš da ćeš odgovarati za sve što uradiš i da te za grijehe čeka strašna kazna? Kako je moguće da dozvoliš da budeš zavaran nakon što si saznao Istinu i saznao kakav kraj te čeka? Šta je to što te obmanulo, kada znaš da je kraj strašan?“ (Ruhu ‘l-bejan, tom 5, str. 132)
Šta je to što obmanjuje čovjeka?
Kada čovjek dođe u stanje da napusti pokornost i gotovo siguran od kazne čini grijehe bez imalo stida, to znači da je pao u zamku u kojoj neistinu vidi istinom. Ali, šta je to što čovjeka zavarava? Na to pitanje treba tražiti i pronaći odgovor.
Prenosi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., nakon što je proučio spomenuti ajet, rekao:
„Zavaralo ga je neznanje.“ Prenosilac hadisa, poznat kao veliki pobožnjak i dobri Allahov rob, Salih b. Mismar, r.a., spomenuti hadis prenosi riječima: „Zavaralo ga je njegovo neznanje.“
Hazreti Omer, r.a., navedeni ajet tumači ajetom: „Čovjek je zaista prema sebi nepravedan i lahkomislen.“ (Ahzab, 72) (Ebu Abdullah Muhammed b. Ahmed el-Kurtubi, el-Džamiu li-ahkami ‘l-Kur'an)
Obmanu koju Gospodar spominje u ajetu mufessiri su protumačili na različite načine.
Jedan od velikih mufessira iz reda tabi'ina, Katade, rah., je rekao: „Uzrok čovjekove obmane je šejtanovo uljepšavanje ružnih stvari.“
Mukatil b. Sulejman, rah. mufessir koji je prvi protumačio Kur'an od početka do kraja, je rekao: „Čovjeka obmanjuje to što ga Allah, dž.š., ne kažnjava za grijehe, nego mu oprašta.“
Poznati sufija, veliki alim među tabi'inima, Hasan el-Basri, rah., kaže: „Čovjeka zavarava prokleti šejtan.“
Dio učenjaka kaže: „Čovjeka zavarava i njegovo neznanje i lahkomislenost.“ (Fahruddin er-Razi, Mefatihu ‘l-gajb; Muhammed b. Ahmed el-Endulusi, el-Džamiu li-ahkami ‘l-Kur'an)
Vrata koja se ne zatvaraju
Ako pažljivo razmislimo o časnom ajetu, vidjeti ćemo veličanstvenu suptilnost. I to je ujedno jedna od natprirodnih ljepota Kur'ana. Obratimo pažnju na sljedeće:
- Gospodar svjetova obznanjuje da je čovjek zavaran, i spominje jedno od Svojih imena, ali niti jedno od onih koja sadrže svojstva dželala, nego spominje ime el-Kerim, što znači Plemeniti. To ukazuje na sljedeće: Čak i ako čovjek bude zavaran, i ako se povede za nefsom i šejtanom, kapija rahmeta mu neće biti zatvorena, njegov Gospodar je el-Kerim, Onaj Koji će ga uvijek dočekati milošću.
- Ajet se može razumjeti na dva načina: Ako je čovjek zavaran tako što je kufr (nevjerovanje) pretpostavio imanu, znači da je nevjernik, i spomenuti ajet je prijetnja za njega. Međutim, ako je čovjek vjernik koji je zavaran pokleknuo pred nefsom i šejtanom, ajet je za njega utjeha. Jer on je izabrao iman, krenuo Pravim putem ali su ga prevarili nefs i šejtan, i naveli na nepokornost i griješenje. Plemeniti Gospodar vjernike podsjeća na blagodati i poziva ih na obračun sa nefsom, prije nego što bude kasno.
- U vezi sa temom korisno će biti da se prisjetimo hadisa Allahova Poslanika, s.a.v.s., koji je radosna vijest za iskrene mu'mine, trudbenike:
Abdullah b. Omer, r.a., prenosi da je Ibn Omer, r.a., kada su ga upitali šta je „nedžva“ kazao da je čuo Allahova Poslanika, s.a.v.s., kako kaže:
„Uistinu će se Allah, približiti robu vjerniku. Svojom dobrotom će ga sačuvati od poniženja, pokrit će njegove grijehe, a zatim će ga upitati: ‘Sjećaš li se tog i tog grijeha?’
‘Da, Gospodaru moj.’ Odgovorit će rob.
Tako će ga Allah, dž.š., ispitivati sve dok rob ne prizna sve grijehe, nakon čega će pomisliti da za njega nema spasa, da ga čeka propast. A Gospodar će mu tada reći: ‘Na dunjaluku sam pokrivao tvoje grijehe, danas ću ti ih oprostiti’. Tako će robu knjiga djela biti data sa desne strane, i biće spašen.“
Što se tiče stanja nevjernika i munafika, svjedoci između poslanika, meleka, ljudi i džina, o njima će reći:
„Ovi su izmišljali laži o Gospodaru svome! Neka Allahovo prokletstvo stigne mnogobošce.“ (Hud, 18) (Buhari br. 2441; Muslim, br. 2768)
Termin „nedžva“ spomenut u hadisu predstavlja razgovor koji će se desiti između Gospodara svjetova i vjernika. Jedna od velikih blagodati prema vjernicima je to što će im njihovi grijesi biti pokazani u tajnosti, daleko od očiju drugih. (Ismail Hakki Bursevi Ruhu ‘l-bejan fi Tefsiri ‘l-Kur'an)
- U navedenom časnom ajetu sin Ademov je oslovljen riječju „insan“, a istina je da Uzvišeni Allah na većini mjesta u Kur'anu, kada se obraća ljudima, kaže: „O robovi Moji“, „O vi koji vjerujete“. Ako uzmemo u obzir da riječ „insan“ i riječ „nisjan“ (zaborav), dolaze iz istog korijena, možemo izvući sljedeće značenje:
O čovječe! Može se desiti da zaboraviš, to je u tvojoj prirodi. To je tvoje svojstvo od iskona. Ali, kada zaboraviš sjeti se svoga Gospodara. Jer tvoj Gospodar je plemenit. On je Taj Koji te stvara, održava, daje ti opskrbu, i oblik koji želi. Sjeti se Gospodara Plemenitog Koji te stvara u najljepšem obliku. A ako budeš obmanut pa Ga zaboraviš, ili u zaboravu pređeš granice, sjeti se Allahovog upozorenja:
„Allah ne voli one koji prelaze granice.“ (Ma'ide, 87)
Grijesi i posrnuća udaljavaju roba od Uzvišenog Allaha, Posjednika milosti i dobrote. Shodno tome, postoje dvije strane: Allah, dž.š., i rob. Uzvišeni Allah je Stvoritelj i Gospodar robova. Rob je slabašan i nemoćan. Ali srce koje mu je Gospodar darovao ukoliko je ispunjeno imanom, mjesto je Allahovog nazara (pogled). Onog trenutka kada u njega uđe masiva (stvorenja), između srca roba i Gospodara se navlači perda.
A rob čije su oči i duša otvorene za hakikat (istina), gdje god da pogleda vidi svoga Gospodara. U svemu što se nalazi u kosmosu, jasni su dokazi Allahove moći; u čovjekovom srcu, organima, u sićušnom tijelu mrava, u planinama razasutim po Zemlji… Za onog ko želi da vidi, On Uzvišeni je zahir (vidljiv) u svemu. Obzirom da je tako, kako je onda moguće da čovjek bude zavaran?
Sufija prvog perioda i jedan od velikih mufessira Sehl b. Muhammed et-Tusteri, rah., u tumačenju ajeta čiji smo prijevod na početku naveli, kaže:
„Čovjek; biće okruženo varljivim dunjalučkim ukrasima, šejtanskim spletkama i neznanjem, traži put spasa. U takvoj situaciji njegovo srce, kao kontrolno mjesto u tijelu, ima presudnu ulogu, određuje njegov pravac. Zahirsko djelovanje odvija se u skladu sa stanjem srca. Onaj ko srce preda svome Gospodaru, odgovornost za druge organe biva predao Vlasniku srca, Gospodaru svjetova. Na taj način njegovo cijelo tijelo biva na Pravom putu. Rob postaje svjestan da je Allah, dž.š., jedini Stvoritelj, a da je on stvorenje. Ako shvati da su snaga i moć samo od Gospodara a slabost od njega, u njegovim očima postaju isto i nebesa i Zemlja, odvaja se od masive, traga za hakikatom i biva zaštićen od utjecaja stvorenja. (Sehl b. Abdullah et-Tusteri, Tefsiru ‘l-Kur'ani ‘l-Azim)
Ko je neprijatelj?
U 33. ajetu sure Lukman, Plemeniti Gospodar kaže: „O ljudi, neka vas nikako život na ovome svijetu ne zavara, i neka vas u Allaha šejtan ne pokoleba (neka vas ne zavara nadom u Allahov oprost).“
Dio ajeta s početka, u kojem Gospodar pita čovjeka: „Šta te je obmanulo?“ implicira na varljivost dunjaluka i šejtanovo varanje čovjeka Allahovom milošću. Dakle, upoznaje čovjeka sa njegovim neprijateljima i ukazuje mu na to čime ga varaju.
Veliki poznavalac jezičkih nauka Ragib el-Isfahani, rah., u tumačenju termina „garur“, spomenutog u ajetu, kaže da on označava imetak, položaj, strast, šejtana, dunjaluk i druge stvari koje obmanjuju čovjeka.
Gledano sa stanovišta današnjih uslova, posebno treba obratiti pažnju na varljivost dunjalučkog života. Obmanuti su oni koji dunjaluk, kao mjesto kratkotrajnog boravišta, pretpostave Ahiretu – vječnoj kući. Ukrasi ovog svijeta zasljepljuju čovjeka naspram hakikata i bude u njemu želju za životom, kao da nikada neće umrijeti. Potiču nefsansku želju za uživanjem i rahatlukom, a prolazne užitke mu prikazuju lijepim, sve dok čovjek ne zaboravi na Ahiret i na polaganje računa, i dok ne upropasti kapital dunjalučkog života.
Na mnogo mjesta u Kur'anu, Uzvišeni Allah kazuje: „Znajte dobro da je šejtan vaš neprijatelj.“ Neprijatelj ne štedi svoga neprijatelja. Drugim riječima, od šejtana se ne može očekivati nikakvo dobro. On se čovjeku približava tako lukavim spletkama da čovjek nekad ni ne primijeti da je uhvaćen u zamku. Zavarava ga mislima poput: „Allah nema potrebu za tvojim ibadetom, bespotrebno se umaraš“, „Tvoj ibadet ne donosi Allahu niti korist niti štetu“, i najzad: „Ti si čovjek, naravno da ćeš pogriješiti. A tvoj Gospodar je er-Rahman i er-Rahim, Njegova milost je beskrajna.“ Na taj način baca čovjeka u zaborav spram istine da je Gospodar svjetova „el-Muntekim: Onaj Koji se sveti“, „el-Kahhar: Onaj Koji kažnjava“, „Šedidu ‘l-‘Ikab: Onaj čija je kazna strašna“, „Seri'u ‘l-Hisab: Onaj Koji brzo sviđa račun“. On tako vara čovjeka istinama o Allahu, dž.š., nastojeći da ga odvede na stranputicu. Jer on se zarekao: „Tako mi dostojanstva Tvoga, sigurno ću ih sve na stranputicu navesti, osim Tvojih među njima robova iskrenih!“ (Sad, 83)
Čovjekova slabost
Veliki tesavvufski alim, mufessir Ibn ‘Adžibe el-Haseni, rah., vezano za spomenuti ajet kaže:
„O čovječe šta te je obmanulo naspram Uzvišenog Allaha, pa se ne okrećeš Njemu i ne činiš sve kako bi Mu se približio?
Čovjeka je zavaralo povođenje za neznanjem i strašću (niske želje nefsa), ili uobrazilja da nije ovisan o Allahu, dž.š. A takvo mišljenje je haram.
Ili ga zavarava to što zaboravlja svoje istinsko stanje i oholi se. Iako je manjkav u svakom pogledu, smatra se savršenim. Sebe vidi na najvišim stepenima. Mnogo je onih koji su bili zavarani po tom pitanju, uvjereni da su na putu salih robova. Oni su mislili da su dostigli stepene Allahovih, dž.š., dostova, a zapravo su na početku puta.
Razlog tome je to što nisu ušli u halku odgoja Allahovih dobrih robova – arifa, koji su spoznali Allaha, dž.š. Da su se družili s njima, shvatili bi da su tek na početku puta. To je neznanje kojeg nisu ni svjesni.
A Allah, dž.š., podstiče roba da se okrene Njemu Uzvišenom i na tom putu napreduje, svojstvima i ljepotama koje je dobio po svome stvaranju. Na čelu tih svojstava je to što je stvoren u najljepšem obliku, u najsavršenijoj ravnoteži. Uzvišeni Allah podario mu je razum i mogućnost izbora. Udahnuo je u njega ruh, dao mu mogućnost da se brani od varljivosti dunjaluka, da se čuva od nefsa i šejtana.
Međutim, čovjek ne radi ono što mu je naređeno, nastavlja da luta u zabludi. Ponaša se kao oni koji poriču proživljenje i Sudnji dan. A pored njega su časni meleki, koje je Gospodar njegov zadužio. Oni zapisuju sve što čovjek uradi. Ali oni koji slijede svoje strasti, niti mare za tim što ih gleda Onaj Koji sve vidi, niti se stide meleka koji zapisuju njihova djela.“ (Bahru ‘l-medid fi Tefsiri ‘l-Kur'ani ‘l-Medžid)
Stoga, čovjek treba da se probudi i otrijezni iz stanja gafleta, a to je moguće samo iskrenim pokajanjem odnosno tevbom. U suprotnom, zavaravat će se do smrti, a onda otići bez dobrih djela. U kaburu će se probuditi i kajati se, ali više neće biti povratka. Svako kajanje i plakanje će biti uzalud. Jer tada će se realizovati ono na što je bio upozoravan dok je bio na dunjaluku, i on će na Ahiret otići kao obmanjen.
Jedini način da se čovjek sačuva tog stanja, jeste da posluša Allahov poziv, i krene putem koji je Plemeniti Gospodar pokazao.
A na tom putu, svako sebe treba zapitati: Šta je to što me zavarava? Nefs? Šejtan? Dunjaluk?
Uzvišeni Allah najbolje zna.
