Uzvišeni Gospodar je neovisan od našeg ibadeta kao i od svega ostalog. Međutim, mudrost čovjekovog stvaranja i iskušenja zahtijeva robovanje; rob je obavezan da izvršava svoje dužnosti zato što je rob. Ispunjavanje tih dužnosti je u njegovu korist, neispunjavanje na njegovu štetu.
Mudrost stvaranja džina i ljudi jesu spoznaja Uzvišenog Allaha, ibadet i robovanje Njemu. Svako ko život potroši na nešto drugo, uskraćuje sebi dobra djela i zbog toga zaslužuje kaznu.
Uzvišeni Gospodar, prije nego što je stvorio čovjeka, stvorio je meleke. Meleki su bića koja svaki trenutak provode u zikru, ibadetu i pokornosti Uzvišenom Allahu. Oni su po svom stvaranju oslobođeni od potrebe za jelom i pićem, te od drugih nefsanskih potreba i prohtjeva. Čine samo ono što im je naređeno.
Kada je Plemeniti Gospodar htio da stvori čovjeka, kao halifu (namjesnik) na Zemlji, melekima je rekao:
„Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti!“ Meleki upitaše: „Zar će Ti namjesnik biti onaj ko će na njoj nered činiti i krv proljevati? A mi Tebe veličamo i hvalimo i, kako Tebi dolikuje, štujemo.“, a Allah, dž.š., im na to reče: „Ja znam ono što vi ne znate.“ (Bekara, 30)
Tako je stvorio čovjeka, i putem poslanika, a.s., i objava pokazao put koji je potrebno slijediti u ovosvjetskom životu. Međutim, izbor je ostavio čovjeku. Svaki čovjek bira kojim će putem ići; da li će biti ponizan i zahvalan rob ili će biti nadmen i nezahvalan. Gospodar svjetova mu daje mogućnosti, i duhovne i materijalne, zahvaljujući kojima može da napravi slobodan i ispravan izbor. Da bi čovjekovo putovanje na ovom svijetu moglo krenuti i završiti sretno, prvi korak koji treba učiniti jeste da shvati da je stvoren. Na taj način on razumijeva da ima Stvoritelja kao i odgovornosti prema Njemu.
A odgovor na pitanje „Šta je čovjekova odgovornost?“ nalazi se u 56. ajetu sure Darijat, čiji smo prijevod naveli na početku. Dakle, čovjekova odgovornost je robovanje Uzvišenom Allahu…
Čiji cilj?
U tefsiru spomenutog ajeta, Imam Ebu Mensur el-Maturidi, rah., kaže:
„Plemeniti Gospodar je stvorio čovjeka sposobnog da spozna dobro i zlo, i da razluči šta je to što treba činiti, a čega se treba kloniti. Nije ga stvorio prepuštenog samog sebi. Obavezao ga je ibadetom i darovao mu mnoge blagodati preko kojih ga iskušava da li će biti zahvalan ili nezahvalan.
Ajet može imati dva značenja: „Džine i ljude sam stvorio zadužene ibadetom“ i „Džine i ljude sam stvorio da Mi robuju; da ne robuju i ne čine ibadet nikome drugom osim Meni.“ (Ebu Mensur el-Maturidi, Te'vilat-i ehl-i sunnet, 9/394)
Prema riječima Ibn Abbasa, r.a., termin spomenut u ajetu, „ja'budun“ tj. „robovati“ implicira na spoznaju Uzvišenog Allaha.
Ismail Hakki Bursevi, rah., pojašnjava da je istinska spoznaja, spoznaja koja se postiže ibadetom, a da je zauzetost nečim drugim mimo Allaha, dž.š., i ibadeta Njemu, perda i prepreka do spoznaje. (Ismail Hakki Bursevi, Ruhu ‘l-bejan, 1/409)
Da bismo mogli ispravno shvatiti navedeni časni ajet, neophodno je da se dotaknemo jednog, veoma važnog, detalja iz polja vjerovanja. Naime, iz navedenog ajeta se nikako ne smije izvući zaključak da je Uzvišeni Allah ljude stvorio sa „ciljem“ da Mu ibadet čine. Nema sumnje da svako Allahovo stvaranje sadrži mnoštvo mudrosti. Međutim, pripisivati Njemu Uzvišenom cilj ili razlog nije ispravno. Jer, iz toga proizilazi uzročno-posljedični odnos, tj. Njegovo stvaranje se vezuje za uzroke, iz čega se nameće zaključak da ukoliko nema uzroka nema ni stvaranja. A to ni u kom slučaju nije tako. Allah, dž.š., je uzvišen od toga. On je Posjednik snage i moći kojom sve što želi, čini onako kako želi.
Rob treba znati da sve ibadete koje čini, čini zbog sebe. Uzvišeni Gospodar je neovisan od našeg ibadeta kao i od svega ostalog. Međutim, mudrost čovjekovog stvaranja i iskušenja zahtijeva robovanje; rob je obavezan da izvršava svoje dužnosti zato što je rob. Ispunjavanje tih dužnosti je u njegovu korist, neispunjavanje na njegovu štetu.
Dvije osnove robovanja
Prema riječima velikog mufessira, Fahruddina Razija, rah., čovjek je zadužen da izvršava dva osnovna ibadeta: pokoravanje Allahovim zapovijedima, i samilosno postupanje prema Njegovim stvorenjima. Te dvije komponente su bile prisutne u šerijatu svih poslanika, a.s. Razlike su postojale samo u propisima koji se odnose na djela, naprimjer, vrijeme posta i propisi vezani za post, i slično. (Fahruddin Razi, Mefatihu ‘l-gajb, 28/191)
Kao rezultat slobodne volje date čovjeku, na svijetu postoje ljudi koji su pokorni Allahu, dž.š., i oni koji, potpuno suprotno, život provode u nepokornosti. Čovjek koji ne izvršava svoju dužnost robovanja Allahu, dž.š., kvari ugovor sklopljen u Ezelu. Kada je Uzvišeni Gospodar stvorio naše duše i upitao: „Zar Ja nisam Gospodar vaš?“, mi smo odgovorili: „Jesi, mi svjedočimo.“ (A'raf, 172) Međutim, onaj ko živi u nepokornosti, taj negira Gospodara i zanemaruje obavezu robovanja. Jer, robovanje zahtijeva pokornost.
Čovjek koji zaboravi svrhu svog stvaranja i poklekne pred izazovom dunjaluka, gubi orijentir i skrnavi mudrost svoga postojanja. Takav počinje misliti da se život sastoji od nefsanskih užitaka i zaboravlja svoju suštinu. A to mu, naravno, donosi ogromne posljedice čak i u dunjalučkom životu – gubi smisao života, postaje nezadovoljan, nespokojan itd.
Uzvišeni Allah upozorava čovjeka riječima: „Mi nismo stvorili nebo i Zemlju, i ono što je između njih, da se zabavljamo.“, kako bi ga naveo na razmišljanje. (Enbija, 14; Duhan, 38)
Istinski mu'min, kada posrne i zapadne u grešku u vrtlogu života, treba zastati i reći: „Ja nisam stvoren zbog ovoga!“, te učiniti prvi korak u obračunavanju sa nefsom i vraćanju od grijeha. Treba se prisjetiti ko je, zašto je došao na dunjaluk i šta se traži od njega.
U vezi s tim veliki alim Elmalılı Hamdi Yazır, rah., kaže: „Rob se treba prisjetiti Allahovih, dž.š., riječi: ‘Džine i ljude sam stvorio samo da Mi robuju.‘ Mudrost stvaranja džina i ljudi jesu spoznaja Uzvišenog Allaha, ibadet i robovanje Njemu. Svako ko život potroši na nešto drugo, uskraćuje sebi dobra djela i zbog toga zaslužuje kaznu.“ (Hak Dini Kur'an Dili, Darijat, tefsir 56. ajeta)
Ma'rifet (spoznaja) bez ibadeta
Veliki evlija Nedžmeddin Daje, k.s., ukazuje na veoma važan detalj:
„Ma'rifetullah ili spoznaja Uzvišenog Allaha je skrivena u ibadetu. Spoznaja Njega Veličanstvenog biva kroz spoznaju Njegova dva svojstva ili sifata, a to su svojstvo „džemala“ i svojstvo „dželala“. Ta dva svojstva se manifestuju na različitim mjestima, u zavisnosti od čovjekovog odnosa prema robovanju. Jer, ukoliko je čovjek pokoran i nastoji robovati Allahu, dž.š., onako kako se od njega zahtijeva, i pokaže zadovoljstvo na Allahovu odredbu, na njemu se manifestuje Allahovo svojstvo džemala. A ako je pak nepokoran, tj. oholo Mu se suprotstavlja, onda se na njemu manifestuje Allahovo svojstvo dželala. (Ruhu ‘l-bejan, 9/179)
Neki učenjaci su kazali:
„Tri su vrste robovanja:
- Robovanje nadajući se nagradi i strahujući od kazne. Takvi robovi okreću svoje lice od dunjaluka i dunjalučkih užitaka, biraju samoću, i među ljudima su poznati kao zahidi. Taj stepen se naziva „mekam ibadeta“ i to je najniži stepen.
- Druga vrsta robovanja je da rob ibadet doživljava kao počast i robuje Allahu, dž.š., držeći Njegove zapovijedi iznad svega. To je srednji stepen i zove se „mekam ubudijeta“.
- Treća vrsta robovanja je da čovjek robuje Allahu, dž.š, samo zato što je On Uzvišeni i Veličanstveni dostojan da Mu se robuje i ibadet čini, bez ikakvih drugih razloga. To je najviši stepen koji se naziva „mekam ubudeta“. (Šihabuddin Mahmud el-Alusi, Ruhu ‘l-meani, 1/89)
Čovjek koji je barem djelimično svjestan Allahove veličine i moći, svjestan je da je jedino On Uzvišeni dostojan da Mu se ibadet čini i da Mu se pokorava. Pored takvog Gospodara, kako je moguće da čovjek bude rob nefsanskim željama, novcu ili imetku? A Časni Kur'an nas obavještava o onima koji su svoje strasti (nefs) za boga uzeli (Furkan, 43; Džasije, 23).
Kada čovjek izgubi cilj
Imam Gazali, rah., stanje onih koji su izgubili cilj opisuje riječima:
„Čovjek koji je nemaran spram Allahove veličine, moći i mudrosti, zaokupljen je potrebama stomaka i strastima. Njegova sva briga su nefsanske želje i potrebe koje su zajedničke životinjskim; on samo brine kako će se jesti, kada nešto poželi kako će to ispuniti, kada se naljuti kako će iskaliti srdžbu itd. A odlika koja čovjeka razdvaja od životinja jeste ma'rifetullah. Tom odlikom čovjek ulazi u skupinu meleka mukarebbuna. Takav će na Sudnjem danu biti proživljen zajedno sa Allahovim bliskim robovima – poslanicima, a.s., i sadik robovima. Životinje i oni koji su zadovoljni životinjskim načinom života neće imati tu počast. Jer, Uzvišeni Allah je čovjeku darovao ono što nije dao životinji. Oni koji su to pokvarili i pokazali nezahvalnost, gori su od životinja. (Ebu Hamid Muhammed el-Gazali, Ihja ulumi ‘d-din, 4/439, 440)
Fahruddin Razi, rah., navodi ajet: „A naređeno im je da se samo Allahu klanjaju, da Mu iskreno, kao pravovjerni, vjeru ispovijedaju, i da namaz obavljaju, i da milostinju udjeljuju; a to je – ispravna vjera.“ (Bejjina, 5) i kaže: „Prema ehli sunnetskom vjerovanju, ibadeti nisu učinjeni farzom da bi ljudi postigli nagradu koja vodi do Dženneta ili da bi se spasili od džehennemske kazne. Ibadet nam je naređen zato što smo robovi i zato što je Uzvišeni Allah naš Gospodar. Čak i da nema nagrade i kazne, a da je Gospodar naredio ibadet, ibadet bi i tada bio farz, jer robovanje podrazumijeva ibadet. Oni koji ibadet čine zbog nagrade ili da bi se spasili kazne, robuju svome interesu; Uzvišeni Allah im je samo ‘sredstvo’ do postizanja cilja.“ (Mefatihu ‘l-gajb, 32/242)
Vrhunac robovanja
Allahov Poslanik, s.a.v.s., kao rob i ličnost koja je dosegla vrhunac hakikata u robovanju, najljepši je primjer za sve nas. On, s.a.v.s., i oni koji su slijedili njegov put, su svojim životima pokazali kako se na najljepši način robuje Uzvišenom Allahu. Poslanik Milosti, s.a.v.s., je još za života na ovom svijetu dosegnuo stepene na kojima je bio počašćen da vidi Uzvišenog Stvoritelja. Uzdižući se na te visoke stepene, nije skidao sa sebe svoj robovski ogrtač. U suri Isra’ Plemeniti Gospodar govori o tom događaju i kaže:
„Hvaljen neka je Onaj Koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Hrama časnog u Hram daleki, čiju smo okolinu blagoslovili kako bismo mu neka znamenja Naša pokazali. – On, uistinu, sve čuje i sve vidi.“ (Isra’, 1)
Veliki alim, šejhulislam osmanskog perioda Ebu ‘s-Suud Efendi, rah., vezano za termin „rob“ koji je Uzvišeni Allah upotrijebio u ajetu, kaže:
„Poslanik, s.a.v.s., u ajetu nije spomenut ni kao nebijj niti kao resul nego kao rob, iz razloga što je on, s.a.v.s., sebe u potpunosti posvetio robovanju. Također, to je pokazatelj da je on, s.a.v.s., u robovanju dostigao najuzvišeniji nivo. To potvrđuje i početak i kraj događaja Isra'a…“ (Ebu ‘s-Suud Efendi, Iršadu akl-i selim ila mezaja Kur'ani ‘l-Kerim, 4, 115)
Iz toga se nameće sljedeći zaključak: Događaj Isra'a je započeo na Zemlji a granica mu je bila Sidretu ‘l-Munteha, što znači, robovanje je proces između te dvije tačke i čovjek u svakom trenutku treba nastojati da putuje i napreduje.
Neki sufijski učenjaci su kazali: „Uistinu svako ko dosegne potpunost u robovanju, ima udio u događaju Isra'a, s tim da putovanje tijelom pripada samo Allahovom Poslaniku, s.a.v.s. To ne može dosegnuti niko drugi. Evlije se uzdižu samo ruhom, shodno čistoći njihovih ruhova.“
Ukratko, nijedan čovjek nije stvoren bez svrhe; svako ima odgovornosti. Najveća odgovornost je obaveza prema Gospodaru – robovanje. Ovosvjetske obaveze su prolazne i kratkotrajne, a robovanje je obaveza koja je stalna. To je hakikat kojim smo obavezani do posljednjeg daha. Ibadeti, kao znak robovanja, su određeni vremenom. Naprimjer, namaz je određen pet puta dnevno i sa nastupanjem namaskog vremena određeni namaz postaje farz. Post je farz u mjesecu ramazanu. Hadž u mjesecu zu-l-hidždže. A robovanje nije nešto što je određeno vremenom. Čovjek je rob od trenutka kada se rodi pa sve do smrti. Čak i kada izgubi sva svojstva roba, to ne mijenja činjenicu da je i dalje rob. Tu istinu ne može ništa promijeniti.
Stoga, ne smijemo nikada zaboraviti da smo robovi Uzvišenog Allaha i da smo stvoreni zbog robovanja. Allahovu zapovijed iz sure Hidžr učinimo svojom zvijezdom vodiljom kroz život: „I dok si živ, Gospodaru svome se klanjaj (robuj)!“ (Hidžr, 99)
Uzvišeni Allah najbolje zna.
