Zavist, loše mišljenje o drugome i sujevjerje

U jednom časnom hadisu, Allahov Poslanik, s.a.v.s, kazuje nam da svaki vjernik posjeduje tri loše osobine i ukazuje nam na način kako da ih se riješimo. Ibn Abbas, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao:

“Svaki mu’min zasigurno posjeduje tri loše osobine: zavist, loše mišljenje o drugome i sujevjerje. Način da se spasiš od zavisti je da ne pretjeruješ u odnosu prema svome bratu i da mu ne želiš zlo. Način da se spasiš od lošeg mišljenja je da ne istražuješ riječi svoga brata i da ga ne prezireš zbog neke njegove izgovorene riječi. A način da se spasiš od sujevjerja je da ne obraćaš pažnju na ono što se smatra predznakom nesreće i da nastaviš sa svojim poslom.” (Ma’mer, el-Džami’ 10/403; Kelabazi, Bahru ‘l-Fevaid, 1/133; Ibn Bettal, Šerhu Sahihi ‘l- Buhari, IX, 261)

Riječi: “Svaki mu’min zasigurno posjeduje tri loše osobine” znače da se hadis odnosi na sve vjernike. Dakle, odnosi se i na one koji su u pogledu djelā i ahlaka snažni, kao i na one slabe. Svaki mu’min nosi te osobine u skladu sa vlastitim stanjem i vrijednošću. Osvrnimo se sada pojedinačno na loše osobine spomenute u hadisu, i na načine spašavanja od njih.

Zavist: otrovna ljubomora

Riječi Allahova Poslanika, s.a.v.s.: “Način da se spasiš od zavisti je da ne pretjeruješ u odnosu prema svome bratu i da mu ne želiš zlo” ukazuju na stanje mu’mina koji je na srednjem putu. Osoba koja želi zlo svome bratu vjerniku, zatrovana je zavišću, a to je pokuđena osobina. Svako ko iskreno preispita stanje svoga nefsa može shvatiti da li nosi tu osobinu ili ne. Ukoliko rob primijeti da u srcu ima zavisti, obavezan je da traži načine kako da se oslobodi tog ružnog i pokuđenog stanja. Dužan je da se suprotstavi svome nefsu. Allahov Poslanik, s.a.v.s., izrekao je mnogobrojne hadise koji govore o pogubnosti zavisti.

A Uzvišeni Gospodar u Časnom Kur’anu također spominje zavist i obznanjuje nam da jevreji nisu uzvjerovali upravo zbog zavisti. “Mnogi sljedbenici Knjige jedva bi dočekali da vas, pošto ste postali vjernici, vrate u nevjernike, iz lične zlobe (ljubomore) svoje, iako im je Istina poznata; ali vi oprostite i preko toga pređite dok Allah Svoju odluku ne donese. – Allah, zaista, sve može.” (Bekara, 109) U 54. ajetu sure Nisa’ Uzvišeni Allah kaže: “…ili bi ljudima na onome što im je Allah iz obilja Svoga darovao zavidjeli…” Navedni ajet ukazuje na to da je zavist suprostavljanje odredbi i raspodjeli Uzvišenog Allaha. Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Aman, čuvajte se zavisti jer zavist uništava dobra djela kao što vatra sagorijeva drva.” (Ebu Davud, Edeb, 52; Ibn Madždže, Zuhd, 22)

Zavist se definiše na sljedeći način: Zavist je negodovanje, neprihvatanje i gajenje negativnivnih osjećanja pojedinca spram onoga ko je na većem položaju od njega ili posjeduje nešto vrjednije od onoga što on posjeduje. Postoje različiti nivoi zavisti. Jedna vrsta zavisti jeste stanje u kojem se čovjek djelima i govorom trudi da uništi određenu blagodat koju neko drugi posjeduje. Neki zavidnici, trude se da otmu tuđu blagodat. Neki pak ne žele da otmu nešto tuđe, već samo nastoje da i taj drugi ostane bez blagodati koja izaziva zavist kod njih. Sve opisane vrste zavisti su zabranjene, a zavidnici koji na takav način zavide jesu najgori zavidnici. Neki zavidnici zavist nose samo kao negativnu emociju i ona ostaje na tom nivou, ne postupaju niti govore u skladu s njome. Dakle, ne nanose niti jezikom niti djelima štetu osobi kojoj zavide.

Od Hasana Basrija, r.a., se prenosi da je rekao da takva vrsta zavisti nije grijeh. Neki zavidnici ne žele da osoba kojoj zavide izgubi svoje blagodati već se trude da i oni postignu te iste blagodati. Ukoliko se radi o dunjalučkim blagodatima, onda tu nema hajra. Međutim, ukoliko se radi o vjerskim vrijednostima, želja za postizanjem istog je lijepa i pohvalna. Neke osobe, kada osjete ljubomoru, odmah nastoje da je se riješe. Oni to čine tako što uče dove za osobu kojoj su pozavidjeli, i drugima govore o njenim vrijednostima. Čak dolaze i u stanje da svome bratu po vjeri žele još veće blagodati i vrijednosti od onih koje posjeduju. Takvo stanje je pokazatelj najvećeg stepena imana. Osoba koja posjeduje tu plemenitu osobinu jeste potpuni mu’min koji svome bratu želi isto što i sebi.

Lijepo i loše mišljenje

Uzvišeni Hakk, u Časnom Kur’anu kaže: “O vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja…” (Hudžurat, 12) A Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Čuvajte se sumnjičenja jer sumnjičenje je najveća laž!” (Buhari, Edeb, 57 i 58, Feraid, 2; Muslim, Birr ve Sila, 28) Prenosi se da je prethodno navedeni ajet spušten povodom događaja koji se desio između dvojice ashaba, r.anhum.

Naime, kad god bi Allahov Poslanik, s.a.v.s., išao u bitku ili na put, zaduživao bi po jednog siromaha da bude u hizmetu dvojici bogataša. Siromah bi se brinuo o njihovim poslovima i pripremao bi im jelo i piće. Jedne prilike, zadužio je Selmana Farisija, r.a., da bude uz dva bogataša, međutim, kada su stigli do prenoćišta, Selman Farisi, r.a., je zaspao i nije im pripremio jelo. Nakon što vidješe da nema jela, upitaše: “Zar nisi pripremio ništa za jelo?” Selman, r.a., reče da je zaspao i da zbog toga nije uspio pripremiti jelo, a oni mu na to rekoše: “Idi i od Allahova Poslanika traži jelo za nas!” Selman, r.a., je otišao do Allahova Poslanika, s.a.v.s., i od njega zatražio hranu. Allahov Poslanik, s.a.v.s., mu reče: “Otiđi kod Usame b. Zejda i reci mu da ti dadne hrane, ukoliko ima viška!” Usame, r.a., je bio zadužen da vodi brigu o riznici Allahova Poslanika, s.a.v.s. Kada mu je Selman, r.a., zatražio hranu, on reče da nema ništa. Selman, r.a., se vratio i dvojici bogataša ispričao situaciju, nakon čega oni počeše među sobom govoriti: “Ne, ustvari Usame je imao hrane, ali iz škrtosti nije želio da nam dadne!” Zatim poslaše Selmana, r.a., nekome drugom po hranu. Kasnije, kada se Selman, r.a., ponovo vratio praznih ruku, rekoše: “Kada bismo te poslali do bunara punog vode, bunar bi presušio!” Nakon toga, otišli su da izvide da li kod Usame, r.a., doista nema hrane. Kada dođoše, Allahov Poslanik, s.a.v.s., im reče: “Na vašim zubima vidim trag mesa koje ste pojeli!” Obojica istovremeno rekoše: “Allahov Poslaniče, mi danas nikako nismo jeli meso!” A Allahov Poslanik, s.a.v.s., na to reče: “Vi ste neprestano jeli Selmanovo i Usamino meso!” Nakon toga, spušten je ajet koji glasi: “O vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja!” (Begavi, Me’ali-mu’t-Tenzil, 7/344-345; Kurtubi, el-Džami’li-Ahkami ‘l-Kur’an, 16/330-331)

Sumnjičenje koje se zabranjuje u časnom ajetu jeste osuđivanje, odnosno, pripisivanje bilo kakve krivnje, greške ili nedostatka nekome drugom. Mjerilo kojim se razdvaja zabranjeno mišljenje od dozvoljenog je sljedeće: Imati loše mišljenje o bilo čemu, za šta ne postoje jasni znakovi koji opravdavaju to loše mišljenje, odnosno ne postoji očit povod za negativno mišljenje, jeste haram. Međutim, to se ne odnosi na osobe koje se bave sumnjivim poslovima i koje su postale među narodom poznate po ružnim i lošim djelima koja javno čine.

Sehl Et-Tusteri, rah., kaže: “Loše mišljenje potječe od neznanja i nefsanske je prirode. Najveći neznalica među ljudima je onaj ko srcem pouzdano vjeruje u nešto, nemajući za to nikakvo uporište u znanju.”

Omer, r.a., je rekao: “Ukoliko možeš na lijep način protumačiti riječ koju je kazao tvoj brat, ni slučajno o kazanom ne misli ništa drugo sem dobra.” (Ibn Ebi’d-Dunja, Musaratu ‘n-Nas, str. 50; Bejheki, Šu’abu ‘l- Iman, 10/560)

Kada bi neko u prisustvu Omera, r.a., spomenuo nekog čovjeka, tvrdeći de je dobar, on bi upitao: “Kakav stav ima ta osoba kada se pred njim spomene neko od vjernika?” Ako bi mu rekli da pronalazi mahane i loše govori o spomenutom bratu, Omer, r.a., bi govorio: “Ta osoba nije onakva kakvom je smatrate!” A ako bi mu rekli da taj čovjek lijepo govori o drugim ljudima i da ih hvali, on bi onda rekao: “Inšallah, ta osoba je onakva kakvom je smatrate!” (Ibn Vehb, el-Džami, str. 502; Ibn Abdilberr, et-Temhid, 23/22)

Navedena predaja ukazuje nam na sljedeće: U životu uvijek trebamo gajiti lijepo mišljenje o ljudima i dešavanjima. Za loše mišljenje smo odgovorni, a za lijepo mišljenje nećemo snositi posljedice, čak i ako pogriješimo. U tom slučaju, sav naš gubitak je u tome što smo pogriješili iz lijepe namjere. Međutim, ukoliko neosnovano gajimo loše mišljenje o nekome, naposlijetku ćemo polagati račun za to.

Stanje odabranih

Sve ono što smo do sada rekli odnosi se na mu’mine srednjeg stepena. A kada su u pitanju oni koji su postigli visoke duhovne stepene i fadilete, treba znati da su i kod njih, kao dio ljudske prirode, prisutni nabrojani osjećaji. Međutim, ti osjećaji nisu usmjereni kritički niti loše prema ostalim vjernicima, oni su izmijenili svoje osobine zbog Allahovog, dž.š., zadovoljstva i iz brige za Vječnošću. To se manifestuje na način da kada vide neku lijepu osobinu kod svoga brata, oni osjećaju pozitivnu ljubomoru, dok kada vide neku njegovu mahanu, oni srcem žele da ta mahana preraste u dobro.

A Allahov Poslanik, s.a.v.s., u jednom hadisu kaže:

“Dozvoljeno je zavidjeti samo dvjema osobama: Onome kome je Allah, dž.š., podario imetak pa ga on danonoćno dijeli. A drugi je onaj kome je Allah, dž.š., podario Časni Kur’an (znanje i hifz) i koji danonoćno postupa prema njemu!” (Buhari, Fedailu ‘l-Kur’an, 19; Muslim, Salatu ‘l-Musafirin, 266, 267)

U navedenom hadisu, riječ zavist odnosi se na pozitivnu ljubomoru. To je stanje kada čovjek osjeća divljenje spram visokih stepena koje je postigao njegov brat. Osobe koje su postigle visoke duhovne stepene, imaju loše mišljenje samo o vlastitome nefsu i nikada ne gaje takvu emociju prema nekome drugom. To su oni koje Allah, dž.š., u Časnom Kur’anu spominje na način: “I oni koji od onoga što im se daje udjeljuju, i čija su srca puna straha zato što će se vratiti svome Gospodaru.” (Mu’minun, 60) Kao što se i navodi u časnom ajetu, takve osobe se boje za sebe, iako su njihova djela lijepa, jer oni imaju loše mišljenje o svome nefsu. Oni se brinu da dobra koja čine neće biti primljena i smatraju da ih čine na manjkav način. To nam potvrđuje i sljedeći hadis koji prenosi majka vjernika, Aiša, r.anha: “Upitala sam Allahova Poslanika, s.a.v.s.: ‘Da li se ajet koji glasi: ‘I oni koji od onoga što im se daje udjeljuju, i čija su srca puna straha zato što će se vratiti svome Gospodaru’ odnosi na one koji piju alkohol i kradu?’ A on mi reče: ‘Ne, o Siddikova kćeri! To su oni koji obavljaju namaz, poste, daju zekat, ali strahuju da im to sve neće biti primljeno. To su osobe koje se takmiče u dobru!’” (Ibn Madždže, Zuhd, 20; Tirmizi, Tefsir, 24)

Osobe koje su dostigle visoke duhovne stepene, nesrećom smatraju jedino ono što se tiče dunjaluka. Kada im se otvore neka dunjalučka vrata, oni to smatraju nesrećom i fitnom jer za njih su dunjalučke stvari nešto što ih može udaljiti od Allaha, dž.š., kao što se i navodi u časnom ajetu: “I kada bi zaboravili ono čime su opominjani, Mi bismo im kapije svega otvorili; a kad bi se onome što im je dato obradovali, iznenada bismo ih kaznili i oni bi odjednom svaku nadu izgubili.” (En’am, 44) Eto, to je ono što odabrani smatraju nesrećom, o čemu imaju loše mišljenje i ono na čemu zavide. To su doista oni koje je Allah, dž.š., za Sebe odabrao, kojima je podario stepen evlija i ukazao posebnu pažnju. Sve njihove karakterne crte vrijedne su hvale, svi njihovi postupci su onakvi kakvi trebaju biti i svaka njihova osobina dostojna je pohvale. Suprotno njima, ostali ljudi su većinom promjenjivog stanja. (Kelabazi, Bahru ‘l-Fevaid, 1/134- 136)

Onako kako negativno tumačenje, ako nema realnog uzroka za njega, dovodi čovjeka u duhovnu tjeskobu, uništava njegov polet i nadu, tako i pozitivno tumačenje čovjeku daje polet i duhovnu širinu. Pozitivno tumačenje čini život smiselnijim i povećavaju životnu radost. Korisno je i iz tog ugla sagledati današnje psihičke probleme, krize i depresije od kojih pati savremeni čovjek.

SUJEVJERJE I PREDZNACI NESREĆE

U predislamsko doba, Arapi su imali različita poimanja znakova nesreće. Sujevjerje je bilo prisutno u raznim formama, gatanja putem posmatranja ptica, tumačenja različitih ptičijih oglašavanja, načina leta koji ukazuje na sreću ili nesreću, pa do crtanja linija po zemlji i gatanja pomoću šljunka. Ustvari, ne postoje nikakvi znaci nesreće. Istinska nesreća je okupiranost umišljenom nesrećom. Ljudi su kroz historiju mnoge stvari tumačili na dobar ili loš način. Naša vjera ne odobrava tumačenje pojava na ružan način niti robovanje tim negativnim tumačenjima.

Zbog toga je Allahov Poslanik, s.a.v.s., izričito kazao:

“Ne postoje znakovi nesreće!”

On nikada ništa nije smatrao znakom nesreće. Kao i u svemu drugom, tako i po pitanju sujevjerja, postupci Allahova Poslanika, s.a.v.s., bili su u potpunom skladu sa njegovim riječima. Allahov Poslanik, s.a.v.s., izrekao je mnoge hadise vezane za sujevjerje.

Neki od njih su sljedeći:

“Ne postoje znaci nesreće!” (Buhari, Nikah, 17, Tibb, 19; Muslim, Selam, 102)

“Najljepše tumačenje je lijepo tumačenje. Neka sujevjerje ne pokoleba niti jednog muslimana u njegovom poslu. Kada neko od vas vidi nešto što mu se ne sviđa, neka učini sljedeću dovu: ‘Allahu moj! Samo Ti daješ dobro i samo Ti otklanjaš zlo. Samo uz Tvoju pomoć imamo snagu za čuvanje od grijeha i činjenje ibadeta’” (Ebu Davud, Tibb, 24)

Čovjek može s vremena na vrijeme u svome srcu osjetiti određenu sumnju ili pomisao. Može se desiti da pomisli kako određene stvari neće krenuti dobro za njega ili kako će mu nešto donijeti nesreću. U tome nema nikakvog grijeha. Međutim, čovjek ne smije pod utjecajem takvog razmišljanja ostaviti poslove koje treba obaviti. A zabranjeno mu je da dozvoli da se misao o nesreći pretvori u vjerovanje i da počne upravljati njegovim životom.

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je vlastitim primjerom pokazao put svim vjernicima, a od njega se prenosi da je rekao: “Ja dajem prednost lijepom tumačenju.” Takvo postupanje Allahova Poslanika, s.a.v.s., možemo primijetiti prilikom sklapanja Dogovora na Hudejbiji. Kada je vidio da su mekkanski mušrici poslali Suhejla b. Amra kako bi sklopili dogovor sa muslimanima, Allahov Poslanik, s.a.v.s., reče ashabima, r.anhum: “Naš posao je olakšan!” Dakle, protumačio je situaciju u korist dobra jer ime Suhejl znači “olakšanje”.

S druge strane, kada bi mu neko iskazao svoje negativne misli, preporučivao bi tumačenje na lijep način i upozoravao bi na to da umišljeni znakovi nesreće ne smiju biti prepreka u obavljanju poslova. Onima koji ne mogu da se odupru takvim osjećanjima preporučio je da čine sljedeću dovu: “Allahu moj! Samo Ti daješ dobro i samo Ti otklanjaš zlo. Samo uz Tvoju pomoć imamo snagu za čuvanje od grijeha i činjenje ibadeta.” I u vlastitim životima možemo uočiti sljedeće: Kada nešto protumačimo na lijep način, to nam donosi srčani smiraj i motivaciju za određeni posao. Međutim, ukoliko nešto smatramo nesrećom i vjerujemo u to, onda nam takav stav donosi sasvim suprotne posljedice.