Doc. dr. Almir Fatić
SVETOST UGOVORA
U svom svakodnevnom životu ljudi su nužno upućeni jedni na druge, bilo da je riječ o ličnom odnosu između pojedinaca ili odnosu između pojedinca i društva, odnosno države. Ti višestruki i kompleksni međuljudski odnosi na različitim komunikacijskim nivoima neminovno se reguliraju općim pravilima i normama koje obavezuju sve strane u toj komunikaciji. Svaka povreda tih odnosa u bilo kojem aspektu, i sa bilo čije strane, prouzrokuje nestabilnost i nesigurnost pojedinca i društva u cjelini.
Jedna od najučestalijih odnosnih situacija među ljudima u pojedinačnom i kolektivnom smislu jeste ugovorni odnos između dvije strane. Pridržavanje, poštivanje i ispunjavanja ugovora ili obećanja znak je ljudskog poštenja, čovječnosti, dobrote i pravičnosti. U suprotnom, riječ je o nepoštenju, nemaru i, u krajnjem značenju, velikoj nepravdi i grijehu kojima se uništava povjerenje i stvara nered. Zato islam kao vjera zapovijeda poštivanje svih vrsta ugovora koji su dozvoljeni i čije izvršavanje jest obaveza, bez obzira na eventulane poteškoće koje mogu nastati u njihovom realiziranju. Odnos muslimana prema ugovoru i danoj riječi Allahov Poslanik, s.a.v.s., sumirao je ovim riječima: El-Muslimune ‘ala šurutihim, što znači: “Muslimani se drže danih uvjeta” (Buhari).
U prvom ajetu sure el-Maide (Sofra) vjernicima se upućuje poziv: “Vjernici, ispunjavajte ugovore!” Prema ovome, vjerovanje (iman) podrazumijeva pouzdanost, tačnost, pridržavanje danih uvjeta i poštivanje ugovora.
Vjernik neće nikoga prevariti niti iznevjeriti; njegovo vjerovanje to mu ne dopušta. Veli se da su ‘ukūd ovdje ugovori koje čovjek sklopi sa drugima, npr. u trgovini, braku, oslobađanju robova i sl. Veli se da je to ono na što se čovjek obavezao u odnosu na svoga Gospodara u pogledu djela pokornosti, kao što su hadž, post i sl. Još se veli da je to ono čime je Allah obavezao ljude u pogledu dozvoljenog i zabranjenog u vjeri (Ibn Džuzejj, Teshil, 1:166). Dakle, riječ ‘ukūd u ovom ajetu ima općenito značenje i obuhvata sve vrste mogućih ugovora.
U suri el-Isra’ (34) Kur’an ističe da se za ugovor odgovara: “I ispunjavajte ugovor (ve evfū bi l-‘ahd), zaista, za ugovor se odgovara!” – tj. za njega će se biti pitano na Sudnjem danu da li je bio ispunjen ili ne. Mnogo je još ajeta u kojima se podstiče na izvršavanje obaveza ili ugovora i upozorava na njihovo kršenje ili izigravanje (vidi npr.: el-En‘am, 152; en-Nahl, 91, 92, 94, 95).
Najveći ugovor
Pojam ugovora u islamu ne obuhvata samo ovodunjalučke različite ugovorne odnose među ljudima, već ima i svoje metafizičko značenje koje se, opet, ostvaruje u fizičkom svijetu. Naime, na najvišem mjestu nalazi se Najveći ugovor – ugovor između čovjeka i Gospodara svjetova: “I kad je izveo Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: ‘Zar Ja nisam Gospodar vaš?’ – oni su odgovarali: ‘Svakako, mi svjedočimo’ – i to zato da ne reknete na Sudnjem danu: ‘Zaista mi o ovome nismo ništa znali!’” (el-A‘raf, 172). Ovaj se ajet u tefsirima naziva ajetu’l-misak – ajet o preegzistentnom (ezelskom) ugovoru između Stvoritelja svjetova i ljudskih duša. Shodno tome, robovanje uzvišenom Allahu jest ugovor između čovjeka i njegovog Gospodara, a njegov sadržaj predstavlja izvršavanje farzova i vadžiba, tj. ibadeta kojim je čovjek zadužen, kao što su:
– namaz: “Zaista je namaz propisan vjernicima u određeno vrijeme” (en-Nisa, 103);
– post: “Vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas da biste bili bogobojazni” (el-Bekare, 183);
– hadž i umra: “Upotpunite hadž i umru radi Allaha” (el-Bekare, 196);
– zekjat: “…i oni u čijim mecima bude dio određen / za onoga koji prosi i za onoga koji ne prosi” (el-Mearidž, 24–25).
Ustrajnim ispunjavanjem i izvršavanjem ovog Ugovora čovjeku se, zauzvrat, obećava velika nagrada od njegovog Gospodara: “A onome ko ispuni ono na što se obavezao Allahu On će dati nagradu veliku” (el-Feth, 10).
Brak – čvrsti ugovor
Odmah iza ugovora čovjeka sa njegovim Stvoriteljem slijedi bračni ugovor, ugovor između čovjeka i žene, prema kojem bračni drugovi postaju dozvoljeni jedno drugome. Kur’an ovaj ugovor imenuje kao mīsākan galīzan – čvrsti ugovor (en-Nisa’, 21). Zato se u islamu brak shvata kao veoma ozbiljna institucija u kojoj su prevara, utaja ili iznevjera bračnih obaveza strogo zabranjene radnje. I muž i žena obavezuju se da se čvrsto drže ugovora na koji su se obavezali, te da izvršavaju prava svog bračnog druga u granicama onoga što je šerijatom propisano i odobreno.
U jednom hadisu se kaže: “Čovjek koji se oženi sa ženom uz mali ili veliki mehr – ako ne namjerava to pravo dati ženi – on je varalica. Ukoliko se desi da umre prije nego što taj mehr dodijeli, srest će Allaha na Sudnjem danu kao bludnik! Čovjek koji uzme dug bez namjere da ga vrati vlasniku smatra se varalicom, sve dok ga ne vrati. Ukoliko umre prije nego što preseli sa ovoga svijeta, srest će Allaha kao lopov” (Taberani).
Islam – vjera pouzdanosti
U ostale vrste ugovora možemo ubrojati sve ugovore koje ljudi međusobno ostvaruju na svim planovima (poslovnom, ekonomskom, finansijskom i dr.), u kojima su precizirana prava i obaveze te uvjeti ili kriteriji njihovog izvršavanja. No, započnimo od najjednostavnijih stvari koje, također, potpadaju pod pojam ugovora ili obaveze u širem smislu te riječi.
Naprimjer, zapitajmo se: Da li smo nekada nekome dali obećanje koje nismo izvršili – namjerno ili iz zaborava?! Da li smo preuzetu obavezu savjesno i prema propisanim uvjetima krajnje korektno izvršili? Jesmo li tačni u pogledu vremena?! Kasnimo li na radne obaveze, sastanke i slično? Mogli bismo redati još ovakvih pitanja, pitanja koja nas trebaju stalno podsjećati da je islam vjera pouzdanosti, tačnosti i preciznosti. Islam uči svoje sljedbenike da poštuju danu riječ, da ispunjavaju svoje obaveze i izvršavaju ugovore na koje su se obavezali, i to u odnosu na sve ljude, vjernike i nevjernike. Znamo da je Allahov Poslanik, a.s., sklapao ugovore sa nevjernicima i poštovao ih sve dok su ih poštovali i oni.
Uzvišeni Allah u Svojoj knjizi hvali one “koji ispunjavaju obavezu svoju kada je preuzmu” (el-Bekare, 177); “Među vjernicima ima ljudi koji su iskreni u onome za što su sklopili ugovor s Allahom” (el-Ahzab, 23).
Svoju djecu moramo uporno učiti poštivanju ugovora i danih obećanja još od samog djetinjstva, kako bi se sutra za njih moglo kazati da su to ljudi koji drže do svoje riječi, jer onaj ko ne drži do svoje riječi ne drži ni do svoga prijatelja ili brata, tj. ne poštuje ih. A onaj ko ne poštuje drugog, zapravo, ne poštuje samoga sebe.
Čast i poštenje
Imajući navedeno na umu, trgovac musliman neće nikoga prevariti na pijaci ili tržnici, partneri u nekom biznisu neće jedan drugoga varati, iznevjeriti ili jednostrano raskinuti ugovor zbog veće zarade u nekom drugom ugovoru itd. “Vjera strogo zabranjuje da se gaze vrijednosti na tržnici kratkotrajnih interesa. Ona kritikuje zasnivanje ljudskih zarada na ovim pokvarenim namjerama. Vjera časnost stavlja u ličnu i kolektivnu obavezu, kako bi se učuvali ugovori u siromaštvu i bogatstvu, u pobjedi i porazu” (Muhammed el-Gazali, Karakter muslimana, 115). Laž, prijevara, iznevjera ugovora ili obećanja ne služe na čast bilo kome, umanjuju bereket i ruše ljudski dignitet i ljudsku čast. Časnost i poštenje odlike su pravog vjernika, pravog čovjeka. To su vrijednosti koje traju i zaslužuju naše divljenje u svijetu u kome se one, nažalost, sve više urušavaju. Jedna mudra kāža veli: “Treba biti čovjek od riječi – od najsitnijeg obećanja do onog najvećeg!”
Obećanje hazreti Omera
Na kraju, navest ćemo jedan od mnogih primjera iz historije ranih generacija muslimana koje su svojim karakterima ispisale stranice iznimnih ljudskih vrijednosti i vrlina što nama danas toliko nedostaju.
Naime, pred hazreti Omera, drugog halifu, doveden je porobljeni perzijski uglednik Hurmuzan, koga muslimani osudiše na smrt. On reče: “Vladaru pravovjernih, žedan sam, pa nećete me valjda žednog ubiti!” Hazreti Omer naredi da se ne izvrši smrtna kazna nad njim dok se ne napije. Kad je Hurmuzan uzeo u ruku čašu vode, reče hazreti Omeru:
“Jesam li siguran, vladaru pravovjernih, dok ne popijem ovu čašu?” Hazreti Omer mu zajamči sigurnost. Na to Hurmuzan baci čašu vode i voda se proli. Pri tome reče hazreti Omeru: “Održano obećanje je, vladaru pravovjernih, svjetlo koje sija!” Hazreti Omer ne prekrši svoju riječ i oslobodi Hurmuzana. Ovaj, vidjevši snagu hazreti Omerovog karaktera što ga je gradio islam, sa oduševljenjem odluči da postane musliman. Kroz postupak hazreti Omera spoznao je snagu i veličinu islama. Pošto je bio mudar, hazreti Omer ga uze u red svojih savjetnika (M. Gavrankapetanović, Vjerom do savršenstva duše, 156).
