Doc. dr. Almir Fatić
Po(r)uke hidžre
Svake godine sljedbenici islama podsjećaju se na jedan veliki događaj iz historije islama – hidžru. Hidžra nije samo obična seoba ili preseljenje prvih muslimana iz Mekke u Medinu zbog toga što su se, kao što je poznato, nevjernička uznemiravanja Muhammeda, a.s., i njegovih ashaba u Mekki intenzivirala do mjere nepodnošljivosti, pa su se muslimani zarad učuvanja dina, života i slobode morali preseliti na novo mjesto, Medinu.
Hidžra jeste i to, ali i mnogo više od toga. Nesumnjivo, riječ je o događaju koji je promijenio tok ljudske historije i čovječanstvu donio nove vrijednosti čije će poruke i pouke trajno oslovljavati sve generacije muslimana. Jer, pored svojih historijskih sadržaja, hidžra nudi i njedri sadržaje važne i značajne za svakodnevni život vjernika. Hidžra je, otuda, univerzalni put svakog muslimana i način njegovog svakodnevnog života. Ta hidžra ostvaruje se na više planova, o kojima ćemo kasnije nešto više reći.
Sama riječ hidžra i ono što je iz ove riječi izvedeno u Kur’anu se spominje na preko trideset mjesta. U većini slučajeva u Kur’anu se riječ hidžra koristi u značenju prelaska ili preseljenja iz jednoga mjesta u drugo, tj. prelaska ili preseljenja iz mjesta tiranije u mjesto slobode. Kur’an, također, detaljnije govori o konkretnoj hidžri Muhammeda, a.s., i njegovih ashaba: o uzrocima i motivima hidžre, o toku hidžre i nekim njezinom događajima, o muhadžirima i ensarijama… No, Kur’an svoje kazivanje o hidžri ne svodi samo na taj prijelomni događaj u historiji islama, nego prelazi i na samo jezičko značenje riječi hidžra, između kojeg i ovog prijelomnog događaja postoji čvrsta veza i zajednički smisao (v. Ramić, Tefsir – tumačenje i razumijevanje Kur’ana, 43). Isto tako, Kur’an govori i o hidžrama drugih poslanika, npr. hidžri Ibrahima, a.s… Zato se veli da je hidžra sunnet svih Božijih poslanika, alejhim selam. Ajete o hidžri treba razumijevati u općem, univerzalnom značenju i smislu (‘am), a to znači, ukratko, da se sa historijskog mjesta događaja hidžre vratimo na svoje mjesto i svoje vrijeme, tj. na svoju hidžru.
Hidžra tijelom, jezikom i srcem
Iz kur’anske upotreba pojma hidžra i njegovih izvedenica možemo razabrati tri vrste hidžre, odnosno dolazimo do spoznaje da se hidžra čini:
a) tijelom: “A one (žene) za koje se pribojavate neposlušnosti, vi posavjetujte, a onda ih napustite (vehdžurūhunne) u posteljama…” (en-Nisa, 34). Riječ el-hedžran, koja je od istog korijena kao i riječ hidžra, nosi ideju napuštanja ili izbjegavanja, u ovom konkretnom slučaju radi se o izbjegavanju bračne postelje ili izostavljanju seksualnog odnosa kada se spava zajedno. Dakle, radi se o hidžri putem tijela;
b) jezikom i c) srcem: u 30. ajetu sure el-Furkan kaže se da je Poslanik, a.s., rekao ili će, pak, reći na Sudnjem danu: “Gospodaru moj, narod moj ovaj Kur’an izbjegava (mehdžūra)!” – tj. izbjegava ga jezikom ili srcem.
U suri el-Muzzemmil (10. ajet) Poslaniku, a.s., u imperativnoj formi govori se da nevjernike “izbjegava na lijep način (vehdžurhum hedžren džemila)”. Ovo izbjegavanje ili ova hidžra može biti tijelom, jezikom i srcem zajedno.
Iman, hidžra, džihad…
Jedan ajet u Kur’anu govori, rekli bismo, na sveobuhvatan način o hidžri i njezinoj neraskidivoj povezanosti sa drugim vrijednostima. Taj ajet glasi: “Oni koji vjeruju i koji se isele i bore na Allahovome Putu, oni se mogu nadati Allahovoj milosti. A Allah prašta i samilostan je” (el-Bekare, 218). Već smo istakli da ajete o hidžri valja razumijevati i tumačiti na univerzalan način, pa ćemo tako postupiti i sa ovim ajetom, iako je on, prema komentarima Kur’ana, objavljen o Abdullahu b. Džahšu i njegovim drugovima (v. šire, npr., u: Tefsir Ibn Kesir, 140–142).
U ovom ajetu zapažamo slijedeći poredak: iman – hidžra – džihad – nada – milost – oprost. Ovaj poredak, zapravo, odgovara stvarnom ljudskom životu i praktičnom iskustvu. Na prvome mjestu spominje se iman (innellezine amenu). Prisjetimo se da na početku Kur’ana stoji: “Ellezine ju’minune bi’l-gajb / Oni koji vjeruju u nevidljivo…” (el-Bekare, 3).
Ovdje, dakako, nije riječ o bilo kakvom vjerovanju, već o onom objavljenom vjerovanju sadržanom u Kur’anu i hadisu. To vjerovanje su nam pojasnili naši veliki ehl-i sunnetski učenjaci kao što su: Ebu Hanife, Eš‘ari, Tahavi, Maturidi, Gazali, Sujuti, te naši bošnjački alimi poput Hasana Kafija Pruščaka, Mehmeda Handžića, Muhameda Pašića i dr.
I danas je važno da govorimo o našem vjerovanju, imanu, šta ono podrazumijeva, od čega se sastoji, u šta i kako vjerujemo, jer u savremenom svijetu, npr. u Americi i Evropi, popularne su ideje tzv. spiritualizma i reinkarnacije kao i novi religiozni pokreti koji mogu zbunjujuće djelovati na srca ljudi u pogledu ispravnog vjerovanja.
Dvije vrste hidžre
Nakon ispravnog vjerovanja slijedi hidžra (vellezine hadžeru). Dvije su vrste hidžre. Prva je ona u historijskom smislu – hidžra do oslobođenja Mekke. Pouke ove hidžre, na temelju kur’anskih ajeta, između ostalih, jesu:
– Istina će pobijediti čak i tamo gdje je izgledalo da je poražena. Prema ljudskim pretpostavkama, Poslanik, a.s., nije mogao izaći živ iz svoje kuće, ali uzvišeni Allah čuva i štiti Svoga Poslanika. To se išareti u 40. ajetu sure et-Tevbe, koji govori o hidžri, u kome se tri puta ponavlja vremenski prilog iz (što znači “kada”): kada su ga protjerali oni koji ne vjeruju; kada su njih dvojica bila u pećini; kada je on rekao drugu svome: “Ne brini se, zaista je Allah s nama!” (Ramić, 46–47).
– Usklađivanje riječi i djela: La ilahe illellah nije teško izgovoriti, ali to treba i dokazati. Nisu svi koji su bili izgovorili La ilahe illellah učinili hidžru! Ni danas ne čine hidžru (u drugom značenju koje ćemo navesti) svi oni koji izgovaraju La ilahe illellah! Ima ljudi koji, kako se kaže u Kur’anu, robuju Allahu samo harfovima ili na ivici. Hidžra nas uči da se Allahu robuje djelima.
– Voljeti više drugom muslimanu nego sebi je vrijednost koju nam hidžra daje: “I onima koji su nastanili Medinu i učinili je domom prave vjere još prije njih, oni vole one koji im se doseljavaju i ne osjećaju u grudima svojim nikakvu tegobu zato što im se daje, i daju im prednost nad sobom, mada im je i samima potrebno” (el-Hašr, 9).
– Bratimljenje muslimana: pitanje muslimanskog bratstva danas je možda više nego ikada prije važno i aktuelno. I danas se možemo podijeliti na one koji pomažu druge muslimane i one koji vode računa samo o svom interesu! Hidžra nosi poruku pomirenja među muslimanima.
– Hidžra donosi nove vrijednosti, ona je nova prilika za dobro. Ovaj ajet se završava riječima vallahu gafuru r’rahim: Uzvišeni prašta ljudima i daje im novu priliku za dobro.
Druga vrsta hidžre jeste hidžra od grijeha, strasti, nedozvoljenog govora, odnosno hidžra od svega onoga što je zabranjeno. Kao što je historijska hidžra bila obaveza svim muslimanima, tako je i ova hidžra obaveza svakog muslimana. Obaveza je muslimanu napustiti ono što je loše i haram.
U hadisu stoji da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: “Muhadžir je onaj ko izbjegava ono što je Allah zabranio” (Buhari, 6484). U predaji imama Ahmeda stoji da je neki čovjek došao Allahovome Poslaniku, a.s., i upitao ga: “Allahov Poslaniče, ko je muhadžir?” – pa je on odgovorio: “Onaj ko izbjegava ono što je Allah zabranio” (Musned, 6637).
U svojoj poznatoj hutbi na Oprosnom hadždžu Allahov Poslanik, a.s., kazao je: “Hoćete li da vas obavijestim o tome ko je vjernik (mu’min)? To je onaj od koga su sigurni imeci i životi drugih ljudi, a musliman je onaj od čijeg su jezika i ruku pošteđeni drugi ljudi. Mudžahid je onaj ko se bori protiv sebe u pokornosti uzvišenom Allahu, a muhadžir je onaj ko izbjegava grijehe” (Bejheki, Šuabu’l-iman, 13:455).
Borba i nada
Nakon hidžre u ajetu spominje se džihad (ve džahedu). Vidjeli smo maloprije da je Božiji Poslanik, a.s., rekao da je mudžahid (borac na Allahovome Putu) onaj koji se bori protiv sebe, tj. protiv svojih strasti. Povezivanje džihada sa vjerovanjem i hidžrom govori o tome da vjerovanje ne poznaje malodušnost i pasivnost, već borbu, ljudsku aktivnost, planiranje. Naime, Muhammed, a.s., dobro je osmislio i planirao hidžru do u detalje: izabrao najboljeg druga, hz. Aliju ostavo u postelji, Esma im je donosila hranu, Amir b. Fuhejr bio je zadužen da odgoni stado ovaca u blizini pećine; čak je bio angažiran i jedan idolopoklonik, Abdullah b.Urejkit, kao glavni vodič kroz pustinju… Sve ovo nam govori da Allahova pomoć neće doći bez naše borbe, našeg zalaganja i truda.
I nakon imana, hidžre i džihada slijedi nada (redža’) u Allahovu milost (džennet). Redža’ je stvarna, utemeljena nada, nada koja ima pokriće. Prema tome, nakon što steknemo i očuvamo ispravno vjerovanje (iman) kojeg popratimo izbjegavanjem (hidžra) svega onoga što je zabranjeno, te se svojski borimo (džihad) protiv svojih strasti i svih negativnosti, onda se možemo nadati (redža’) Allahovoj pomoći i milosti (rahmet). Ovo bi bila svojevrsna formula uspjeha na ovome i onome svijetu.
