SRETNA PORODICA
Osoba koja stupa u brak isključivo radi svog nefsa, a ne radi Allahovog zadovoljstva, uvijek će misliti samo na svoje želje i potrebe. Takav neko će biti daleko od toga da probleme i nesuglasice koje živi sa partnerom razmotri kao svoju grešku. Neće znati da riješi ni najmanji nesporazum, jer on za drugu stranu nema ni razumijevanja ni tolerancije. Zbog svoje egoističnosti on uopće ne može da razmišlja o drugoj strani. Ovakva bolest može da bude i kod muškarca i kod žene.
Činjenica je da brak znači dvije osobe, ne jedna. Samim tim nije uredu da samo jedno bude zadovoljno; sreća i zadovoljstvo treba da budu obostrani. Ako jedan od partnera želi da se uvijek sluša njegova riječ te da se uvijek u prvom redu ispunjavaju njegove želje, u tom braku nema mnogo hajra. Tu ili vlada razdor ili “mir” u kojem je jedno potlačeno.
Idealan pogled, odnosno poimanje jeste da čovjek brak doživljava kao sredstvo koje će i njega i porodicu približiti Allahu, dž.š. Samo na taj način se može postići potpuna sreća i spokoj u porodici. Onaj ko ima za cilj Allahovo zadovoljstvo nastojat će da i partnera učini sretnim. Također, takva osoba će paziti na prava svih članova porodice, imajući u vidu da se potpuna sreća postiže sa srećom porodice. Djeca koja se odgoje u takvom okruženju prirodno će usvojiti takav ahlak. Ljubav, poštovanje, iskrenost, ljubaznost i razumijevanje koji vladaju među roditeljima neminovno će se preslikati i na ličnost djeteta.
Dova koja se spominje u časnom Kur’anu: “Gospodaru naš! Podari nam u ženama našim i djeci našoj radost i učini da se čestiti na nas ugledaju!” (Furkan, 74) ustvari sažeto govori ono što želimo reći.
…više pročitajte u časopisu Semerkand br. 44 …
