Doc. dr. Almir Fatić | Br. 58 – TEMA BROJA
Sadržajem, značenjem i definiranjem pojma sreće ljudi se bave još od drevnih vremena. Ponuđeni su, historijski posmatrano, brojni odgovori: filozofski, etički, psihološki, teološki, biološki i drugi, u pokušaju da se definira i objasni pojam i koncept sreće, tj. u čemu se ona kao emocionalno stanje sastoji, koji je njen opseg i kako se ona doseže. Kao ilustraciju, navest ćemo nekoliko primjera.
Najviša sreća, prema Platonu (427–347. p.n.e), pripada životu koji postigne najviše dobro i kontemplira najviše ideje (M. M. Sharif, Historija islamske filozofije, Zagreb, 1988, 118). U Nikomahovoj etici, napisanoj 350 godina prije nove ere, Aristotel (384–322. p.n.e) izjavljuje da je sreća (blaženstvo) jedina stvar koju ljudi biraju zbog nje same: “Mi naime, takoreći, biramo sve poradi čega drugog, osim blaženstva (sreće), jer nam je ono svrha.” Sreća za Aristotela predstavlja “djelatnost u skladu sa krjepošću” (Nikomahova etika, Zagreb, 1988, 228–229). Znači, prema Aristotelu, sreća (grč. eudaimonia) je više djelovanje nego emocija ili stanje. Ona se izražava, prema ovom starogrčkom filozofu i prirodoslovcu, na dva načina: u moralnim (hrabrost, umjerenost, plemenitost itd) i intelektualnim vrlinama (znanost, umjetnost) (šire v.: Sharif, nav. dj., 125). Nizozemski teolog i filozof Baruh de Spinoza (u. 1677) veli da je ljubav prema Bogu, “najviša sreća za nas” (Kratka rasprava o Bogu, čoveku i njegovoj sreći, Beograd, 2011, 84). Bertarnd Rasl (u. 1970), engleski filozof i matematičar, smatra da je tajna sreće u ovome: “Proširite svoja interesovanja koliko god možete i postarajte se da vaše reakcije na stvari i lica koja vas zanimaju budu što više prijateljska i što manje neprijateljska” (šire o pogledima ovog filozofa na sreću v. u njegovoj knjizi Osvajanje sreće, Beograd, 2004).
Ovaj niz mogli bismo nastaviti nabrajanjem mnogih velikih imena i autora iz zapadnjačke i drugih kultura, bilo iz prošlog ili sadašnjeg vremena, koji su izrekli svoje misli i teorije o sreći, jer tema sreće zaokupljala je i zaokuplja mnoge umne ljude. No, ta svojevrsna potraga za srećom nije samo odlika velikih ljudi, radije bismo kazali da svaki pojedinac traga za svojom srećom: mladi i stari, bogati i siromašni, ugledni i jadni, predsjednici i portiri… Svi ovi, kao i mnogi drugi, odnosno svi mi, suočeni su sa pitanjem: Šta je i u čemu je, doista, sreća?
Alehmija sreće
Muslimani duboko vjeruju da je konačni odgovor na to vječno pitanje o sreći sadržan u Objavi (Kur’anu) i Poslanikovoj, a.s., praksi (sunnetu). Jednu od najboljih interpretacije sreće shodno Kur’anu i Sunnetu ponudio je čuveni imam Ebu Hamid el-Gazali (u. 1111), koju je izložio u svojoj poznatoj raspravi pod znakovitim naslovom Alhemija sreće. U ovoj nevelikoj ali izvanrednoj raspravi imam Gazali, na sebi svojstven način, govori o “tajnoj alhemiji sreće” koja se “nalazi nigdje do u riznicama uzvišenog Allaha; na nebesima su to duše meleka, a na zemlji srca evlija koji su Ga spoznali.” Ljudskoj sreći, prema imamu Gazaliju, prethodi ljudska samospoznaja koja je ključ spoznaje uzvišenog Allaha: “Tvoja dužnost je da sebe istinski upoznaš, tako da znaš ko si, odakle si potekao, šta je svrha tvoga stvaranja, šta ti donosi sreću a šta nesreću.” A da bi čovjek istinski upoznao sebe i tako saznao ono što ga usrećuje, potrebno je da upozna svoju dušu (tj. Suštinsko srce ili duh koji je stvoren u čovjeku i pomoću kojeg čovjek spoznaje uzvišenog Allaha), a ona se upoznaje kroz borbu sa samim sobom (mudžaheda) putem koje će čovjek iz svoga srca odstraniti “naravi psa, svinje i šejtana”, a zadobiti “narav meleka.” To suštinsko srce stvoreno je da “radi za budući svijet da bi postiglo svoju sreću, a specifični užitak srca je spoznaja uzvišenog Allaha, jer je ono za to i stvoreno.” Ovako bi, ukratko i pojednostavljeno, glasila Gazalijeva interpretacija sreće (vidi prijevod Alhemije sreće u knjizi: Svjetlost zvana El-Gazali,,priredio Ismail Ahmetagić, Mostar, 2000).
Bit i značenje sreće
Drugi muslimanski autor koji je raspravljao o značenju sreće u islamu je savremeni muslimanski filozof i mislilac iz Malezije, Sejjid Muhammed Neqib el-Attas. U radu pod naslovom Bit sreće i njezino značenje u islamu ovaj mislilac je “ukratko ali i razgranato” raspravljao o značenju i iskustvu sreće. Najbitnije naglaske, u rezimiranoj formi, prenijet ćemo u nastavku. Sreća (ar. se‘adeh) se povezuje sa tri stvari: (1) duševnim sopstvom (duševna spoznaja i dobro ponašanje); (2) tijelom dobro zdravlje, sigurnost); i (3) područjem izvan duše i tijela (bogatstvo i druge stvari koje donose boljitak duši i tijelu).
Sreća se ne ograničava samo na područje ovog prolaznog svijeta (Aristotel je tvrdio da su vrijednost i sreća skopčani samo sa ovim svijetom te da do sreće kao trajnog stanja svjesnog iskustva ne možemo dospjeti na ovome svijetu), već obuhvata i budući svijet (Ahiret). Na ovom svijetu mogu se razlučiti dvije vrste sreće: (a) sreća u prolaznim stanjima, koja se mogu opisati kao osjećanja ili emocije, kad se udovolji potrebama i željama kroz valjano ponašanje; i (b) duhovna, stalna sreća koje ne dovodi do kolebanja ako se počini neka greška (jer je ovaj svijet mjesto kušnje), niti do svladanosti trpljenjem u nekoj nesreći.
Pod srećom budućeg svijeta misli se na krajnju sreću koja je neprestani ushit i blaženstvo: viđenje uzvišenog Allaha (ru’jetullah). Sreća na budućem svijetu povezana je sa životom proživljenim na ovome svijetu.
Moderno poimanje sreće na Zapadu posljedica je sekularizacije: sreća je promjenljiva, cilj je sama sebi, određena je privremenim psihološkim stanjima koja nemaju veze sa moralnim pravilima.
Vanjske (praktično djelovanje) i unutrašnje (srčana stanja) vrijednosti vjere (din) nužne su za postignuće sreće na ovom svijetu i konačne sreće na onom svijetu.
Sreća nije prolazno stanje, niti ugoda, niti zabava, ona ima veze se jamstvom (jekin) o konačnoj Istini, a jamstvo je stalno stanje svijesti povezano sa srcem (kalb). Sreća je mir, sigurnost i spokojnost srca (tume’nineh); sreća je spoznanje (ma‘rifet) a spoznanje je istinito vjerovanje (iman); (Attasov tekst u cijelosti v. u: Enes Karić, Semantika Kur’ana, Sarajevo, 1998, 367–388).
Šta sprječava sreću
Na tragu razmatranja ove dvojice velikana muslimanske misli, Gazalija i Attasa, čije smo interpretacije pojma i koncepta sreće shodno Kur’anu i sunnetu sažeto predstavili, želimo sada konkretno spomenuti neke faktore, stanja ili pojave koje sprječavaju istinsku sreću, a nakon toga navest ćemo vrijednosti vjere (vanjske i unutarnje naravi) koje dovode do istinske sreće na ovome i onome svijetu. Dakle, u faktore koji sprečavaju kušanje istinske sreće u najširem smislu te riječi možemo ubrojati:
1. nevjerništvo (kufr): “Ko pridružuje Allahu nekoga drugog, Allah će mu zabraniti džennet” (el-Ma’ide, 72); “…a koga (Allah) želi mu zabludi ostaviti – On učini njegova prsa tijesnim i tegobnim kao da se penje na nebo” (el-En‘am, 125);
2. grijehe (āsam): “Čovjeku se, doista, uskraćuje nafaka zbog grijeha kojeg počini…” (Ibn Madže, 4022);
3. zavidnost (hased): Kolika velika opasnost i nesreća prijete od zavidnosti najjasnije vidimo po tome što nam uzvišeni Allah naređuje da tražimo utočište kod Njega: “…od zla zavidljivca kad zavist ne krije!” (el-Felek, 5) Allahov Poslanik, a.s., rekao je: “Nemojte jedni druge mrziti! Nemojte jedni drugima zavidjeti i nemojte jedni drugima leđa okretati! Budite braća, Allahovi robovi!” (Buhari, 6076);
4. zlobnost (gill): Vjernici uče ovu dovu: “…ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema onima koji vjeruju!” (el-Hašr, 10), jer zloba sprječava sreću na ovome i onome svijetu: “I mi ćemo odstraniti iz njihovih grudi zlobu…” (el-E‘araf, 43) – kaže se u Kur’anu za stanovnike dženneta;
5. srdžbu (gadab): Uzvišeni Allah hvali vjernike koji, “kad ih ko rasrdi, opraštaju” (eš-Šura, 37). Allahov Poslanik, a.s., kaže: “Nije snažan onaj koji (u hrvanju) sve obara, već je snažan onaj koji se u srdžbi zna savladati” (Buhari, 6114);
6. pesimizam (teša’um) počesto zna ljude odvesti u tugu i neraspoloženje, a Allahov Poslanik, a.s., volio je optimizam, a prezirao pesimizam: “Ljepši je optimizam i dobar predznak koji ne uznemirava muslimana!” (Ebu Davud, 3919);
7. loše mišljenje o drugima (su’u z-zann): “Vi koji vjerujete, klonite se mnogih sumnjičenja, zaista su neka sumnjičenja grijeh!” (el-Hudžurat, 13) – a to su loša mišljenja o muslimanima, dok su lijepa mišljenja pohvaljena. Veli se da se pod grijehom ovdje misli na laž, jer je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: “Sumnjičenje je najlažniji govor!” (Ibn Džuzejj, Teshil, 4:60)
Šta dovodi do sreće
U jednom hadisu Allahov Poslanik, s.a.v.s., otkriva da u ljudsku sreću na ovome svijetu spadaju tri stvari: “dobra/ čestita žena, udobno boravište i dobra jahalica/prijevozno sredstvo” (Ahmed, 1:168). Iz svega što smo dosada naveli možemo zaključiti da istinsku ljudsku sreću priskrbljuje slijedeće:
1. vjerovanje u Allaha, dž.š., (iman) i činjenje dobra (el-‘amelu s-salih) – “Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život” (en-Nahl, 97), tj. da proživi sretan život (hajat se’ide); “…oni koji budu slijedili Uputu Moju ničega se neće bojati i ni za čim neće tugovati” (el- Bekare, 38);
2. vjerovanje u sudbinu (kada’ i kader) – Vjerovanje u sudbinu spada u onih šest temeljnih istina vjere islama (imanski šarti); Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: “U čovjekovu sreću ubraja se i zadovoljstvo onime što je odredio uzvišeni Allah…” (Tirmizi, 2151);
3. mnogo spominjanje Allaha, dž.š., (zikr) i učenje Kur’ana (tilavetu l-Kur’an): “A, zaista, spominjanjem Allaha smiruju se srca!” (er-Ra‘d, 28) Uzvišeni Allah Svome Poslaniku, a.s., objavljuje: “Ne objavljujemo ti Kur’an da se mučiš” (Ta Ha, 2); u istoj suri (124) uzvišeni kaže: “A onaj ko se okrene od Opomene Moje, taj će tjeskobnim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga oživjeti slijepim”;
4. dobročinstvo prema ljudima (el-ihsanu ile n-nas) – Sretan je onaj ko pomaže druge ljude te ko gleda na onoga ko je ispod njega u dunjalučkim stvarima, a kada je riječ o Ahiretu gleda na onoga ko je iznad, njega; drugim riječima, biti skroman znači – biti sretan.
Dakako, ovim uzrocima sreće možemo pridružiti i još neke druge (podrazumijevajuće) uzroke, kao što su, naprimjer, stjecanje znanja, raspoređivanje vremena, vođenje računa o tjelesnom zdravlju, obavljanje noćnih doborovoljnih namaza (kijamu l-lejl).
U jednoj učenoj izreci navode se tri stvari prema kojima ćemo (raspo)znati jesmo li dosegli istinsku sreću: Ko objedini ovo troje, istinski je sretnik: zahvaljivanje na blagodatima, strpljenje u belajima i traženje oprosta zbog grijeha.
Ali, nije dovoljno samo znati, već putem znanja i hoditi jer, kao što jedan arapski pjesnik reče:
Nadaš se spasu, a ne hodiš njegovom stazom, doista, lađa ne plovi po suhom!
Razgovor sa srećom
Sreća je upitana: “Gdje stanuješ?” “U srcima zadovoljnih”, odgovori sreća. “Čime se hraniš?” “Snagom njihovog vjerovanja.” “Pomoću čega opstaješ?” “Pomoću njihovog ispravnog planiranja.” “Kako se privlačiš?” “Znanjem čovjeka da će ga zadesiti samo ono što mu je Allah odredio.” “S čime odlaziš?” “S pohlepom nakon zadovoljstva, sa škrtošću nakon darežljivosti, s očajem nakon radosti i sa sumnjom nakon čvrstog uvjerenja” (http://www.a-quran.com/archive/ index.php/t-5552.html, pristupljeno 12. 09. 2013. godine).
