Sejjid Mübarek Erol |UVODNA RIJEČ
Robovanje nefsu i sloboda
Jedna od historijskih tema o kojoj se mnogo raspravlja jeste i pojam slobode. Struktura koja premašuje slobodu pojedinca i utječe na društvene odnose je spriječila da ostane ograničena dimenzijom jedinke i pripremila teren da utječe na veoma široko polje. Značenje slobode koja je svojstvena čovjekovoj prirodi je ekvivalentno prihvaćena u ljudskoj historiji. Pojam slobode je uvijek bio predmet rasprave.
Pitanje: Postoji li apsolutna sloboda? – obrazuje srž rasprava kada je o tome riječ. Neminovnost življenja sa drugim ljudima zahtijeva uzajamno čuvanje prava jedni drugih. S druge strane, čovjekov položaj naspram božanske odredbe (kader) obrazuje jednu sasvim drugu stranu tih rasprava. Općenito, zaključak je slijedeći: apsolutna sloboda je nemoguća. Da je kojim slučajem i bila moguća, to ne bi značilo i apsolutnu sreću. Jer, za stabilnost društvenog života potrebno je poštivati prava drugih ljudi, a neophodno je i postavljanje nekih ograničenja u slobodi jedinke.
Iako nepotpuna i isprekidana, sloboda je opet velika vrijednost, kako to prihvataju svi i sve ideologije. Tako je u većini sukoba i ratova ona naznačena kao jedini cilj. Usto, nekolicina društvenih i političkih učenja pojmove “spas” i “sloboda” prihvataju kao jedno.
U temelju filozofskih rasprava o slobodi postoji koncepcija stvaranja, jer je ta tema dio razmišljanja o svrsi i suštini čovjekovog bivstvovanja. Čovjek koji se pita – šta se dešava?, odakle sam došao i kuda idem?, prema odgovorima na njih sam sebe definira i smješta u svijet postojanja.
Allahovo, dž.š., upozorenje prvom čovjeku hz. Ademu, a.s. – “Ne približavaj se ovom drvetu”, nam nudi nekoliko važnih pouka kako bismo ispravno razumjeli pojam slobode. Prema tome, u osnovi, čovjek je stvoren slobodan. Objekat za koji se traži da mu se ne približava nije sam po sebi loš, čak se prenosi da je to bila pšenica. Pšenica je, znamo, jedna od temelja prehrane na ovom svijetu. Mudrost naredbe da se ne približava onom stablu simbolizira zabranu činjenja nekih stvari, iako ima mogućnost da ih čini. Čovjek je stvorenje volje i želje, a njegova suština se ispoljava samo na ovakav način. Jer, naspram zabranjene stvari on ima sklonost i snagu da je učini. Da to nije tako, naredba “nepribližavanja stablu” ne bi imala nikakvo značenje…
