Seyyid Muhammed Sâki Erol
Naš Uzvišeni Gospodar objavio nam je da je čovjeka stvorio u najljepšem obliku. Taj „najljepši oblik“ ne odnosi se samo na njegovu spoljašnju, tjelesnu formu, nego podrazumijeva i mnoge druge lijepe osobine, odlike i vrijednosti.
Svi ljudi, u svojoj bîti, posjeduju te lijepe osobine i vrijednosti, koje se mogu usavršiti samo duhovnim odgoje i tako učiniti dominantnim u životu. Kao što je poznato veliki dio čovjekovih lijepih osobina i vrlina manifestuje s u okviru relacija između njega i drugih ljudi.
Čovjek nije jedino biće na Zemlji koje živi u zajednici.Većina živih bića živi u svojim zajednicama. Međutim, članovi tih zajednica ne uspostavljaj međusobne veze po svom izboru. Oni imaju samo instikt koji proističe iz njihove prirode, koja ih prisiljava na život u zajednici. Vezu, koju je među njima uspostavio Uzvišeni Stvoritelj, oni nisu u stanju ni izmijeniti, ni pokvariti, a niti odbaciti.
Međutim, kada je riječ o čovjeku, jedinom slobodnom stvorenju na ovome svijetu, on posjeduje slobodnu volju i izbor u ispunjavanju prâvâ i dužnosti zajednice kojoj pripada. Naime, on svojom slobodnom voljom i izborom ispunjava, ili ne ispunjava, prâva i dužnosti prema porodici, rodbini i društvu u kojem živi. Eto, to je tačka razgraničenja između čovjeka i drugih živih bića: u tom domenu dolaze do izražaja čovjekove lijepe osobine i vrijednosti kojima je odlikovan u odnosu na druga živa bića. On nije prepušten drugome, nego mu je data mogućnost izbora kojom određuje svoj životni put i na ovom svijetu i na Ahiretu.
Uzvišeni Allah čovjeka je upoznao sa putem koji je on dužan slijediti kako bi mogao živjeti u skladu sa svojom potpunom prirodom. Posredstvom vjerovjesnikâ, koje je odabrao, pokazao mu je kako će hoditi tim putem. Poslije toga, čovjeku ne preostaje ništa drugo osim mogućnosti dva izbora: ili će kročiti putem koji mu je zacrtao njegov Gospodar, živeći na ovom svijetu zadovoljan činjenicom što je stvoren kao čovjek, i tako postići beskrajne blagodati u vječnom svijetu, ili će, pak, ovozemni život provesti u krizama i depresijama svog nutarnjeg svijeta i društva u kojem obitava, nakon čega će biti suočen sa vječnom bijedom i nesrećom.
Uzvišeni Allah kaže: “Mi smo čovjeku na pravi put ukazali, a njegovo je da li će zahvalan ili nezahvalan biti!” (Insan, 3)
Opisujući taj „put“, naša jasna vjera (din-i mubin) poučava nas da vodimo računa o dvjema vrstama prâva (hukûk). Prvo je pravo našeg Uzvišenog Stvoritelja. Ono podrazumijeva, ukratko rečeno, naše robovanje Uzvišenom Allahu, ne pripisujući Mu ortaka (širk), na način kako nam je On naredio.
Drugo je pravo ljudi s kojima živimo. Naš Uzvišeni Gospodar obavijestio nas je da je mnogo Milostiv i Samilostan kada su u pitanju naši nedostaci u robovanju Njemu Uzvišenom. Međutim, kada je u pitanju pravo roba, opomenuo nas je da On neće oprostiti onome ko povrijedi pravo nekog roba sve dok mu taj rob ne oprosti (halali).
Prema tome, mi, kao vjernici, moramo voditi računa, prije svega, o pravima naše porodice, a zatim i pravima naše rodbine, komšija i svih drugih ljudi. U kojoj mjeri budemo ispunjavali ta prava, kao pojedinci i kao zajednica, u istoj mjeri se možemo i nadati zadovoljstvu našeg Gospodara.
Kada govorimo o „pravima robova“, bez ikakve sumnje prvo mjesto među njima zauzimaju naš otac i naša majka. O pravima roditelja, koji su uzrok našeg postojanja, nedvojbeno govore mnogi Kur’anski ajeti i hadisi našeg Pejgambera (s.a.v.s.). Naprimjer, Uzvišeni Allah u suri Isrâ, u 23. ajetu, kaže: “Gospodar tvoj zapovijeda da samo Njemu robujete i da roditeljima dobročinstvo činite. Kada jedno od njih dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im ni: „Uh!“ – i ne podvikni na njih, i obraćaj im se riječima poštovanja punim.”
Allahov Poslanik (s.a.v.s.) opominje nas sljedećim riječima: “Neka bude ponižen onaj kod koga njegovi otac i majka, ili jedno od njih, doživi starost, a on ne uđe u Džennet zbog toga što im nije bio pokoran i ukazao potrebno poštovanje.”
Ebu Hurejre, r.a., koji prenosi ovaj hadis, kazuje da je Poslanik (s.a.v.s.) ove riječi ponovio tri puta.
Uprkos ovako žestokoj opomeni, u našem vremenu se, nažalost, roditelji veoma često zapostavljaju, čime se čini veliki grijeh. Primjetno je da jedan dio ljudi zaboravlja da je nepokornost roditeljima drugi veliki grijeh, odmah poslije širka, o čemu nas je obavijestio naš dragi Pejgamber (s.a.v.s.). Naime, kako može imati zdrave odnose sa svojom rodbinom, komšijama i drugim ljudima onaj čovjek, koji je u stanju povrijediti svoga oca i majku?
Dakle, kada je riječ o zdravoj komunikaciji sa ljudima i permanentnom ispunjavanju njihovih prâva, najznačajnije mjesto u tom domenu zauzimaju naši roditelji. Poslije njih slijede ostali ljudi: stepen po stepen.
U našem odnosu prema ostalim ljudima moramo obratiti pažnju i na sljedeću činjenicu: u našoj porodici, na radnom mjestu i našoj ulici susrećemo se s ljudima koji razmišljaju i ponašaju se kao mi, ali i s ljudima koji su drugačiji od nas. Međutim, naša je dužnost da imamo lijep odnos i komunikaciju sa svima onima koji žive u našem okruženju; da budemo iskreni prema njima, poštujemo njihova prava i razgovaramo s njima u skladu njihova položaja i mogućnosti shvatanja.
Plemeniti Poslanik (s.a.v.s.), kao i istinski učenjaci – njegovi nasljednici, sa velikom pažnjom vode računa o svom odnosu prema drugim ljudima, ne zapostavljajući čak ni one koji zauzimaju najniži stepen u društvu. U tom domenu oni su besprijekorni uzori ljudima. Zato i mi trebamo voditi računa o našem odnosu prema ljudima s kojim živimo i prihvatiti obavezu da budemo uzor na koji će se oni ugledati.
Ispunjavajući tu obavezu mi ćemo se sigurno susretati sa onima koji se smatraju dobri i onima koji to nisu. Međutim, moramo ustrajati u lijepom, ljudskom odnosu prema svim ljudima, ne ponižavajući i ne omalovažavajući nikoga od njih. To je osnova lijepog odnosa i komunikacije s njima. Pored toga, ne smijemo zaboraviti da naš iman (vjera) zahtijeva od nas da budemo uljudni, blagi i ponizni. To je prvi stepen lijepoga vladanja (ahlak), kojem nas poučava naš Pejgamber, Ponos svjetova (s.a.v.s.).
Zar njegove riječi, koje ćemo ovdje navesti, ne ispituju kakvi smo vjernici (mu’mini). On (s.a.v.s.) je rekao: “Vjernik (mu’min) je onaj ko se lijepo odnosi prema ljudima i prema kome se ljudi lijepo odnose. Nema dobra u onome ko se ne ophodi lijepo prema ljudima i koji ne dopušta da se s njim lijepo i prijateljski razgovara.”
Iz ovoga se razumije da se Islam ne sastoji samo od namaza, posta i drugih, utvrđenih ibadeta. Ibadeti su relacija između roba i njegova Gospodara. Međutim, potpunost vjere i vladanja dolaze do izražaja tek u čovjekovom odnosu i komunikaciji sa drugim ljudima. Svojom ispravnošću i iskrenošću čovjek pokazuje ko je on, ustvari… Šta mislite na koju istinu ukazuje pravilo: „Vjera je čovjekovo djelovanje i odnos sa drugim ljudima.“
Koje god hadisko djelo pogledamo, vidjećemo da je naš Pejgamber (s.a.v.s.) bio u krajnjoj mjeri blag prema ljudima i da nikada prema njima nije bio grub, osoran i nepristojan. Bio je uvijek milostiv prema njima, praštao im, ulivao im nadu i obveseljavao ih. Pa, zar mi, kao njegov ummet koji ga slijedi, ne bi trebali uzeti pouku iz njegovog lijepog vladanja?!
Ne smijemo zaboraviti da današnji čovjek živi sa bolom nepoznavanja svoje vjere. Ljudi s čijim stanjem, postupcima i načinom življenja nismo zadovoljni, i koje odbacujemo, ustvari su ljudi koji su lišeni islama. Na nama nije da sudimo onome ko je lišen velike vrijednosti i naš posao nije da se okomimo na njih i da ih kritikujemo.
Naša osnovna dužnost je da ih poučimo onome što nisu naučili, da pridobijemo njihovu ljubav, da im pomognemo da istinski spoznaju Uzvišenog Allaha i da, pored svega toga, molimo našeg Uzvišenog Gospodara za njihovo dobro. Ne zaboravimo da svi mi, kao robovi Milostivog Allaha, postojimo da bismo bili milostivi.
Neka je Allahov selam, rahmet i bereket sa svima vama.
Semerkand br. 5
