Sejjid Saki Erol
Pravilo koje je postavio islam, a koje glasi: „Svako se rađa u čistoj prirodi islama!“, kao i svi ostali propisi islama, u potpunoj su harmoniji s čovjekovom prirodom. Islam je za čovjeka, koji je primoran da od ođenja do smrti i u svim životnim etapama živi u zajednici, definisao najispravniji i najsigurniji pravac društvenogoblika života. S druge strane, veoma lahko se može doći do zaključka da društveni oblici koji su tokom historije bili zasnovani na principima odvojenim od istinske vjere nisu nikada uspjeli postati prava ljudska zajednica. To se može dokazati i malim istraživanjem međuljudskih i međuklasnih odnosa u tim društvima.
Stanje u kojem su ljudi ovisni jedni o drugima i u kojem su upućeni jedni na druge primoralo ih je da žive zajedno, u društvu. Počevši od osnovne ćelije društva – porodice, ljudi su formirali mahale, sela, kasabe i gradove, tako da su na kraju postali narodi. Uzvišeni Hakk kaže: „Mi smo vas od jednog čovjeka i jedne žene (Adema i Havve) stvorili i na narode i plemena vas podijelili da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji je najbogobojazniji!“ (el-Hudžurat, 13)
Budući da ljudi moraju živjeti zajedno, bilo u malim ili velikim zajednicama, njihova zajednica mora imati nekakvo uređenje i sistem. Osnovni temelj na kojem počiva uređenje i sistem ljudske zajednice jeste međusobna ovisnost i potpomaganje. Međusobno potpomaganje je najlakši način kojim ljudi ostvaruju svoje osnovne potrebe na ovom svijetu. Međutim, ono je put kojim se postiže i vječna, ahiretska sreća.
Uzvišeni Allah je svaku stvar savršeno uredio i postavio je u savršeni sklad. Ljudima je, također, odredio potrebne principe posredstvom kojih će, ukoliko ih se budu pridržavali, postići ovosvjetsko blagostanje i vječnu sreću. Prema tome, islam je vjera čiji je cilj postizanje zrele ličnosti jedinke, ali i savršenog društvenog uređenja. S jedne strane on oplemenjuje jedinke, a s druge strane uspostavlja red i blagostanje u društvu. Ahlak postavlja temelj mišljenja, svjetonazora, međuljudskih odnosa, funkcionisanja države, pa čak i odnosa s drugim narodima i državama.
Jedan dio međuljudskih odnosa definisan je pravnim propisima (fikh), dok je mnogo veći dio određen normama lijepog ponašanja (ahlak). Pravni propisi su obavezujući za sve članove zajednice, te, ukoliko se krše ili zanemaruju, za prestupnike su propisane određene sankcije. Za kršenje normi lijepog ponašanja – ahlaka nisu predviđene sankcije, jer ahlak nije moguće postići sankcijama. Međutim, kršenje i svjesno zanemarivanje normi lijepog ahlaka čovjeka učini omraženim, grubim i bez poštovanja. U tom slučaju on bude odbačen od zajednice.
Da bi čovjek mogao steći ljubav, poštovanje i sigurnost u svojoj porodici, zajednici, pa čak i u internacionalnom smislu, on se mora pridržavati određenog okvira pravnih propisa. Također, mora naučiti i norme lijepoga ahlaka i primjeniti ih u svome životu.
Činjenica je da se čovjekovo ponašanje direktno ili indirektno reflektuje i na ostale članove zajednice u kojoj živi. Zbog toga je u svakom vremenskom razdoblju postojala nasušna potreba za „kulturnim“ ljudima, u koje se može pouzdati i od kojih se ne treba strahovati. Svi smo svjedoci da je potreba za takvim ljudima u našem vremenu mnogo veća nego što je to bilo ranije.
S druge strane, samo ljudi stabilnog i prihvatljivog karaktera mogu skladno i na najljepši način živjeti u svojoj porodici, na poslu, u ulici, mjestu i zemlji u kojoj živi. Zato poznavanje i usvajanje normi lijepog ahlaka čovjeku donosi veliku vrijednost i sigurnost.
Naša čista vjera, islam, zahtijeva od čovjeka da bude u harmoniji sa samim sobom, ali i sa svim ljudima koji su u njegovom okruženju. Jer samo na taj način on može postići određene vrijednosti. Te vrijednosti nazivamo vrlinama lijepog ahlaka. Čovjeka koji se ukrasio vrlinama nazivamo posjednikom lijepog ahlaka. Ljudi koji ne posjeduju harmoniju sa samim sobom i s ljudima u svom okruženju, ustvari imaju slabost u pogledu svog ahlaka.
Vrline lijepog ahlaka usko su povezane s imanom i ibadetom. Cilj lijepog ahlaka jeste ukrašavanje čovjeka lijepim, odnosno čišćenje od ružnih osobina. Naša vjera je s tog stanovišta izvor lijepog ahlaka. Časni Kur’an je izvor tog ahlaka, kao i život našeg plemenitog Poslanika, s.a.v.s., njegovih ashaba i velikana islama koji su nam uzor u životu, lijepom ahlaku i pohvalnim osobinama.
U Allahovoj Knjizi i hadisima našeg Poslanika, s.a.v.s., na mnogo mjesta nam je naređeno i preporučeno da se trebamo lijepo odnositi prema drugim ljudima i ispunjavati prava svih Allahovih stvorenja. Osnovno svojstvo jednog muslimana na prvom mjestu treba biti dobronamjernost i tolerantnost. U Kur’anu Uzvišeni Allah ovako opisuje prave mu’mine: „Oni srdžbu savlađuju i ljudima praštaju – a Allah voli one koji dobra djela čine.“ (Ali Imran, 134)
Vezano za ovu temu naš Pejgamber, s.a.v.s., rekao je: „Mu’min je onaj čovjek koji se dobro odnosi prema drugima i prema kome se drugi dobro odnose. Nema dobra u onom ko loše saobraća s drugima i s kim drugi ne mogu saobraćati.“
Naravno, mu’min ukazuje poštovanje i tolerantan je prema drugima, međutim poštovanje i tolerancija moraju biti u umjerenim granicama i uravnoteženi. U tome se ne smije pretjerivati. Mora se znati kako i gdje se treba ponašati prema nekome.
Jedan od osnovnih faktora koji regulišu odnose među mu’minima jeste ljubav. To je zbog činjenice da je Uzvišeni Allah mu’mine učinio braćom. Naš Pejgamber, s.a.v.s., rekao je: „Tako mi Onoga u čijoj ruci moći je moja duša, nećete ući u džennet dok ne budete vjerovali, a nećete istinski vjerovati dok se ne budete voljeli!“
Izvor ove ljubavi, koja pristoji mu’minima, smještena je u njihovim srcima i ona je plod njihove ljubavi prema Allahu Uzvišenom. Dakle, mu’mini, kao što kaže Junus Emre, vole stvorenja radi Stvoritelja.
Još jednom podsjećamo da se ova ljubav, koja obuhvata sva stvorenja, u našem životu mora manifestovati u skladu određenih principa. Djela islamskog fikha i ahlaka definišu okvir u kojem se ova ljubav ima demonstrirat kako ne bi bila štetna po nas ili druge. Naime, to znači da blagonaklonost i tolerancija ne znače zatvarati oči ili nijemo posmatrati svako zlo, nepravdu i grubost. Na djelo koje se radi s lošom namjerom mora se odgovoriti onako kako priliči jednom mu’minu, u skladu svog znanja, ali bez miješanja svoga ega (kako to ne bilo iz ličnih, nefsanijetskih pobuda). Na kraju, to je jedna od manifestacija lijepog ahlaka.
Ljudi koji su lišeni vjerovanja u svijet koji će doći poslije ovoga, i koji ne vjeruju u vječni ahiretski život u kojem nema smrti, i koji su uskraćeni vjere koja proširuje horizonte ovozemaljskog prema beskrajnom – misle da se sva sreća ili nesreća događaju samo na ovom svijetu. Budući da je njihovo stanje takvo, sasvim je sigurno da će oni sve vrijednosti definisati i podređivati svojim ličnim željama. Jer samo je tako moguće postići korist i sreću u svijetu čiji su oni zarobljenici.
Poštivanje ljudskih prava, koje obezbjeđuje život jednom društvu, pretpostavljanje društvene koristi ličnoj koristi, socijalno potpomaganje, bratski odnos, kao i mnoge druge vrline nalaze svoje uporište i izvorište samo u islamu. Iz tog razloga jedinke koje su lišene vjerskih osjećanja nemaju sposobnosti da formiraju zdravo društvo. Kako god se kameni zid koji je ozidan bez vezivnog sredstva uruši prilikom malog udara, tako se i društvo koje je sastavljeno od jedinki čija je jedina briga lična korist rastoči prilikom malog vanjskog ili unutrašnjeg potresa.
Međutim, to nije slučaj kada je riječ o društvu koje se temelji na imanu i čije su jedinke kur’anskim uzvišenim govorom nazvane braćom. Na čelu s plemenitim Poslanikom, s.a.v.s., njegovi ashabi i mu’mini koji ih slijed Allahovom naredbom: „Svi se čvrsto Allahova užeta držite!“ (Ali Imran, 103) okupili su se oko najuzvišenijeg cilja – Allahovog zadovoljstva. Kada god su se oslobodili ropstva svojih ličnih i egoističnih želja, polučili su najbriljantnije i najčasnije uspjehe u historiji, bilo u duhovnom ili u materijalnom domenu.
Čovječanstvo, koje se nalazi u kandžama krize, ponovo očekuje takve uspjehe. Od nas očekuju.
Neka je Allahov selam, rahmet i bereket na vama!
Semerkand br.10
