Sejjid Mübarek Elhüseyni | TEMA BROJA
Život u zajednici je prirodna sklonost čovjeka i obaveza za nastavak,- tj. produženje potomstva. Prema tome, jasno je da je praktično nemoguć potpuno samački život u izolaciji daleko od svih, ali u isto vrijeme moramo znati da zajednički život ima blagodati koliko i odgovornosti. Međutim, to nije dovoljno samo znati nego trebamo i ispuniti.
Znači, dobro moramo poznavati prava i granice te se u okviru njih kretati. U suprotnom, kolektivni život može poprimiti stanje nepodnošljivog tereta i muke koja se ne može prevazići. Po tom pitanju poznato nam je stanje današnjeg svijeta u kome zakonska uređenja i administrativne mjere uvijek ne rađaju plodom i u kome ništa ne može zamijeniti mir i spokoj koji nastaju kada pojedinac prihvati svoja prava i granice te živi u skladu s njima.
Koliko se udare čvrsti temelji zgrade, toliko će ona biti stamena i izdržljiva. I zajednice su poput zgrade. Pojedinci su njeni blokovi, odnosno elementi koji, upotpunjujući jedan drugog, formiraju tu zgradu. Kako god svaka cigla ugrađena u zgradu ima vrijednost i značaj, isto ima i pojedinac u toj zajednici, ukoliko je upotpunjuje. Razbacana hrpa cigli nikako ne može značiti zgradu. Zbog te potrebe moramo dobro upoznati zajednicu u kojoj živimo; trebamo biti osjetljivi na jasan duh bivanja u zajednici. Trebamo potpuno provoditi osnove lijepog ponašanja. Biti u zajednici ili džematu znači međusobne postupke iz razjedinjenosti pretvoriti u jedinstvo, sebičnost u nesebičnost, neprijateljstvo u bratstvo, mržnju u ljubav. To je svakako moguće samo prisvajanjem vrijednosti i mjerila koje nosi bivanje u džematu.
Prava i granice
U utvrđivanju stavova, ponašanja i postupaka osnova su božanska i pejgamberska mjerila. Ne smije se povoditi za nefsanskim obmanama. Jedna od važnih mjera naše plemenite vjere za sprečavanje nemira i raskola u društvu jeste podstrek ljudi da budu u jedinstvu, zajedništvu i slozi. Drugim riječima, važnost je u tome da se čovjek udžemati. Pojam “udžematiti”, o kojem ovdje govorimo, nije samo za ibadet kao što je džuma-namaz, nego u općem značenju jedinstva i zajedništva u ummetu, jedinstva i zajedništva koji proistječu iz zajedničkih vrijednosti i vjerovanja, koji su ojačani i hranjeni uzajamnom ljubavlju i poštovanjem.
Naša sveta knjiga Kur’an o tom zajedništvu kaže: “Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte!” (Ali Imran, 103)
Dakle, naša plemenita vjera islam je vjera zajednice i živi se u džematu. Duhovna zrelost i potpunost (kemalat) pojedinca se postižu u džematu, koji je sa svim problemima i teškoćama bolji od bilo kojeg rahatluka i mira koji pojedinac misli da je sam našao. Način dokazivanja ljubavi u srcu prema Allahu, dž.š., pored samostalnih ibadeta, jeste voljeti vjernike radi Uzvišenog, biti čvrsto pripojen zajedno s njima na Njegovom putu, podnositi sve zahmete od ljudi kako bi postigao Njegovo zadovoljstvo te nositi njihov teret.
Muhammed, s.a.v.s., kaže: “Najbolji čovjek je onaj koji najviše koristi ljudima.” Ovim hadisom on podstiče vjernike da se miješaju s ljudima i da im budu korisni. Dragulj čovjeka se pokaže u džematu i hizmetu. Oni koji žele duhovnu potpunost i da na ahiretu vide ljepotu uzvišenog Gospodara najprije moraju biti spremni na muke i poteškoće. Ašk i muhabbet za koje se misli da su zadobijeni bez muke i hizmeta nisu stvarni i trajni. Svaki vjernik može izvagati i ocijeniti stepen svoga aška i imana najprije s izvršavanjem farzova i klonjenjem grijeha, a zatim s odnosom prema stvorenjima. Kao što je naznačeno u hadisu, krajnja merteba imana jeste dokučiti tajnu riječi La ilahe ilallah, dok je početna merteba činjenje hizmeta robovima radi Njegovog zadovoljstva. Rahatluk srca je moguć samo s ljubavlju radi Allaha, dž.š.
Vjernik koji podnosi nevolje i može da voli iako mu nije uzvraćeno se okitio ahlakom Pejgambera, s.a.v.s., jer se naš Gospodar s milošću ophodi prema Svojim robovima uprkos svim njihovim nepokornostima i poricanjima, voli one koji čine tevbu, oprašta im grijehe i dariva ih nebrojenim blagodatima.
Ljepote islama
Rob koji vidi na ovom svijetu tolike božanske mudrosti i čuda koja se pojavljuju a ne zaljubi se u Njega i s tim zanosom ne prigrli hizmet radi Njega, znači da nije istinski spoznao uzvišenog Gospodara. Uzvišeni je Jedan jedini i od robova traži tevhid; da se okupe oko zajedničkog cilja. Vjera tevhida zahtijeva da se bude u istom stanju i na istom cilju. Oni čija srca i glave, problemi i računi nisu isti na Hakkovom putu ne mogu okusiti slast jedinstva. Oni nisu na istoj putanji, ne dijele istu atmosferu i ne mogu uživati u skrivenim ljepotama islama.
Nije moguće da ovu uzvišenu vjeru predstavljaju muslimani koji ne nose duh zajedništva radi Allaha, dž.š., koji džemat smatraju bespotrebnim ili koji disciplinu džemata smatraju teškoćom. Velika je mogućnost da skrenu s pravog puta oni koji zajedno ne mogu sačuvati duh zajdnice i koji upadnu u šejtanovu igru. Izvjesno je i da će oni koji se budu zabavili samo o sebi, prema mjerilima naše vjere, živjeti u najmanju ruku u poniženju. Muslimanima je osobna, stroga dužnost (farz-i ajn) da budu jedinstveni na pravom putu. Cilj zbog kojeg je stvoren svaki musliman jeste da uzdigne vjeru islam unutar discipline džemata koji je na ispravnom vjerovanju (akida) te da se svom svojom snagom trudi da provede božanske naredbe i zabrane.
Četiri osobine
Kako su nam kazali naši alimi, ukoliko slijedeće četiri osobine ne budu prisutne kod svakog muslimana, nije moguće da on istinski živi vjeru i predstavlja je.
To su:
• Vjerovanje bez imalo sumnje;
• Ispravno i čisto znanje o vjeri;
• Istinski takvaluk;
• Razumijevanje jedinstva i disciplina u džematu.
Koji god od ovih elemenata se zanemari – neće izaći na dobro. Manjkav čovjek u sumnji ne može napredovati na putu, ne može se u hajru koračati s neznanjem niti se može dospjeti do hakikata u nepokornosti. Onaj ko ne otvori srce prema braći vjernicima i koji ih ne grli svojom ljubavlju je sebičan, ne može biti koristan niti se može priključiti džematskom životu.
Muslimani današnjice zabavili su se bolestima u koje su uhvaćeni, pa su uskraćeni džematske svijesti. Onaj ko nefs ne podvrgne odgoju (terbijetu) i ko se ne podvrgne disciplini džemata uspostavljenog na takvaluku ne može biti potpuni vjernik niti istinski mudžahid (borac).
Čak i u prvim ajetima prve sure u Kur’anu postoji naglasak na zajedništvo.
“Samo Tebi robujemo i samo od Tebe pomoć tražimo.”
U prijevodu ovog ajeta vidimo da se rob svome Gospodaru ne obraća u jednini i samo za sebe, nego se obraća zajedno s braćom vjernicima. U ajetu je rečeno “mi” a ne “ja”. I u ostalim ajetima ove sure se obraćamo u množini. Pa kako da se udaljimo jedan od drugoga ili gradimo pregrade između naše braće za koju na svakom rekatu namaza učimo dove? Kako se možemo odvajati jedan od drugoga ili izdati bratstvo među nama?
Mi volimo jedan drugog. Nadamo se i činimo dovu da na Mahšeru budemo zajedno te da se spasimo za hatar ove naše međusobne ljubavi.
S Allahovom podrškom i pomoći…
