Ako pogledamo u historiju islama, vidjet ćemo da zabludjele skupine poput kalenderija, ibahija i hajdarija koje su činile sve vrste grijeha i pri tom se nazivale “ašicima” i “zaljubljenim zahidima”, nažalost, nisu rijetkost. Danas, nailazimo na isti pristup, samo u malo izmijenjenom obliku. Možda više nego ikad prije, danas je slika tesavvufa koji poziva samo na muhabbet, atraktivna i zanimljiva. Takav “tesavvuf” propagira samo ljubav uz tvrdnju da je ašk jedina emocija koju čovjek treba da gaji prema Uzvišenom Gospodaru.
Jer, kako god da bilo, Allah, dž.š., je milostiv i oprostit će robu šta god on učinio. Međutim, ako pogledamo u Časni Kur’an, hadise, život našeg Poslanika, s.a.v.s., i riječi i djela velikana tesavvufa, vidjet ćemo da su strah od Allaha, dž.š., i revnost u izvršavanju Allahovih, dž.š., propisa oduvijek bili temeljno načelo. Uporedo s tim, mnoštvo je ajeta i hadisa koji govore o Allahovoj, dž.š., milosti i podstiču čovjeka da uvijek gaji nadu. U islamskim izvorima taj strah i nada spominju se terminima “havf” i “redža”. Bilo da pogledamo u suštinske izvore, bilo u tesavvufske klasike ehl-i sunneta, naći ćemo da ta dva termina uvijek idu jedan uz drugi, i pri tom se insistira na ravnoteži između te dvije emocije. Havf i redža, u najprostijoj definiciji znače bojati se Allaha, dž.š., i gajiti nadu u Allahovu, dž.š., milost.
Velika milost i strašna kazna
Uzvišeni Allah u Časnom Kur’anu kaže: “Kaži robovima Mojim, da sam Ja uistinu Onaj Koji prašta i da sam milostiv. Ali i da je kazna Moja, doista bolna kazna!” (Hidžr, 49-50) Autor djela El-Luma koje važi za jedno od temeljnih tesavvufskih djela, Ebu Nasr es-Serradž, k.s., pojašnjava da muhabbet koji nije popraćen strahom od Allaha, dž.š., nije ništa drugo do navika, te da će osoba lutati sve dok njen strah i nada ne budu u ravnoteži. Jedan od velikih sufija prvog perioda islama, Jahja b. Muaz er- Razi, k.s., u vezi ravnoteže straha i nade, kaže: “Strah i nada su kao dva krila vjernika. Kada se jedno spusti, odmah pada i drugo. Ptica leti samo ako su oba krila ravnomjerno podignuta. Ukoliko jedno nedostaje, ptica ne može letjeti. Ako pak nema nijednog krila ptica je osuđena na smrt.” No dobro, šta je zapravo havf tj. strah ili bojazan? Šta su pokazatelji? U kojoj mjeri treba da bude prisutan?
Veliki alim i jedan od učitelja Kušejrija, k.s., Ibn Furek, rah., u djelu El-Ibane strah opisuje sljedećim riječima: “Strah griješnika je strah od kazne. Strah abida (pobožnjak) je strah od kibura (nadmenost) zbog učinjenih ibadeta. Strah alima, je strah od skrivenog širka u robovanju Allahu, dž.š., a strah ašikā, je strah da na dunjaluku i na Ahiretu budu lišeni Allahove, dž.š., ljepote.” Isto stanje Vasiti, rah., objašnjava riječima: “Obični robovi strahuju od kazne, a velikani od uskraćenosti.”
Ebu Talib el-Mekki, k.s., u djelu Kutu ‘l-Kulub kaže: “Strah od Allaha, dž.š., se kod običnih ljudi manifestuje na dva načina: prvi način je da rob čuva od grijeha glavu i organe čula, kao što su oči, uši, jezik… Drugi način je da čuva od harama ostale organe na tijelu: ruke, noge, stomak, stidna mjesta i druge. Strah Allahovih, dž.š., odabranih robova ogleda se u napuštanju skupljanja imetka koji neće potrošiti, i napuštanju gradnje kuća u kojima neće živjeti. Oni ne padaju u gaflet spram Uzvišenog Stvoritelja, i nisu nemarni po pitanju stjecanja ahiretske opskrbe.”
Ebu ‘l-Abbas el-Mursi, k.s., muršid Ibn Ataullaha Iskenderija, k.s., i autor djela Letaifu ‘l-Minen kaže: “Dvije su vrste straha od Allaha, dž.š.: strah običnih ljudi i strah odličnjaka. Obični ljudi se boje da im tijelo ne gori u Džehennemu, a odličnjaci strahuju da odoru pokornosti koju im je odjenuo Voljeni ne zaprljaju mrljama suprotstavljanja.”
Strah onih koji su spoznali Gospodara
Jedan od velikana nakšibendijskog tarikata Ebu Said el-Hadimi, k.s., u djelu Berika-i Mahmudijje navodi da havf ili strah od Allaha, dž.š., znači da rob nikada ne smije biti siguran od Allahove, dž.š., kazne. Ukoliko taj strah proizilazi iz znanja o Allahovom dželalu (svojstvo kojim kažnjava) i sadrži poštovanje spram Njegove veličine, onda se to naziva hašjetom, tj. strahopoštovanjem. Dakle havf je općeg karaktera a hašjet ima određene specifičnosti. A Uzvišeni Allah u 28. ajetu sure Fatir kaže: “Allaha se boje samo učeni.”
Istinski alimi se boje Allaha, dž.š., zato što oni uistinu poznaju Njegove sifate dželala i azima. U drugom ajetu Gospodar svjetova opisujući vjernike čije je duše On Uzvišeni odgojio i koji su došli na stepen Njegovog zadovoljstva–nefs-i radije– govori da su oni posjednici hašjeta (strahopoštovanje) prema svome Gospodaru i kaže: “Allah je njima zadovoljan, a i oni su Njime zadovoljni. To će biti za onog koji se bude Gospodara svoga bojao (hašjet).” (Bejjine, 8) Zatim, u suri Ahzab, hašjet se spominje kao svojstvo poslanikā, a.s. Gospodar svjetova kaže: “Za one koji su Allahove poslanice dostavljali i od Njega strahovali, i koji se nikoga osim Allaha nisu bojali.” (Ahzab, 39)
Poslanik milosti, s.a.v.s., stanje onog koji se boji Allaha, dž.š., opisuje hadisom: “Kada tijelo roba zadrhti strahom od Allaha, sa njega spadaju grijesi kao što suho lišće opada sa drveta.” (Bejheki, Šu’abu ‘l-Iman, 1/491) Imam Kušejri, k.s., pojašnjava šta Uzvišeni Allah želi od roba kada ga podstiče na strah i kaže: “Podsjećati se na strahote Allahove, dž.š., kazne zapravo znači biti svjestan da je Allah, dž.š., moćan da te kazni gdje god i kako želi, te da si ti kao rob potpuno ovisan o Njemu, i biti svjestan da te On stvorio, dao ti opskrbu i uputio te na Pravi put, a ti si u stanju griješenja prema Njemu.” Ibrahim b. Edhem, k.s., je rekao: “Prohtjevi nefsa, kvare čovjeka, čine ga bolesnim. A strah od Allaha, dž.š., ga liječi. Ono što gasi strasti u srcu jeste svijest da te Allah, dž.š., vidi.”
Tvrdnja o ljubavi
One koji zaboravljaju žestinu kazne oslanjajući se samo na nadu i muhabbet, Zunun Misri, k.s., opominje riječima: “Neće se napiti iz čaše ljubavi onaj u čijem srcu se nije upotpunio havf. Strah od džehennemske vatre onih koji vole Allaha, dž.š., u odnosu na strah od odvojenosti od Gospodara je kao kapljica u odnosu na more.” A za one koji čine grijehe i ne čineći tevbu govore: “Allahova milost je velika, zasigurno će oprostiti”, nalazi se opomena u kudsi hadisu u kojem nam Allahov Poslanik, s.a.v.s., prenosi da je Uzvišeni Allah rekao: “Ni u jednom srcu neću istovremeno oživjeti dva straha i dvije sigurnosti. Ko Me se bude bojao na dunjaluku, na Ahiretu ću ga učiniti sigurnim. Ko bude siguran od Mene na dunjaluku, na Ahiretu ću ga ostaviti u strahu.” (Bejheki, Šu’abu ‘l-Iman, 1/483)
Allahov Poslanik, s.a.v.s., također je rekao: “Pametan je onaj ko stalno vrši obračun sa svojim nefsom i čini djela za Ahiret. A malouman je onaj ko slijedi svoje strasti a nada se da će mu Allah ispuniti njegove želje.”(Ibn Madždže, Zuhd, 4401) U jednoj mudroj izreci Ibn Ataullaha el-Iskenderija, k.s., kao da se nalazi komentar navedenog hadisa: “Suština nadanja je u čežnji i želji, tek nakon učinjenog djela. U suprotnom, to su samo isprazne želje.”
U komentaru navedene mudrosti Baliklizade Ahmed Mahir Efendi, k.s., kaže: “Ako osoba gaji nadu koja nije popraćena djelima, te zapadne u griješenje, prema mišljenju sufija to više nije nada nego oholost.” Oni koji gaje nadu a ne čine djela, oni su ustvari opijeni dunjalukom. I obzirom da u tom stanju žele oprost i milost, ulaze u skupinu onih koje je Uzvišeni Allah prekorio riječima: “I poslije njih ostala su pokoljenja koja su Knjigu naslijedila i koja su kupila mrvice ovog bezvrijednog svijeta i govorila: ‘Biće nam oprošteno!’” (A’raf, 169)
Priprema za Dan teški
U vezi sa temom Maruf el-Kerhi, k.s., je rekao: “Ne činiti djela a nadati se Džennetu je grijeh. Očekivati šefa’at bez ikakvog zalaganja je oholost. Očekivati dobro i milost od Onoga Kome si nepokoran je neznanje i glupost.” Allahov Poslanik, s.a.v.s., nam pojašnjava da istinski havf podstiče roba na pokornost i robovanje, i kaže: “Mu’min je između dva straha. Prvi je strah za dio života koji je već prošao, stoga što ne zna kako će Allah, dž.š., presuditi za njega. Drugi strah je strah za preostali dio života, jer ne zna kakva je Allahova odredba.” Obzirom da je tako rob treba uvijek biti zauzet stjecanjem ahiretske opskrbe; dok je na dunjaluku treba nastojati da pripremi nešto za Ahiret tj. treba se pripremati za smrt.
U jednom hadisu Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Kunem se Onim u čijoj je ruci Muhammedov život, poslije smrti se više ništa ne može učiniti. Nakon dunjaluka slijedi samo Džennet ili Džehennem.” (Bejheki, Šu’abu ‘l-Iman, 10581) Po pitanju pogrešnih shvatanja u vezi sa strahom i nadom, Hasan Basri, k.s., je rekao: “Kada oni koji su napustili djela i ibadete dođu na Sudnji dan i budu prekoreni zbog toga, pravdat će se riječima: ‘Mi nismo činili djela jer smo imali lijepo mišljenje o Gospodaru.’ Tada će im biti rečeno: ‘Da ste vi imali lijepo mišljenje o Gospodaru, činili biste djela onako kako vam je On naredio!’ Dokaz za to su Allahove, dž.š., riječi: ‘I to vaše uvjerenje koje ste o Gospodaru svome imali, upropastilo vas je, i sada ste nastradali…’ (Fussilet, 23)”
Štaviše, ni djela i strah od Allaha, dž.š., nisu garancija za spas, jer spletke i zamke nefsa i šejtana ne prestaju. Sufija koji hodi putem sejri suluka treba da strahuje od padanja u zamku. Šejhulislam Abdullah el-Herevi, rah., autor djela Menazilu ‘s-Sairin havf dijeli na tri kategorije i naglašava sljedeće: “Tri su nivoa straha od Allaha, dž.š.:
Prvi nivo je strah običnih ljudi tj. strah od kazne. To je stanje koje ukazuje na valjanost imana.
Drugi nivo je strah onih koji su na stepenu murakabe i mušahede (Allahu bliski robovi ). Oni strahuju od zamke istidradža (lažni kerameti i zablude u manevijatu). Oni su posjednici znanja potrebnog za činjenje djelā, a strahuju da ne ostanu lišeni djelā ili ihlasa u djelima. Boje se da ne padnu u stanje duhovne opijenosti zavedeni kerametima, pa da počnu govoriti: ‘Da nismo primljeni kod Allaha, dž.š., kešfovi i kerameti bi nam bili oduzeti.’
Treći nivo je strah odličnjaka, oni se ne boje kazne, boje se zastrtosti od Uzvišenog Hakka, i oni su uvijek u stanju strahopoštovanja pred Njegovom veličinom i moći.”
Iz pojašnjenja Herevija, k.s., jasno je da djela nisu dovoljna da bi čovjek osjećao sigurnost, niti je činjenje dobrih djela garancija da će rob imati sretan kraj i da ga nefs neće odvesti u propast. Imam Gazali, k.s., u djelu Minhadžu ‘l-Abidin navodi primjer prokletog Iblisa i kaže: “Iblis je 80 hiljada godina proveo u pokornosti i ibadetu. Ne postoji mjesto na Zemlji na kojem nije učinio sedždu. Zatim je jedanput iskazao nepokornost i neposlušnost prema Allahu, dž.š., pa je udaljen iz Allahove, dž.š., milosti. 80 hiljada godina mu je bačeno u lice, prokletstvo je na njemu sve do Sudnjeg dana i čeka ga vječna patnja.” Osim toga, niko nije siguran da su njegova djela primljena kod Uzvišenog Allaha.
Kada je naša majka Aiša, r.anha., upitala Allahova Poslanika, s.a.v.s.: “O Allahov Poslaniče! Da li se ajet: ‘… i čija su srca puna straha zato što će se vratiti svome Gospodaru’ (Mu’minun, 60) odnosi na one koji kradu, čine blud i piju alkohol?”, Allahov Poslanik, s.a.v.s., joj je odgovorio: “Taj ajet govori o onima koji klanjaju, poste i daju sadaku, a zatim strahuju da im djela neće biti primljena.” (Ibn Madždže, Zuhd, 20) O nužnosti straha od Allaha, dž.š., i opasnosti gubljenja nade u Allahovu, dž.š., milost, govore nam i riječi Lukmana, a.s., kojima je savjetovao svoga sina: “Sine moj, boj se Allaha takvim strahom koji ne gasi nadu u Njegovu milost. A nadaj se Njegovoj milosti nadom koja ne donosi sigurnost od Njegove kazne.” (Ebu Talib el-Mekki, Kutu ‘l-Kulub)
Dok ne dođemo do Dženneta…
U vezi ravnoteže između straha i nade, Ebu Talib el-Mekki, k.s., kaže: “Najveći neznalica je onaj ko se osjeća sigurnim od kazne koju je Uzvišeni Allah opisao riječima: ‘od nje niko nije siguran’. Najučeniji je onaj ko strahuje od kazne sve dok ne dođe do Dženneta – mjesta sigurnog. Strah od Allaha, dž.š., je strah kojem ništa nije slično; sjeta, kakvoj ništa ravno nije – ni mekam ni djelo. Da Uzvišeni Allah nije nadom u Svoju milost napravio ravnotežu kod čovjeka, svi ljudi bi izgubili nadu u spas. Da nije čovjeka umirio lijepim mišljenjem o Sebi i nadom u susret s Njim, čovjek bi pao u beznađe. Ali, obzirom da je On Taj Koji smiruje i uspostavlja ravnotežu, i strah i nada, i sjeta i duhovni mir mogu da budu istovremeno na jednom mjestu.”
Imam Gazali, k.s., strah klasificira na tri vrste: slabi, jaki i umjereni, te dodaje da je za mu’mina najprikladniji umjereni. “Strah za čovjeka je kao bič za životinju”, kaže Imam Gazali, k.s., i dodaje: “Ako je bič slab toliko da ga životinja ne može osjetiti, posredstvom njega životinja se ne može držati na pravom putu. Isto tako, ako su udarci biča prejaki, ranjavaju i ponovo ne donose željenu korist. I jedno i drugo je loše. Strah treba da bude umjeren, kako bi čovjeka odvratio od grijeha a podstakao na pokornost.”
I kao što kaže Allahov Poslanik, s.a.v.s.: “Gospodaru moj, utječem se Tebi od Tebe.” (Muslim, Salat, 222), utječemo se Allahu, dž.š., Gospodaru Koji je svojstvo džemala (ljepota) skrio u svojstvu dželala (strahota) i obrnuto. Utječemo se Njegovom rahmetu od Njegove kazne. I znamo da će Uzvišeni Allah na Ahiretu ukazati milost onome ko se na dunjaluku bojao Njegove kazne. Ono što priliči robu jeste da održava ravnotežu između straha i nade, i živi svjestan da je svrha življenja robovanje i spoznaja. A onome ko je svjestan svog robovskog položaja, dolikuje da se boji Allaha, dž.š., i pribjegava Njemu. Nije u skladu sa zdravim razumom da čovjek koji je toliko nejak da ne može da se odbrani ni od ujeda mušice, živi opušteno čineći grijehe, i govoreći: ‘Allah će meni oprostiti’. Nada u Allahovu, dž.š., milost je lijepa, ali samo ako je popraćena strahom.
Najljepše stanje u kojem rob može biti jeste stanje između straha i nade, popraćeno stalnom pokornošću. Pretjerana nada rezultira ljenošću u ibadetima i otvara put griješenju, dok pretjeran strah narušava psihološku ravnotežu. Jedna od glavnih karakteristika vjernika jeste uravnoteženost između to dvoje. Završit ćemo riječima hz. Mevlane: “Riječi ‘Ne bojte se’ su gozba pripremljena za one koji strahuju, gozba dostojna njih. One čine sigurnim onoga koji se boji, umiruju njegovu dušu.”
OČI KOJE VATRA NE PRŽI
Imam Gazali, k.s., u djelu Mukašefetu ‘l-Kulub kaže: Na Sudnjem danu će dovesti jednog čovjeka čiji će grijesi biti preteški i bit će naređeno ga bace u Džehennem. U tom trenutku progovorit će njegova trepavica i reći: “Gospodaru moj! Tvoj poslanik Muhammed je rekao: ‘Allah je zabranio Džehennemu oči koje plaču iz straha od Allaha.’ Ovaj čovjek je plakao iz straha od Tebe.” Uzvišeni Allah će mu tada oprostiti grijehe i bereketom jedne suze oslobodit će ga od Džehennema. Zatim će Džibril, a.s., reći: “Taj i taj, sin tog i tog, oslobođen je od kazne zbog samo jedne trepavice nakvašene suzom koja je potekla iz straha od Allaha, dž.š.” Stoga rob treba da plače i strahuje za svoj kraj, treba da moli za oprost. Prvak poslanika, Resulullah, s.a.v.s., donosi radosnu vijest mu’minima, posjednicima tog straha, i kaže: “Kao što se mlijeko koje poteče neće vratiti u grudi, tako ni onaj ko strahuje od Allaha neće ući u Džehennem.” (Tirmizi, Zuhd); “Dva su oka koja džehennemska vatra neće dotaći: oko koje je plakalo u noći zbog straha od Allaha, i oko koje je čuvalo stražu noću u borbi na Allahovom putu.” (Tirmizi, Fedailu ‘l-džihad, 1639) Imam Gazali, k.s., naglašava da plač koji ne prati tevba neće donijeti mnogo koristi i kaže: “Različiti su stepeni havfa. Ako rob zbog straha od Allaha, dž.š., sputava svoju strast, to je čednost. Ako se suzdržava od harama, to je verā. Ako ga strah sprječava od sumnjivih stvari, to je takvaluk, a ako ga pak odvraća od svega što ne donosi korist na Ahiretu, to je sidk. Ukoliko rob plače, a zatim nastavlja sa grijehom koji je činio, to nije havf nego ženski plač. Jer onaj ko se uistinu boji nečega, taj i bježi od toga. Onaj ko vidi zmiju u svojoj odjeći zasigurno će je pokušati odstraniti. Nemoguće je da svjesno odijeva odjeću u kojoj je zmija.”
NE UZDAJ SE U SEBE!
Hatem-i Esam, k.s., je govorio: “Ne budi zavaran time što živiš na lijepom i sigurnom mjestu. Adem, a.s., je živio u Džennetu, mjestu od kojeg ljepšeg nema, pa mu se desilo to što se desilo. Ne zanosi se ni mnoštvom ibadeta; uistinu je Iblis nakon dugo godina ibadeta otjeran iz Allahove, dž.š., blizine. Nemoj da te zavara ni mnogo znanja; među sinovima Israilovim Bel’am b. Baura je bio alim koji je znao Allahovo, dž.š., najveće ime, pa vidje li šta ga je snašlo? Neka te ne zavara ni to što viđaš Allahove, dž.š., dobre robove. Ne postoji niko veći i vrjedniji od Allahova Poslanika, s.a.v.s., ali mnoštvo je nevjernika, čak i onih koji su mu bili najbliži rod, koji su ga viđali ali im to neće donijeti nikakvu korist.” (Kušejri, er-Risale)
Časopis Semerkand, br. 107, Tema broja
