Iz dana u dan stanje muslimana je sve teže. Na sve četiri strane svijeta, muslimani ginu i pate. Ali, unatoč svim nedaćama koje nas pogađaju, mi smo i dalje podijeljeni, razjedinjeni. Veoma lahko nasjedamo na spletke šejtana i njegovih sljedbenika. I dok s jedne strane, dio muslimana umire od gladi, na drugoj strani muslimani koji raspolažu naftnim bogatstvom dodaju ulje na vatru zuluma onih koji ubijaju te muslimane.
U zemljama Zapada pripadnici islamske vjere se tretiraju kao građani drugog reda. A u islamskom svijetu, dobar dio muslimana, sa ciljem da se oslobodi etiketiranja primitivizma, i zbog ubjeđenja da bogatstvo, tehnologija i konforan život donose dostojanstvo i veličinu, nastoji ličiti na nevjernike. Čini se kao da smo u potpunosti zaboravili šta je dostojanstvo a šta poniženje…
Izzet je Allahova, dž.š., počast za vjernika
Termin „izzet“ znači veličina, uzvišenost, snaga, čast i dostojanstvo. Na tri različita mjesta u Časnom Kur'anu (Nisa’ 139, Junus 65, Fatir 10) Uzvišeni Gospodar obznanjuje da izzet u potpunosti pripada Allahu, dž.š.
Jedno od Allahovih, dž.š., lijepih imena je el-Aziz i opisuje veličinu i moć u apsolutnom smislu. Međutim, Njegovo ime je i el-Muizz, što znači Onaj Koji daje čast i veličinu.
Gospodar svjetova je stvorio poslanike, a.s., i učinio ih časnim i velikim na oba svijeta. To plemenito svojstvo poklanja i običnim vjernicima, shodno jačini njihovog imana i stepenu takvaluka.
U 8. ajetu sure Munafikun, Allah, dž.š., kaže:
„A snaga (izzet) je u Allaha i Poslanika Njegova i u vjernika.“ Time jasno obznanjuje da niko drugi neće i ne može posjedovati to svojstvo.
Povod objave navedenog ajeta bio je munafik (licemjer) Abdullah b. Ubejj koji je sebe, zbog bogatstva i mnogobrojnosti plemena, nazivao „aziz“, a za muhadžire iz Mekke je govorio da su „zelil“, jer su ostavili sve i došli u Medinu bez ičega. Tada je objavljen citirani ajet u kojem Uzvišeni Allah kaže da izzet nije u bogatstvu, položaju, porijeklu ili mnogobrojnosti, te da, ukoliko osoba ne posjeduje iman, ništa od toga joj neće donijeti veličinu niti dostojanstvo, nego samo oholost. A oholost čovjeka zasigurno vodi u poniženje. Čak i ako se to ne pokaže na ovom svijetu, na Ahiretu će se pokazati, na očigled svih ljudi.
Izzet – dostojanstvo kojim je Allah, dž.š., počastio vjernike, dolazi od imana, islama, povjerenja u Gospodara svjetova, i oslanjanja na Njegovu podršku i pomoć. Ili, možemo reći da je to sigurnost koja proizilazi iz smirenosti srca. Izzet je stanje svojstveno vjernicima, daje im samopouzdanje i dostojanstven nastup. Taj nastup nevjernicima i zalimima ulijeva strah, a muslimanima i mazulumima (onaj kome je učinjena nepravda) daje nadu. Vjerniku njegovo dostojanstvo ne dozvoljava da obori glavu pred nevjernicima i tlačiteljima, niti da se poginje zbog dunjaluka. Da bi sačuvao svoje vrijednosti, vjernik u svim stanjima, čak i u onim najtežim, stoji dostojanstveno.
Muslimani koji posjeduju izzet, ne zapadaju u strah i beznađe zbog siromaštva, loših prilika, malobrojnosti, kratkotrajnih padova ili sličnih razloga. Oni se nikada ne osjećaju podređenim naspram nevjernika. Koliko god nemuslimani izgledali snažni, bogati i sretni, vjernici nikada ne priželjkuju njihovo stanje, i ne traže veličinu ni dostojanstvo u metodama i načinima svojstvenim nevjernicima. Oponašanje i slijeđenje nevjerničkih skupina za muslimana je najveće poniženje i poraz. Jer, ukoliko nekoga slijedimo, time mu ukazujemo čast i pokazujemo da je on iznad nas.
Iz dana u dan među nama je sve više onih koji prestiž i bogatstvo smatraju dostojanstvom i veličinom. Takav stav je toliko raširen da osuda istog zvuči kao poziv na ignorisanje kompletnog društva, međutim, nije tako.
Istina je da čovjek nikada neće postići istinsko dostojanstvo sve dok se bude vodio brigom „šta će reći ljudi“ umjesto „šta će reći Allah, dž.š., i Njegov Poslanik, s.a.v.s.“ I ne samo da neće postići dostojanstvo, nego će u potrazi za „imidžom“ i „statusom“ u društvu, neminovno zapasti u poniženje rijaluka.
Izzet i zillet
Izzet i zillet su termini spomenuti u časnom Kur'anu, u opisu vjernika, nevjernika i munafika. Shodno tome i jedno i drugo može da ima i pozitivna i negativna značenja. Zanimljivo je to da se veoma često dešava da nešto djeluje kao izzet (veličina, dostojanstvo) a ustvari je zillet (poniženje), i obrnuto.
Kada se spominje u kontekstu vjernika, izzet je svojstvo koje znači superiornost i dominaciju nad nevjernikom, u svim stanjima i svim okolnostima, dok kao osobina nevjernika, ima negativan kontekst, i uglavnom znači udžb (samoljublje) i kibur (oholost).
Udžb je stanje kada osoba sebe vidi iznad svih drugih. Drugim riječima udžb je drskost u kojoj čovjek zaboravi svoju nemoć i pređe svaku granicu.
Kibur je nadmenost odnosno težnja čovjeka da sebe prikaže velikim, što je zapravo pokušaj prikrivanja niskosti ili nedostataka. I jedna i druga osobina ukazuju na stanje zilleta (poniženje) upakovanog u prividnu veličinu.
Najveći primjer toga imamo u zulumu koji danas moderni Zapad sprovodi nad cijelim svijetom. Niskosti kojima pribjegavaju na tom putu svjedoče o njihovom zilletu.
Psihologija potlačenosti
Ako pogledamo stanje modernog Zapada, složit ćemo se da su uspjeh na polju nauke, razvoj tehnologije i luksuzan život, činjenica. Isto tako, evidentan je i ponižavajući položaj muslimana u svijetu. Zbog toga se prirodno nameće pitanje: Zar bi za muslimane bilo poniženje da uzmu za primjer Zapad, i da rade kao oni, sa ciljem postizanja napretka na polju nauke i tehnologije?
Iako takva težnja, na prvi pogled, zvuči kao sasvim normalna, u njoj su sadržane tri komponente suprotne islamskim principima:
- poistovjećivanje izzeta sa naučnim i tehnološkim napretkom, ili pak sa ekonomskim statusom (a to nije percepcija koja priliči muslimanu, veličina i dostojanstvo nisu u tome)
- prihvatanje zapadne percepcije i klasificiranja na napredno – zaostalo, razvijeno – nerazvijeno, ali i prihvatanje Zapada kao sile koja određuje šta su veličina i dostojanstvo
- kao motiv u bavljenju naukom i radu nameće se „slijeđenje Zapada i njegovog napretka“, a ne naredba Uzvišenog Gospodara, što ni u kom slučaju nije isto. U prvom slučaju riječ je odrazu paničnog stanja, psihološke krize potlačenih, a drugi slučaj bi značio gajenje i njegovanje naših vlastitih vrijednosti.
Prihvatanje potlačenosti je stanje duše u kojem pojedinac ili društvo vjeruje da će u svakoj situaciji biti osuđen na poraz i da će ga neprijatelj nadvladati. Takvo stanje otvara put ka razvijanju negativnih emocija poput beznađa, pesimizma, inertnosti, sumnje u vlastite vrijednosti, i divljenja spram neprijatelja.
A Uzvišeni Allah nas obavještava da će u ovosvjetskom životu „pobjedu davati čas jednima, čas drugima“ i pojašnjava da je to zbog potrebe da se „pokaže ko su istinski vjernici.“ (Al-i ‘Imran, 140)
Onaj ko je danas bogat, sutra može postati siromah, onaj ko je nadmoćan, sutra može biti pobijeđen.
Upravo tako se dešavalo sa muslimanima u vrijeme Allahova Poslanika, s.a.v.s. Na Bedru su bili pobjednici, a na Uhudu su doživjeli poraz i izgubili 70 ashaba. Međutim, nakon Uhuda Uzvišeni Allah objavljuje ajet i kaže vjernicima:
„I ne gubite hrabrost, i ne žalostite se; ako ste istinski vjernici, vi ste pobjednici.“ (Al-i ‘Imran, 139)
Traženje veličine kod nevjernika
Naredba „ne gubite hrabrost“ zabranjuje nam da pokleknemo i da prihvatimo stanje potlačenosti. Jer, posustati, izgubiti hrabrost i polet nakon jednog ili nekoliko poraza znači prihvatiti nadmoć neprijatelja, i posumnjati u vlastite vrijednosti.
Nema sumnje da je poraz uvijek posljedica određenih grešaka. Međutim, ukoliko nismo u stanju da uzmemo pouku iz poraza i to preokrenemo u pobjedu u budućnosti, nego poljuljani, počnemo preispitivati Allahove, dž.š., vrijednosti, to je jasan pokazatelj da nikada nismo ni bili vezani za njih, istinski.
To je zapravo i razlog zbog kojeg imamo skupine onih koji tvrde da je islam prepreka napretku i uspjehu. S druge strane, imamo i moderniste koji se u ime odbrane vjere, grčevito bore da pod svaku cijenu dokažu kako islam nije smetnja napredovanju. Međutim, nisu ni svjesni da time, htjeli to ili ne, samo potvrđuju svoje prihvatanje zapadnjačke ideje o uspjehu. I kao rezultat svega toga imamo ponižavajuće stanje ummeta. Dakle, takvo stanje je velikim dijelom posljedica traženja veličine u zapadnjačkoj ideologiji o napretku.
Veliki broj muslimana danas, zaboravlja na Allahove, dž.š., riječi:
„…koji prijateljuju sa nevjernicima, a ne s vjernicima! Zar kod njih traže snagu, a sva snaga pripada Allahu?“ (Nisa’, 139)
U suri Fatir, Uzvišeni Allah također govori: „Ako neko želi veličinu (izzet), pa – u Allaha je sva veličina“, a potom to povezuje sa potpunim imanom. U nastavku pojašnjava da veličinu daruje onima koji svoje vjerovanje potvrđuju dobrim djelima i Allahu, dž.š., se približavaju stalnim zikrullahom.
Veliki je broj i onih koji misle da je potrebno steći dunjalučki ugled i status da bi se preko toga moglo osloboditi prigovora poricatelja. A Uzvišeni Allah vjernike – nosioce izzeta, u suri Ma'ide opisuje riječima: „i neće se ničijeg prijekora bojati“.
Prestiž
Iz dana u dan među nama je sve više onih koji prestiž i bogatstvo smatraju dostojanstvom i veličinom. Takav stav je toliko raširen da osuda istog zvuči kao poziv na ignorisanje kompletnog društva, međutim, nije tako.
Istina je da čovjek nikada neće postići istinsko dostojanstvo sve dok se bude vodio brigom „šta će reći ljudi“ umjesto „šta će reći Allah, dž.š., i Njegov Poslanik, s.a.v.s.“ I ne samo da neće postići dostojanstvo, nego će u potrazi za „imidžom“ i „statusom“ u društvu, neminovno zapasti u poniženje rijaluka.
Ako pogledamo kako smo bespogovorno prihvatili moderno zapadnjačko shvatanje „prestiža“, prema kojem, u cilju ostvarenja istog, ne postoje nikakve granice, niti se biraju sredstva, a sve sa ciljem zadobivanja ugleda kod ljudi, onda sasvim pouzdano možemo reći da smo zillet tj. poniženje pretpostavili izzetu. Naime, moguće je da većina od nas ne zna, da je riječ „prestiž“, koju koriste gotovo sve zemlje zapada, latinskog porijekla i znači „varanje, zavaravanje“. Međutim, ne možemo poreći da su nam metode kojima se danas ostvaruje prestiž, dobro poznate.
Stoga možemo reći da poistovjećivanje prestiža sa izzetom, ukazuje na stanje koje je gore od svakog gafleta. A budući da je stanje mnogih muslimana danas takvo, to nas navodi na zaključak da smo u potpunosti zaboravili šta je izzet, kako kao termin, tako i kao stanje.
Znakovi prisustva izzeta
Musliman nikada ne gubi dostojanstvo, bez obzira u kakvim se uslovima nalazio. Pa tako recimo, nikada neće napustiti ono što muslimana čini dostojanstvenim, pod izgovorom da to niko ne poštuje danas, niti će čeznuti za prividnom veličinom nevjernika koja je zapravo poniženje. Neće zapasti u beznađe, niti će zanemariti svoje dužnosti pozivajući se na globalno stanje muslimana u svijetu.
Musliman vjernik se ne zadovoljava samo formom, nego se nastoji okititi istinskim halovima (stanje) i osobinama koje čovjeka čine velikim.
U Plemenitoj Knjizi, Uzvišeni Allah svojstvo „aziz“ (veličina) spominje najčešće uz svojstva džemala (svojstva koja opisuju ljepotu i blagost), pa tako, na nekoliko mjesta kaže „el-‘Azizu ‘r-Rahim“, „el-‘Azizu ‘l-Hakim“. Mufessiri to tumače objašnjenjem da je izzet – veličina vjernika, sadržan u blagom i samilosnom odnosu prema svim stvorenjima. U suri Tevba, Gospodar svjetova za Svoga Poslanika, s.a.v.s., kaže da je „aziz“ naglašavajući njegovu milost, ljubav i brigu prema ummetu, i to je jasan pokazatelj i dokaz iz čega proizilazi izzet.
Posjedovati izzet znači vjerovati u Allaha, dž.š., potpunim imanom i robovati Mu iskreno i odano; ne osjećati potrebu za pribjegavanjem nekoj drugoj snazi osim Allaha, dž.š.; ne uzimati nevjernike za prijatelje, niti se oglušivati na Allahove, dž.š., zapovijedi u namjeri da se pridobije njihova naklonost; čuvati se ekstremizma i voljeti muslimane, unatoč njihovim nedostacima.
Posjedovati izzet znači ne povoditi se za nefsom, ne zaboravljati na smrt i Ahiret, ne biti zavaran dunjalukom, ne ponižavati se pred ljudima tražeći i očekujući od njih iz straha od siromaštva, ne traćiti život zbog sitnih računica…
Posjedovati izzet znači izvršavati svoje obaveze i ukrasiti se lijepim ahlakom; čuvati se laži, gibeta, sumnjičenja, uhođenja, neznanja, nekulturnog ponašanja, rijaluka, uznositosti i oholosti; biti od riječi, povjerljiv i od onih koji čuvaju emanet; kloniti se ispraznih poslova i raspravljanja sa neznalicama; izbjegavati ponašanja i stanja koja ne priliče dostojanstvu mu'mina, kao što su: žurba, panika, drskost, bespotrebno zadržavanje na ulicama, posmatranje prolaznika, jedenje hodajući i slično.
Od zilleta do izzeta
Kao što je poznato, u bitci na Bedru muslimani su bili znatno slabija strana, kako po broju ljudi, tako i po količini oružja. Međutim, Allahovom pomoći pobijedili su neprijatelja. Taj događaj se spominje u suri Al-i ‘Imran, u 123. ajetu:
„Allah vas je pomogao i na Bedru, kad ste malobrojni bili – zato se bojte Allaha, da biste bili zahvalni.“
U časnom ajetu upotrijebljena je riječ „zillet“. Uzvišeni Allah njome opisuje slabost – malobrojnost muslimana, zatim govori kako ih je unatoč tome učinio pobjednicima, pomogavši ih Svojom pomoći koju daje vjernicima – posjednicima potpunog imana i takvaluka; iz stanja zilleta uzdigao ih je u stanje izzeta. Time je ujedno obznanjen i Allahov nepromjenjivi zakon, koji glasi:
Muslimani mogu biti slabi u materijalnom smislu. Međutim, to stanje koje možda djeluje kao inferiornost, ne smije biti uzrok pesimizmu i beznađu. U granicama dozvoljenog vjernici trebaju dati sve od sebe kako bi se osnažili, ali nikada ne smijemo zaboraviti da naš najveći trud treba biti zarad upotpunjenja imana i postizanja takvaluka, kako bi nam Uzvišeni Gospodar podario Svoju pomoć. Tek tada ćemo biti u stanju da nadjačamo mnogo jačeg i brojnijeg neprijatelja. Jer, „Uzvišeni Allah je prijatelj bogobojaznih“ (Džasije, 19), što znači da je On Uzvišeni njihov pomagač, prijatelj i zaštitnik.
„O vjernici! Vjerujte!“
Sve navedeno važi i ima vrijednost samo ukoliko je odraz izzeta, kao ploda imana. Ako pak osoba ne posjeduje istinski iman, nego određenim ponašanjima pribjegava sa ciljem pokazivanja i dokazivanja, to joj neće donijeti izzet niti će je sačuvati od poniženja. Ukoliko želimo ponovo povratiti veličinu i dostojanstvo, vrijeme je da se odazovemo Allahovom, dž.š., pozivu:
„O vjernici, vjerujte (istinski) u Allaha, i Poslanika Njegova, i u Knjigu koju On Svome Poslaniku objavljuje!“ (Nisa’, 136)
Ako tako učinimo, onda ćemo biti dostojni Allahovog, dž.š., obećanja iz sure Nur:
„Allah obećava da će one među vama koji budu vjerovali i dobra djela činili sigurno namjesnicima na Zemlji učiniti, kao što je namjesnicima učinio one prije njih, i da će im zacijelo vjeru njihovu učvrstiti, onu koju im On želi, i da će im sigurno strah sigurnošću zamijeniti.“
Allah, dž.š., sve može i On ispunjava Svoja obećanja. Naše je samo da budemo od robova koji istinski vjeruju i čine dobra djela. Amin!
Veličina koja izgleda kao poniženje
Bez obzira na razlog i povod, vjernik sebi ne smije dozvoliti da se ponižava, prelazi granice, te povinuje zulumu i materijalnoj snazi. Ne smije dozvoliti da ustrajava u neznanju, griješenju, povođenju za šejtanom, ili da prosi od ljudi. To su osobine i stanja svojstvena nevjernicima i munaficima (licemjer). Dakle, bez obzira o čemu se radilo, poniženi su samo oni koji ne vjeruju.
Iako su mu'mini – nosioci istinskog imana, daleko od poniženosti, u Časnom Kur'anu njihovo stanje je na dva mjesta opisano riječju „zillet“, i to: u odnosu prema roditeljima, i odnosu prema drugim muslimanima. To nas opominje da mi kao muslimani, ukoliko želimo sačuvati dostojanstvo i veličinu, ne smijemo bježati od naših odgovornosti. Cjelokupno ponašanje vjernika, kao plod njegovog potpunog imana dokaz je njegovog izzeta. To je tako, čak i onda kada njegovo trenutno stanje izgleda kao stanje poniženosti… Kada se riječ „zillet“ spominje u kontekstu vjernika, ona nedvojbeno ukazuje na poniznost, velikodušnost, blagost, mehkoću srca…
U suri Isra’ Gospodar svjetova keže: „Budi prema njima pažljiv i ponizan i reci: ‘Gospodaru moj, smiluj im se, oni su mene, kad sam bio dijete njegovali!’“ U ajetu koji prethodi citiranom, Allah, dž.š., zapovijeda vjernicima da čine dobročinstvo roditeljima, da im ni „uh“ ne kažu, da ne podviknu na njih i da im se obraćaju riječima punim poštovanja. Treba spomenuti i to da je u ajetu spomenut termin „zul“, što prema stanovištu nekih mufessira, ukazuje na potrebu da se u odnosu prema roditeljima pokaže tolika poniznost i suptilnost, da se oni ni na koji način ne osjete dužnima ili teretom svojoj djeci.
U 54. ajetu sure Ma'ide, Allah, dž.š., opisujući vjernike, kaže:
„…koje On voli i koji Njega vole, prema vjernicima ponizne a prema nevjernicima ponosite.“
Riječ „ezille“ je gotovo u svim tefsirima prevedena kao „poniznost“, iz čega se može zaključiti da vjernici u međusobnim odnosima trebaju čuvati čast jedan drugog i izbjegavati sve ono što bi narušilo dostojanstvo drugog muslimana. Dakle, vjernici međusobno trebaju ukazivati vrijednost i poštovanje, a nikako se ne trebaju uznositi jedni nad drugima.
Časopis Semerkand, br. 110, Tema broja
