U periodu kada Vaše dijete prerasta u malog dječaka ili djevojčicu i prestaje biti beba, može se desiti da „malo nevinašce“ odjednom postane „uspješni bokser“. Može se desiti da uhvatite Vašu bebu kako iz čista mira, tokom igre, čupa za kosu svog druga ili ga pak gađa nekom igračkom. Roditelji koji su uznemireni zbog takvog ponašanja trebaju znati da se radi o sasvim normalnom periodu razvoja djeteta. Postoje mnogi razlozi zbog kojih dvogodišnjaci ispoljavaju agresivno ponašanje.
Ja sam centar
Otprilike od dvije godine pa sve do određenog perioda, djeca razmišljaju na način: „Ja sam prioritet i sve moje želje moraju biti ispunjene!“ Upravo zbog toga, kada se nađu u situaciji da stvari ne idu po njihovom, reaguju udaranjem, guranjem ili bacanjem. Budući da ne može kontrolisati okolinu onako kako želi, dijete svoju reakciju ispoljava na agresivan način. Stručnjaci navode da je takvo ponašanje do određene mjere dio normalnog i prolaznog perioda, međutim, roditelji u tom periodu moraju uporno ukazivati djetetu na to da je takvo ponašanje pogrešno. Vezano za „egocentričnost“ djece u tom periodu, u knjizi pod naslovom „Šta Vas očekuje kako Vaše dijete raste?“ navodi se sljedeće: „Djeca u periodu od oko dvije godine smatraju sebe centrom univerzuma i nisu u stanju pokazati empatiju spram svojih vršnjaka. Zbog toga svoje drugare ne vide kao jednako vrijedna bića koja posjeduju osjećanja već kao predmete koji se mogu iskoristiti i po potrebi baciti.“
I ja sam veliki
Ponekad djeca takvim ponašanjem pokušavaju dokazati roditeljima da su dovoljno veliki. Može se desiti da tako žele privući pažnju i sebe prikazati starijim i važnijim. Ipak, radi se samo o prolaznim fazama i zbog toga nema mjesta panici već je potrebno pokazati strpljenje.
Možda ne mogu da se kontrolišem
Iz razloga što kod tako male djece još uvijek nije razvijena kontrola vlastitih emocija, iako znaju da je takvo postupanje pogrešno, ona se ne mogu oduprijeti svojim emocijama koje ih tjeraju na udaranje i guranje. Još uvijek su vrlo mali da bi mogli upravljati osjećanjima i ne mogu razmišljati poput odraslih. Iako opšta pravila društva djecu nastoje ograničiti u takvom postupanju, u tom periodu to je neizvodivo jer oni nisu u stanju da kontrolišu svoje postupke niti se ustručavaju da udare nekoga zbog toga što će taj neko zaplakati.
Način izražavanja
Dvogodišnjak nije u stanju da u potpunosti ispolji svoja osjećanja i da iskaže svoje želje. Još uvijek je vrlo mali kako bi bilo koji problem mogao riješiti razgovorom. Budući da dijete u tom periodu zna da su njegovi fizički pokreti utjecajniji od riječi, ono se ne ustručava da posegne za fizičkim napadom.
Eksperimentalna istraživanja
Mala djeca posjeduju neiscrpan osjećaj radoznalosti. Bilo da se radi o pozitivnim ili negativnim stvarima, oni žele znati uzroke i posljedice svega. Ponekad se njihova radoznalost odražava i kroz postupke poput udaranja i ujedanja. „Ako udarim svoga brata, kako će moja mama reagovati?“; „Kada udarim Eminu, ona plače, a hoće li i Merima plakati ako je udarim?“; „Šta će se desiti ako još jače udarim?“ Dijete ima potrebu da sazna odgovore na takva i slična pitanja koja mu se motaju po glavi, te ono pokušava praktično riješiti svoje nedoumice.
Vanjski faktori utječu na agresivnost
Agresivno ponašanje mogu podstaći i vanjski faktori poput manjka sna, rođenja brata ili sestre, majčinog odlaska na posao, gladi, bolesti, manjka pažnje, osjećaja zapostavljenosti i slično. Ukoliko smatrate da fizičke reakcije Vašeg djeteta imaju uporište u nekom od navedenih uzroka, onda je najbolje da takve uzroke pokušate svesti na minimum.
Pretjerano sputavanje
Ukoliko roditelji stalno ograničavaju dijete, upozoravaju ga i ne dozvoljavaju mu da samo pravi odabire, osjećaj bezvrijednosti koji se javlja kao posljedica takvog ponašanja može dovesti do agresivnog ponašanja. Roditelji koji previše kontrolišu svoju djecu trebaju prestati sa pritiscima i dati im određenu slobodu. Postoje i roditelji koji ne postavljaju granice nikako, pa kažu: „Pusti ga, neka radi šta hoće.“ I takva djeca također bivaju sklona agresivnom ponašanju.
Na napade ne uzvraćajte napadima
Ma koliko dijete bilo ustrajno u ispoljavanju agresivnog ponašanja, Vi ni u kom slučaju ne trebate odgovarati na takva ponašanja istom mjerom. Nemojte ga zastrašivati povisivanjem tona niti ga udarati. Ali svaki put mu ukažite na to da je njegovo ponašanje pogrešno. Ukoliko Vaše dijete udara ili čupa drugo dijete, naravno da ćete ga na smiren način spriječiti u tome. Ukoliko djetetu pristupite na lijep način i ukoliko budete uporni u objašnjavanju da je takvo ponašanje pogrešno, agresivnost će se smanjiti i naposlijetku nestati. Suprotno tome, ukoliko i Vi na napade uzvratite napadom, agresivnost djeteta još više će se povećati.
Časopis Semerkand, br. 111, Odgoj djece
