Bolest raspravljanja

Ahmed b. Muhammed el-Mervezi, rah., veli: „Ko traži natjecanje u govoru neće pronaći smiraj, niti će sebe moći sačuvati od skretanja u bid'at (novotarija)“

Ibn Ebu Lejla, rah., kaže: „Ja ne raspravljam sa prijateljem. Jer, ili će on mene pobijediti, pa ću iz rasprave izaći kao lažov, ili ću ja njega pobijediti, pa ću ga naljutiti.“

Dobro, a šta mi kažemo? Kako mi postupamo?

Slamanje nefsa

Jednoga dana Imam Azam, rah., posjeti Davuda Taija, k.s., koji se povukao u osamu, nakon što je prethodno prisustvovao halkama izučavanja znanja, pa ga upita: „Zašto si se povukao u osamu?“

„Da bih napustio raspravu i tako se suprotstavio svom nefsu.“, odgovori Davud Tai, k.s. Na te riječi Imam Azam, rah., mu reče:

„Dolazi na skupove znanja, slušaj ono što se govori, ali ti nemoj govoriti (to je ono što će slomiti tvoj nefs).“

Davud Tai, k.s., je tako postupio, a kasnije je rekao da uistinu nije vidio ništa djelotvornije u borbi s nefsom.

Kada čovjek odustane od raspravljanja, slama svoj kibur – slama ono što ga navodi da sebe vidi boljim od drugih, te biva sačuvan od omalovažavanja drugih. I uistinu, liječenje svake bolesti moguće je samo udaljavanjem od onoga što je prouzrokuje. Suprotno tome, ukoliko osoba ustrajava u raspravama, to postaje dio njenog karaktera, i to u tolikoj mjeri da liječenje postaje gotovo nemoguće.

Rasprava kao nauka

Iako je Uzvišeni Allah istinu i hakikat obznanio preko Svojih Knjiga i poslanikā, a.s., tokom cijele historije pojavljivali su se pojedinci i skupine koji su zastupali i branili stavove suprotne toj istini. Obzirom da se ta praksa nastavila i nakon objave islama, alimi su, u svrhu odbrane i argumentovanja istine, razvili granu nauke koju su nazvali „džedel ilm“.

Džedel je arapska riječ i znači: biti stabilan, čvrst, biti nepokolebljiv u sukobu sa neprijateljem ili u raspravi, nekoga oboriti na tvrdo tlo, i slično.

Naši alimi nikada nisu imali za cilj da se raspravljaju ili prepiru s nekim. Njihov cilj je bio da, koristeći se snagom govora, ukažu na pogreške i neispravnosti, pokažu dokaze islama, i na taj način zaustave širenje iskrivljenih ideologija.

„Džedel ilm“ je nauka koja ima za cilj opovrgavanje iskrivljenih ideja i uzdizanje istine. To je nauka koja istražuje načine dokazivanja ili pobijanja teza i stavova. Ona ima svoja pravila i principe, a služi se i drugim granama nauke koje su joj bliske.

„Onome ko shvati svoju grešku i odustane od rasprave, Uzvišeni Allah će podariti dvorac usred Dženneta. A onome ko napusti raspravu a u pravu je, podarit će dvorac na najuzvišenijem mjestu u Džennetu.“

Živimo u vremenu kada svi pričaju. Okruženi smo ljudima koji se razumiju apsolutno u sve. O svakoj temi će govoriti potpuno sigurno i samouvjereno, bez obzira o čemu se radilo. I tako izgledaju svi, čak i onda kada su njihovi stavovi potpuno različiti ili suprotni.

Da je živ Nasrudin hodža, imao bi priliku da vidi vrijeme u kojem su „svi u pravu“. Jer, svi tako izgledaju i ostavljaju takav dojam.

Da li je moguće da svi znaju sve, da vladaju svim informacijama, da poznaju dovoljno svaku temu i imaju znanje o svemu? Naravno da nije moguće. Međutim, okolnosti prisiljavaju čovjeka da tako izgleda. Danas je najvažnije ostaviti dojam znalca. Reći i pokazati neznanje o nečemu postalo je neprihvatljivo.

A da bi čovjek održao imidž onoga koji sve zna, potrebna je stalna borba. Dikcija, retorika, polemika, demagogija…, sve su to vještine koje je potrebno razviti i usavršiti da bi borba bila uspješna. A najvažnije od svega jeste izgledati ubjedljivo i sigurno koliko god da malo znao.

Zašto je tako, to je posebna tema, međutim, koji god razlog da je u pitanju, činjenica je da se nalazimo u vremenu kada se malo sluša, a mnogo govori, i kada govore svi koji imaju usta. Čak ni djeca ne zaostaju. I ona se nadmeću u govoru, ulaze u rasprave sa odraslima.

I te rasprave niti imaju granicu, niti neki bitan cilj, kao što je pronalazak istine.

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Ili govori dobro ili šuti!“ Svako ko bi poslušao tu zapovijed, bio bi spašen i našao bi smiraj. Suprotno tome, ko ne kontroliše svoj jezik i priča sve što mu padne napamet, neminovno zapada u probleme i ulazi u rasprave, a to mu donosi mnoštvo neugodnih situacija i nepotrebno ga iscrpljuje.

Vrste rasprave

Vrsta dijaloga koju u našem jeziku nazivamo raspravaom, u islamskoj literaturi spomenuta je različitim terminima, zavisno od cilja i načina na koji se čini. Najrasprostranjeniji od njih su:

• Munakaša; to je naziv za klasičnu raspravu u kojoj se sagovornik tretira kao rival, a cilj je nadvladati ga i iz rasprave izaći kao pobjednik. Ko je u pravu a ko u krivu, te kakvu će slušaoci imati korist od rasprave, uopšte nije važno.
• Munazaa; svađa, prepirka
• Munazara; debata na određenu temu u okviru granica edeba i pristojnosti; razmjena informacija i znanja.
• Muzakera; izlaganje stavova o određenom pitanju, podsjećanje i ukazivanje na činjenice.
• Muarada; iznošenje dokaza u odbranu stava suprotnog stavu sagovornika, bez napadanja i pobijanja njegovih dokaza. Dakle odbrana vlastitog stanovišta, a ne opovrgavanje stava sagovornika.
• Mudavele-i efkar; razmjena mišljenja; iznošenje različitih stavova; analiza teme sa više aspekata. Krajnji cilj je pronaći što bolje rješenje.

Među navedenim vrstama rasprave najbezvrjednije su munakaša i munazaa, ali one su nažalost danas najzastupljenije.

Borba za dominaciju

Jedne prilike je Imam Azam, rah., ugledao svoga sina Hammada kako se raspravlja vezano za neko akaidsko pitanje, te je odmah zatražio od njega da ušuti i napusti raspravu. Prisutni mu rekoše:

„Mi tebe vidimo kako sa drugima diskutuješ o sličnim pitanjima, zbog čega nās sprječavaš u tome?“

Imam Azam, rah., im tada reče:

„Mi kada govorimo, toliko pazimo da prijatelja tj. sagovornika ne ponizimo i da ga ne izgubimo, kao da nam ptica stoji na glavi, pa pazimo da ne odleti. A vaša želja je da pobijedite prijatelja. Obzirom da je tema i'tikad (vjerovanje), želja da prijatelj bude pobijeđen znači želju da ga proglasite nevjernikom. A onaj ko želi da njegov prijatelj bude nevjernik, sam izlazi iz vjere.

Današnje rasprave liče na rasprave koje je Imam Azam, rah., zabranio. Njihov cilj nije da se dođe do istine. Jedino što je bitno jeste pobijediti sagovornika. Kao da je u pitanju neka borba ili nadmetanje, što naravno, ni u kom slučaju ne priliči muslimanu.

Glavni razlog koji čovjeka gura u takve rasprave jeste želja da dokaže vlastitu vrijednost i dominaciju nad sagovornikom, te da dokaže da je u pravu. A to je pokazatelj lošeg ahlaka i neodgojenog nefsa. Jer, želja za pokazivanjem vlastite vrijednosti i ispravnosti proizilazi iz kibura (nadmenost). A kibur je vatra – vatra koja pali i uništava svako dobro i ljepotu koja se nađe pri čovjeku.

Ako pak pogledamo sa aspekta civiliziranosti ili primitivizma, želja da se drugi ponizi i prikaže manje vrijednim je primitivizam i odraz divljaštva skrivenog u čovjeku. Nefs uživa u tome da pobjeđuje drugog i zadaje mu muke. Uobražava da će tako dokazati svoju superiornost. Međutim, sama njegova želja za tim je dokaz niskosti i nedostatnosti.

Onaj ko se raspravlja s ljudima i ulazi u borbu za dominaciju, osnažuje osobine nefsa koje su za njega pogubne. Takvo ponašanje je ružno i počinioca čini grješnim, jer spada u nanošenje zla drugima.

Tamo gdje postoji borba za dominaciju, tu se raspiruje srdžba, koja sagovornike navodi da brane svoje stavove bez obzira da li su ispravni ili ne. A sve to prouzrokuje svađu i nemir, što je samo po sebi nesreća.

S druge strane, veoma je neizvjesno na koji način će rasprava okončati. Vrlo često se desi da rasprava preraste u svađu i završi ružnim riječima, a ponekad čak i fizičkim obračunom.

Radost šejtana

Želja za raspravom, i viđenje sebe iznad drugih posljedica je kibura. A kibur uništava svako dobro. Ukoliko je čovjek u nastojanju da sebe prikazuje dominantnim i ispravnim, on će povrjeđivati druge i grubo se odnositi prema njima, a to je siguran pokazatelj lošeg ahlaka. Naša vjera zabranjuje raspravu, jer njome se ne može postići željeni rezultat. Riječi izrečene u raspravi bivaju povod svađi, neprijateljstvu i mnogim drugim nemilim događajima.

Imam Malik, rah., je rekao:

„Rasprava nije od vjere, i svi velikani naše vjere su zabranili raspravu. Kada bi se našli u razgovoru sa nekim od novotara, iznosili bi dokaze iz Kur'ana i Sunneta, sa ciljem da ukažu na istinu. Ali, bez prepiranja i nepotrebnog ulaženja u detalje. Kada bi uvidjeli da nema koristi, povlačili bi se i odustajali od daljnjeg insistiranja.

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je svojim ashabima, r.anhum, zabranio raspravu, naročito kada je riječ o vjerskim pitanjima.

Ebu Hurejre, r.a., prenosi njegove, s.a.v.s., riječi: „Rasprava o Kur'anu je kufr.“ (Ebu Davud, Sunnet, 5, br. 4603)

Ebu Hurejre, r.a., također pripovijeda:

„Sjedili smo i raspravljali u vezi sa kaderom. Kada je došao Allahov Poslanik, s.a.v.s., i čuo o čemu raspravljamo, toliko se naljutio da su mu obrazi pocrvenjeli. Upitao nas je: ‘Je li vam to naređeno, ili sam vam ja zbog toga poslan?! Znajte da su narodi prije vas uništeni zbog rasprave o vjerskim pitanjima i razilaženja po pitanju Allahovih poslanika!“ (Tirmizi, Kader, 1, br. 2134; Ibn Madže, Mukaddime, 10, br. 85)

Drugom prilikom Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Ako jedan narod skrene u zabludu nakon što je bio upućen, to je zasigurno zato što su mnogo raspravljali.“ Potom je proučio ajet:

„(…) I rekli su oni: ‘Da li su bolji naši kumiri ili on?’ A naveli su ti ga kao primjer samo zato da bi spor izazvali, jer oni su narod svađalački.“ (Zuhruf, 58)

Dakle, neumjesne i bespotrebne rasprave o vjerskim pitanjima, naredbama i zabranama, bivaju sebeb zabludi, nakon što je čovjek bio na istini.

Allahov Poslanik, s.a.v.s., nas je mnogim hadisima upozorio na raspravu:

„Ne raspravljaj sa svojim bratom! Ne ismijavaj ga! I ne obećavaj mu ono što nećeš ispuniti!“ (Buhari, Edebu ‘l-mufred, br. 394; Tirmizi, Birr, 58)

„Kada Uzvišeni Allah uputi jedan narod, neće dozvoliti da skrenu s Pravog puta sve dok se budu klonili rasprave.“ (Tirmizi, Tefsir, 44; Ibn Madže, Mukaddime, 7; Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 2/252)

„Rob neće kušati hakikat imana sve dok ne napusti raspravu, makar bio i u pravu.“ (Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 2/352, 353, 364; Ibn Ebu ‘d-Dunja, Kitabu ‘s-samt, br. 139, 666)

Poslušajmo dobro savjet mudrog Lukmana, koji je uputio svome sinu:

„Sine moj! Kloni se svađe i rasprave, koliko god je to moguće! Ne rastužuj se mnogo zbog dunjalučkih poslova, a kada se naljutiš pazi na svoje riječi, pazi da ne prelaziš granicu! Ne hodaj ispred starijeg od sebe! Ne prekidaj drugog dok govori! Sine moj, ko ne obuzdava svoj jezik, na kraju će se mnogo kajati. Onaj ko mnogo raspravlja, ostat će ponižen.“

Sufjan es-Sevri, k.s., kazuje: „Ne upuštaj se u raspravu, jer se lahko možeš ogriješiti. Budi strpljiv u svakom stanju. Sabur vodi ka dobru, i na kraju ka Džennetu. Čuvaj se ljutnje i srdžbe. To su svojstva koja čovjeka vode u zlo. A zlo vodi u Džehennem. Ne raspravljaj sa učenim, unizit ćeš svoju vrijednost. Ako budeš zadovoljan Allahovom, dž.š., raspodjelom i pokažeš zadovoljstvo na opskrbi, bit ćeš bogat. Osloni se na Allaha i bit ćeš snažan. Ne raspravljaj sa zaljubljenicima u dunjaluk u vezi dunjalučkih dobara. Ako tako budeš činio, voljet će te i Allah, dž.š., i ljudi. Budi ponizan i skroman, upotpunit ćeš dobra djela. Budi milostiv, milost će ti biti ukazana.“

Muslim b. Jesar, rah., je rekao: „Čuvajte se rasprave, jer u raspravi alim postaje neznalica. To su trenuci kada šejtan pokušava učenog skrenuti s Pravog puta.“

Štetnost rasprave

• Onaj ko raspravlja, taj nastupa grubo i osorno, kako bi suprotnu stranu uvjerio da je u pravu. Rasprava raspiruje ljutnju, a onaj ko djeluje u ljutnji, gubi kontrolu i sposobnost racionalnog postupanja. Takav ne sluša sagovornika i nastavlja da brani svoje stavove, makar bili i neispravni. A kada oponiranje i opstruiranje pređu u naviku, osoba zadobija loš ahlak.
• Rasprave koje se zasnivaju na savlađivanju drugog, makar bile i sa nijetom zastupanja istine, donose štetu. Kome god je draže da iz rasprave izađe kao pobjednik nego da čuje istinu iz usta sagovornika, taj je na lošem putu. On treba što prije analizirati sebe i svoje stanje, te odgojiti svoj nefs.
• Svađa i rasprava otvaraju put mržnji. Čak i među prijateljima, rasprava će zapaliti iskru mržnje. Kada čovjek primijeti da sagovornik ne prihvata njegovu ideju, počinje osjećati netrepeljivost prema njemu, a ponekad se desi da mu to ne može oprostiti ni tokom cijelog života.
• Pobijediti nekoga u raspravi znači staviti ga na mjesto neznalice, reći mu „ti ne znaš, ja znam“, a to kod čovjeka prouzrokuje srdžbu, pa stoga nema nikakve koristi od toga.
• Jedan od grijeha u koje čovjek ulazi zbog rasprave jeste i gibet. Učesnik prenosi riječi protivnika i govori: „on je rekao tako i tako, a ja sam rekao ovako…“, i tako ga ogovara. A gibet je vatra.
• Pobjednik u raspravi se hvali. Zadovoljan sobom pripovijeda „tako i tako sam mu rekao…“ A samoljublje je zabranjeno.
• Sudionici rasprave nerijetko iznose na vidjelo nedostatke sagovornika. A iznošenje nedostataka muslimana je također grijeh.
• Za vrijeme rasprave, želja za dominacijom navodi čovjeka da se povede za pretpostavkama, pa čak i za lažima. Zajedno s tim donosi i rijaluk (pretvaranje), jer onaj ko se raspravlja nastoji zadobiti naklonost slušalaca.
• U raspravi se otvara put negiranju istine. Ako bi se desilo da jedan od učesnika izgovori istinu, a drugi je zanegira, to bi bila totalna propast za njegovu duhovnost.
• Rasprava budi inat i tvrdoglavost kod čovjeka. A u tom stanju je gotovo nemoguće prihvatiti istinu.
• Biti u raspravi, a sačuvati se svega navedenog, gotovo je nemoguće.
• Osoba sklona raspravi je bezosjećajna. A takve osobe nisu voljene među ljudima, i nemaju prijatelja.

Napuštanje rasprave

Uistinu je čovjeku teško suzdržati se i prešutjeti onda kada ima šta da kaže. Zbog toga je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao:

„Onome ko shvati svoju grešku i odustane od rasprave, Uzvišeni Allah će podariti dvorac usred Dženneta. A onome ko napusti raspravu a u pravu je, podarit će dvorac na najuzvišenijem mjestu u Džennetu.“ (Tirmizi, Birr, 58, br. 1994; Ebu Davud, Edeb, 8, br. 4800; Ibn Madže, Mukaddime, 7, br. 51)

Ukoliko vjernik uđe u raspravu koja ionako ne priliči dostojanstvu mu'mina, a zatim odustane, Allah, dž.š., će na to uzvratiti Svojom dobrotom. Ako pak napusti raspravu a u pravu je i na istini, dobit će još veću nagradu. Iz toga je jasno da rasprava nije dobra čak ni onda kada je čovjek na istini. I tada je napuštanje iste bolje i vrjednije.

Napuštanje rasprave je ujedno i lijek za nefs. Kada čovjek odustane od raspravljanja, slama svoj kibur – slama ono što ga navodi da sebe vidi boljim od drugih, te biva sačuvan od omalovažavanja drugih. I uistinu, liječenje svake bolesti moguće je samo udaljavanjem od onoga što je prouzrokuje. Suprotno tome, ukoliko osoba ustrajava u raspravama, to postaje dio njenog karaktera, i to u tolikoj mjeri da liječenje postaje gotovo nemoguće.

Ako je čovjek sposoban govornik i iz rasprava izlazi kao pobjednik, ljudi ga počnu hvaliti i prihvataju njegovu superiornost nad drugima. I tada opasnost postaje još veća.

Kada se osobine poput ljutnje, kibura, samopokazivanja, ljubavi prema položaju, i druge, ustale u čovjekovoj ličnosti, jako je teško osloboditi ih se. Čišćenje samo jedne od njih zahtijeva veliki napor i borbu. A kako onda da se čovjek riješi svih njih? Sve te osobine se razvijaju i jačaju kroz rasprave.

Najbolje za čovjeka jeste da ne ulazi u prepirku sa sljedbenicima svoje vjere. Kada vidi da neko ne postupa ispravno, treba ga lijepo, u skladu sa edebom, nasamo opomenuti, bez raspravljanja. Ako vidi da savjet neće koristiti, onda ga treba ostaviti, i okrenuti se svome nefsu.

Allahov Poslanik, s.a.v.s. je rekao:

„Allah se smilovao vjerniku koji suzdrži svoj jezik od ogovaranja muslimana i koji onome ko pogriješi, ukaže na grešku na najljepši način.“

Hišam b. Urve, r.a., kaže da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., te riječi ponovio sedam puta. (Ibn Ebu ‘d-Dunja, Kitabu ‘s-samt, br. 137; Dejlemi, Firdevsu ‘l-ahbar, br. 3026)

Put edeba i pristojnosti

Islam zabranjuje fanatizam i pretjerivanje u svemu, kako vjeri, tako i u dunjalučkim poslovima. Naređuje vjernicima da budu strpljivi i milostivi. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je 23 godine ljude pozivao vjeri. On, s.a.v.s., je to činio na najljepši način; bio je pun blagosti i samilosti, pozivao je mudro i lijepim savjetom.

U Časnom Kur'anu Uzvišeni Allah se obraća Svome Poslaniku, s.a.v.s., i kaže:

„(Poslaniče) Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši način raspravljaj! Gospodar tvoj zna one koji su zalutali s puta Njegova, i On zna one koji su na Pravom putu.“ (Nahl, 125)

U navedenom ajetu predstavljeni su osnovni principi pozivanja islamu. Plemeniti Gospodar naređuje da Njegovom putu pozivamo mudro, lijepom riječju. Jer, pozivanje koje je lišeno znanja i mudrosti, a sadrži grubost i isključivost, neće donijeti korist, nego naprotiv, štetu. Suprotno tome, lijepa riječ i mudrost dotiču čovjekovu dušu, smekšavaju srce, i vraćaju ga na Pravi put. Dakle, rasprava ni u kom slučaju nije metoda da've (pozivanje vjeri). Ona ima za cilj ušutkati i poraziti protivnika. Protivnik može ušutjeti i ostati bez odgovora, ali njegovo srce to neće prihvatiti. Zbog toga u ajetu kao metoda pozivanja nije određena rasprava niti debata, nego je naređeno da se vjeri poziva samo mudrošću i lijepim savjetom, i da se to čini na najljepši način.

Istinski mu'min se ne raspravlja. On zna da rasprava povećava neprijateljstvo, sa svima se ophodi lijepo i blago, te strahuje da ne povrijedi nečije srce, jer je svjestan da su srca Allahove kuće.

Također, on ne pravi niti prouzrokuje fitnu (smutnja). Čuva se svega što donosi štetu vjeri ili ovosvjetskim dobrima. Ljubazan je i nasmijan, i trudi se da radi djela kojima je Allah, dž.š., zadovoljan. Strpljiv je i oprašta drugima, a u svakom sporu i nedaći grešku traži prvo kod sebe. Prijateljuje sa Allahovim, dž.š., dobrim i odanim robovima, i sa njima ostvaruje bliske veze.

Govoriti istinu na najljepši način, ne ulaziti u raspravu, postupati blago bez ljutnje, i biti dobar prema svim ljudima je ahlak arifa. Jer, uzvratiti dobrim na dobro može svaki čovjek, ali uzvratiti dobrim na zlo mogu samo odabrani.

Allahovi dobri robovi su kazali: „Naš put nije put rasprave i borbe, naš put je put ljubavi i muhabeta.“ Oni su kao princip postavili borbu sa vlastitim nefsom, a ne borbu sa drugim ljudima. U raspravu nikada nisu ulazili, čak ni onda kada bi ih kritikovali i napadali. Tada bi odgovarali šutnjom.

Islam nam zapovijeda da postupamo po znanju, i da ne napuštamo ljubaznost i edeb. Uzvišeni Allah u Časnom Kur'anu kaže:

„Ti lijepim zlo uzvrati.“ (Muminun, 96)

To je ajet koji ukazuje na najljepši oblik ophođenja sa ljudima, na dobročinstvo koje neprijateljstvo pretvara u prijateljstvo, i ljutnju u ljubav. U drugom ajetu kaže:

„Dobro i zlo nisu isto! Zlo dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati.“ (Fussilat, 34)

Kada se u nama upali iskra rasprave, ukoliko se prisjetimo Allahove, dž.š., zapovijedi iz ajeta, to će nas sačuvati od zapadanja u grešku. Mi dobro znamo da Ahiret trebamo pretpostaviti dunjaluku, kao i to da od borbe s ljudima u ime nefsa, na Ahiretu nećemo imati nikakvu korist nego štetu. Ali, kada se to znanje usadi u našu svijest, to će se odraziti i na naš ahlak. Bit ćemo korak bliže Allahovom, dž.š., zadovoljstvu.

Uzvišeni Gospodar u opisu Svojih dobrih robova – stanovnika Dženneta, kazuje:

„Iz njihovih grudi ćemo zlobu odstraniti, ispred njih će rijeke teći, i oni će govoriti: ‘Hvaljen neka je Allah, Koji nas je na Pravi put uputio!’“ (A'raf, 43)

„I Mi ćemo zlobu iz grudi njihovih istisnuti, oni će kao braća na divanima jedni prema drugima sjediti.“ (Hidžr, 47)

U međuljudskim odnosima najljepši osjećaj koji čovjek može osjetiti je osjećaj bratstva. Naravno, ovaj svijet nije Džennet, mi živimo na dunjaluku. Ali, trebamo se truditi da taj svoj dunjaluk ne pretvorimo u džehennem, jer ukoliko se to desi najveću štetu od toga ćemo imati mi sami.